inter1
IntervjuMORE

Intervju – Zoran Brajčić

Predvodnik pokreta koji je hrvatsko jadransko kuhanje učinio poznatim i slavnim

Ako ikome osobno dugujem intervju za More, onda je to Zoran Brajčić. Ne zato što ga poznajem otkad znadem za sebe, dakle debelih šezdeset godina, nego zato što je insularnost tog rođenog Zagrepčanina toliko osebujna i bogata i što o svemu što onoga koji čita More zanima, ima što reći. Većina vas ga je doživjela u ulozi vlasnika i vrhunskog kuhara Pojode, viškog ribljeg restorana koji je među prvima počeo u dotad neslućene visine dizati gastronomsku tradiciju Visa i Dalmacije i postao predvodnikom pokreta koji je hrvatsko jadransko kuhanje učinio poznatim i slavnim. I otvorenim svima, od lokalnih gurmana do slavnih, bogatih i poznatih. Ali Zoran je mnogo više. Jedriličar, graditelj brodova, inženjer ribarstva, direktor u velikoj tvrtki, čovjek koji se vratio na otok kad su svi s njega bježali, bitno doprinio njegovom hvatanju koraka s vremenom i nautičkoj preobrazbi… Prednjačio je primjerom u vlastitom poslu, ali i predanošću radom u korist svih. Od onih je koji su zadovoljni tek kad je i drugima dobro i kad je prostor njegova življenja ugodan svima. Zato je čitav život okružen prijateljima pa odlazak u mirovinu i s onog velikog roštilja u Pojodi za kojim je proveo godine neće niti primijetiti.

inter3

Rođen si u Zagrebu, ali u viškoj enklavi…

Da, moglo bi se tako reći. Bilo je dvadesetak Višani i Forani sa kojima su se moji intenzivno družili. Neki su i živjeli s nama, a bilo je i studenata s Visa koji su čitav studij proveli kod nas. S njima se govorilo po višku tako da mi je dijalekt još kao dječaku ušao u uho makar mi je mama Slavonka. Sve su to bili ljudi uronjeni u tradiciju, a istodobno su postigli nešto u životu i vidili svita. Rekli bi Višani: imali su valor. Uvijek su se doma vrtile priče iz viške povijesti, o zanimljivim ljudima. Otac je bio živa enciklopedija otočkih događanja. I mama je ušla u taj đir. Kuhala je brujete, spremala ribu. Tako da je logično da i kad sam gore živio držao sam za sebe da san Višanin. Na otok sam dolazio za školskih praznika i ljeti ali i zimi. Lovili smo ribu. Još dok smo bili kod dida u Lucicu, a pogotovo kad smo prešli u Milnu. Bio je to pravi ribarski život.

Otac ti je iz ribarske obitelji…

Drage su mi te obiteljske priče. Još je moj pradjed, paron Morko, bio dobrovoljac u Austrijskem ratu 1866. godine. Bio je pomoćnik kanoniera, pa su pucali na Taljonce i Taljonci na njih. Izgubi je oko u tom ratu i onda je dobi čak i neku odštetu pa je kupi brod. I moj djed Ivan, zvali smo ga Pampe, je bi u Austrijsku marinu. Učinio je u nju osam godina jer se služilo četiri godine, a on je otišao u ljeto 1910. i taman kad se trebao skinut izbio je Prvi svjetski rat pa je ostao još četiri godine. Bi je matroz erste klase. I časno su služili, a doma su se vratili zadovoljni jer im je ostala uniforma za obuć. Imali su kapot od pana i košulju koje su nosili godinama, možda i desetljećima. Na kraju su te košulje bile toliko tašelane da se od tašeli ni vidi orginalni materijal. Pampe je nastavio živit od ribarenja, imali su mrižu licaru, ribali zimsku tratu i moj otac je iša s njim i družinom još kao dječačić. A kad je imao četrnaest godina Pampe se prilično teško razbolio i nije bilo druge nego preuzeti komandu družinom i tratom. I tako je išlo sve do Drugog rata kad Taljonci okupiraju Vis, a on odlazi u partizane… Taj gen ribara nije ga napustio niti kad seli u Zagreb i postaje uspješan privrednik. Godinama bio jedan od glavnih direktora u INA-i, ali svaki slobodan trenutak se provodio s mrežama i na brodu. Kad bi doša doma nakon posla, presvukao bi se i krpio je mreže na teracu. I to ne samo sebi nego i prijateljima. Čak su mu ih slali sa Hvara. U vrićama pa bi ih on uredi. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora.

klopa1
DelicijeMORE

Pjatance gustozog đira

U slast! Ni začina preko načina

kaže naš dobri dundo Marko Prižmić. I Danilo Skoko reći će da su blagdani što nam dohode dobra prigoda da si damo malo truda pa da bez pretjeranog troška ugodimo nepcu i našim ukućanima. Nisu nas zaboravili ni kogoti Tonči Jurica, Zoran Brajčić i gospođa Danijela Živković koji su nam podarili recepte svojih jela i slastice. Potrebno su samo vrijeme, strpljenje i svježe namirnice. Pripremimo li ih pažljivo i s ljubavlju, kako to rade prvaci našeg Gustozog đira, bit će mnogo radosti oko stola u našim domovima. A potom s proljeća iduće godine nanovo njima u pohode. (…) Više pročitajte u 257. broju Mora.

klopa2

klopa3