Senko Karuza | Magazin More

Senku Karuzi nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu

Naš prijatelj, suradnik i kolumnist Senko Karuza ovjenčan je nagradom IGK za najbolju pjesničku zbirku publiciranu u posljednje dvije godine.

Danas je jedan od onih dana koji započinju radošću i osmjehom. Naš prijatelj, suradnik i kolumnist Senko Karuza ovjenčan je nagradom Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku zbirku publiciranu u posljednje dvije godine. Zaslužila ga je njegova prva zbirka pjesama Nestajanje u izdanju Meandarmedie. Najcjenjenija naša nagrada za književno djelo Ivan Goran Kovačić utemeljena je 1971 godine a od prije četiri godine naizmjenično se dodjeljuju Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus nekog autora i njegova dostignuća u hrvatskoj književnosti i nagrada IGK za najbolju pjesničku zbirku. Do ove zbirke pjesama Senka smo poznavali po esejima koje je objavljivao u nizu novina i portala i knjigama priča Busbuskalai, Ima li života prije smrti, Vodič po otoku, Teško mi je reći i Kamara Obscura. Neke od njih a posljednja u cijelosti inspirirane su tekstovima kolumni objavljenih u Moru. Objavio je i pjesničku knjigu Otimanje a u koautorstvu sa Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem knjigu Tri krokodila. Nastavit će se ovaj popis uskoro jer Senko ne staje. U maniri pravog renesansnog čovjeka on piše, ribari, kuha, obrađuje vinograd, prijateljuje, organizira druženja i festivale, brine o sudbini svog otoka, Komiže i Mole Trovne… I kad god ga trebaš on je tu!

Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar jednoglasno je odlučio o ovogodišnjoj nagradi u konkurenciji 93 naslova. Ovako su obrazložili svoj stav:

„Knjiga Nestajanje Karuzin je pjesnički prvijenac, kojim je otvorio svoju poetsku dionicu. U ovoj je zbirci na površinu izbio pjesnički impuls koji se nije očitovao samo u nastupima, nego i u knjigama Karuzine kratke proze, osobito ondje gdje se autor osvjedočio kao majstor kratkih poteza… U tekstovima što stanu na jednu stranicu, a koji žanrovski šeću od kratke priče do crtice i pjesme u prozi, Karuza u nekoliko nabačaja gradi atmosferu i oblikuje perspektivu, prepleće emociju i misao i na kraju sve zavrće autoironičnom poantom. Ton pritom najčešće ostaje staložen i kontroliran, što je često podcrtano karakterističnim pripovjednim „mi“ kojim se donekle poopćava udio osobnog i intimnog. Čita li se zbirka Nestajanje u relaciji prema takvoj (poetskoj) prozi, u oči upada činjenica da ovdje nije riječ o pukom ogoljenju poetske srži od proznoga tkiva niti o stihovnom preoblikovanju poznate prozne materije – na djelu je otkrivanje jednog sasvim novog prostora i njegovih mogućnosti, i upravo taj zamah otkrića nosi ove pjesme i čini ovu knjigu uzbudljivim štivom…”

Kamara opskura MORE

Pjesma košnice

“Poslije mene, kad više ničega ne bude, moja će dica iz Beča bukirat našu kuću za cilo lito, kao atrakciju u kojoj se nekad živilo”

Evo su sinoć došli pčelari na otok pituravat svoje košnice i uređivat đardine ispred kuće, minjat vodu i klor u bazenima i dogovarat se s našima tko će to liti prat i redit, dočekivat i ispraćat goste, govori nam jedan dok zajedno gledamo u one bijele lego-kocke na tri kata usred mista koje su se poslagale prošle zime i svečano se pustile u rad, i to tako da su zasjenile i pokrile sve što smo ikad imali i izgradili.

Lijepe, uredne i lepršave, samo što ne polete, jasnih oblika i jedinstvene sezonske namjene, kocke koje sliče na košnice, a i prinosi su slični, sezonski, obilni i jednokratni, jedinstveni, odmah su zasjenili one naše jadne i bidne kamene kuće i crvene krovove koji sad izgledaju kao gusto stisnuta sirotinja u nekoj velikoj nevolji, naseljena sa čeljadi koja se cijeli život trudi ugrijati te debele, hladne zidove i priskrbiti za se malo topline i užitka. (…) Više pročitajte u 270. broju Mora.

Napisao: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Braić

Kamara opskura MORE

Ekologija na kvadrat

“Prvi put smo osjetili da smo napravili nešto dobro jer nismo ništa učinili. Jedino je onaj naš najmlađi i najveći neradnik zajaukao da smo mogli i mi te pineze uzet.”

Naš susid, onaj sa kojim smo išli u isti razred dok je još bilo škole i mogao si nešto naučit o životu, otišao je u penziju kao mladić jer se stalno tužio da ne može dobro disat, da ga duši i da nema zraka. Ali se isto kao i mi dizao svako jutro u zoru i odlazio u vinograd gledat kako drugi rade, jer mu je doktor naredio da mora što više bit u prirodi, među travom i stablima, jer da tamo ima više zraka. Šetao je poljima cijeli život i gledao kako se vinogradi polako zapuštaju, pašnjaci pretvaraju u makiju, a beštije polako nestaju. Ali njemu kao da je bilo sve bolje i bolje. Ne znamo da li je to od toga što mu je makija dobro činila jer je proizvodila više zraka na škoju, ali evo ga danas sa nama, svaki dan je po rivi, smije se i ne tuži se više da ga bilo što duši. Za razliku od većine nas, nije prodavao svoje zemlje jer nije mogao raditi, nego ih je davao u zakup drugima, na lipe oči, tek toliko da starina ne propadne. (…) Više pročitajte u 264. broju Mora.

Napisao: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Braić

Kamara opskura MORE

Migranti

“…Vidiš da svi ljudi mogu bit isti ako dobro plate. I to ti je, dušo moja, sva razlika između turista i emigranta. I zato se ja tome čudim…”

Kako to, pita naš nono za ručkom, ovi u svitu imaju toliko averzije prema migrantima, prema tim jadnim judima kojima nije dobro doma, pa žele kao i svaki normalni čovik probat nešto bolje? Tiraju ih i tuku, puštaju da gladuju i smrzavaju se na granicama i još ih nagovaraju da se vrate tamo di im nije dobro. Ja to ne razumin. Tribali bi se ugledat na nas, kako lipo primamo ove sa laptopima iz ciloga svita koji su napučili otok, a neki žive čak i po bušku pod šatorima, ko zna čiji su i odakle su, ali su mirni i tihi, nikome ne smetaju. I još ih je zimi lipo vidit po mistu kad dođu u spizu, troše i doprinose škoju, svaki put kad ih vidim čini mi se kao da su neki turisti koji su se zaboravili vratit doma. I zamislite vi sada da smo mi sad kao oni gore, pa da na kraju sezone potiramo doma sve one od kojih smo liti živili i još su nam ostavili nešto za prezimit.

Naša se žena prva uhvatila za tu nonotovu baketinu. Je, lipo ih je vidit, kaže, ko zna kad su se zadnji put okupali i uredili, a da se ne zna po robi ko je muško, a ko žensko, neću ni govorit. Bogati, odgovara nono kao iz topa, a ona dva za koje je cilo misto znalo koji su, nisi potirala iz apartmana, nego si im još i lancune dva puta na šetemanu minjala. (…) Više pročitajte u 263. broju Mora.

Piše: Senko Karuza

Ilustracija: Tisja Kljaković Braić

Kamara opskura MORE

Demokracija

“Razmišljamo kako nema nijednog zakona koji bi zabranio gradnju vinarije na plodnom poljoprivrednom zemljištu, a ipak su tu glupost mnogi učinili.”

Idu nam na živce ovi što ne slušaju likare. Ne samo da znaju sve bolje od njih, makar nisu tu školu ni primirisali, nego su se počeli i otvoreno bunit protiv njih. Jednome smo u butigi rekli da stavi masku kad već toliko kašlje po nama, a on nam je odgovorio da bi, rado, ali je maloprije s njom obrisao guzicu. I da bi i nama bilo bolje da to učinimo. Puno je mekša od papira, kaže. Bit će da njemu još nitko nije umro, mislimo u sebi i bježimo vanka, čekamo da izađe da bi mi ponovo ušli. Gledamo ga kroz veliki izlog zajedno sa drugim gledaocima, promatramo i seciramo njegovo ponašanje među onima unutra koji ga isto kao i mi netremice gledaju. Vidimo da on to osjeća, ali se kočoperi i prsi jer mu godi biti drugačiji i pokazati da je pametniji od nas. Vidiš, kaže jedan do mene, i ovaj je pobiga iz grada misleći da je otok sigurna kuća i da tu sigurno nema korone, pa je jadan zaboravio da je to zato jer se ovdje nose maske. Ma šta tu palamudiš bez veze, kaže mu drugi, kakve veze imaju maske, vidiš da ni oni gore nisu sigurni pomaže li to ili ne. A zašto onda i ti nosiš masku po butigama, pita prvi. Zato da ne budem drugačiji, kad je već svi nose i drže se toga, odgovara suvereno ovaj.

Onaj neprilagođeni je izašao iz butige, prezrivo nas pogledao i pljunuo ustranu da se riješi svega što mu se nakupilo u nosu dok je čekao red, isprsio se kao da je kupio cijeli otok i izgubio se među štekatima. Gledamo u taj hračak ispred naših nogu i mislimo kako nema nijednog zakona koji bi zabranio nekome da ti pljune pred noge. A ipak nitko to ne radi. Razmišljamo kako nema nijednog zakona koji bi zabranio gradnju vinarije na plodnom poljoprivrednom zemljištu, a ipak su tu glupost mnogi učinili. Kroz glavu nam prolazi i slika onoga koji je na rivi podigao neboder i svima iza oduzeo pogled, jer za oduzimanje pogleda ne postoji zakon koji bi to zabranio. Sjetili smo se i onog Engleza koji je betonirao svoje žalo ispred kuće i kad se nitko nije pobunio, još ga ogradio zidom. A predvečer sa ženom i psima šeta žalima koji nisu ograđeni. (…) Više pročitajte u 262. broju Mora.

Piše: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Braić

Kamara opskura MORE

Kako je, jesmo živi?

Naš stariji radi onlajn. I to od rane zore. Diže se prije nas radi onlajn doručka. Čujemo ga kako viče u kužini, ajde okreni kameru da vidim na kolike je komade mali izrezao meso. A jeste li to mirili? Nemoj da mi ispadne burdil jer je netko dobio manje. Budite dobre ruke, ne morate sve doma odnit. A di je Domina, je počela frigat kobasice? Šta se čeka?

A ljudi u hotelu slušaju i gledaju ga kao nekog Boga-Kuhara koji sve zna i sve vidi, a nitko ne zna di je. Nema zabušavanja. Kaže nam jutros za stolom da bi mogao ovako cili život raditi, po jednu uru tri puta na dan, računa ti se osam, a napraviš više nego da si tamo. Dobro meni, dobro njima, nema im tko kvocat cili dan po glavi, ja se ne moram nervirat ako vidim da netko hvata krivine, jer to ne vidim, znači – dobro svima.

A dobro, pitamo ga, šta ako nešto zapne, ako, na primjer, neki gost nije zadovoljan i traži šefa? Ništa lakše, kaže, mali mu donese mobitel za stol i onda mi budemo onlajn. U četiri oka mu objasnim da se nema šta bunit, neka bude sretan šta smo ga uopće primili u ovakvoj izvanrednoj situaciji, jer i on predstavlja potencijalnu opasnost za one koji mu sve to spremaju. Zamisli da su svi onlajn, ko bi onda kuha? (…) Više pročitajte u 260. broju Mora.

Kamara opskura MORE

Borba za posljednjeg čovjeka

Priča mi nekidan jedan stari učitelj koji je došao na naš otok umrit, jer se na njemu rodio, da je kao mladić radio na jednom drugom otoku adriatskom, u jednom malom mistu blizu mora, možda najmanjem na svitu, koje je imalo školu samo sa jednim razredom u kojem su učile sve četiri klase.

Ali kad je on tamo stigao, u toj školi je bio samo jedan mali kojega je vodio i učio od prvog do četvrtog razreda. Da je bio bistar čudo jedno, odmah se vidilo da će od njega postat čovik, bez obzira na toliku usamljenost ili kako bi se danas reklo, izolaciju. Onda se još tuklo dicu i u tom razredu je postojala tanka šiba od onoga uče što je prije podučavao, za one koji su tu prije bili, a bilo ih je puno, možda pet ili šest.

Ali da on tu šibu nikada nije upotrijebio, niti da je maloga rukom udario, toliko je taj mali bio dobar. A nisu baš svaki dan ni u školi bili, najviše bi vremena proveli u kajiću, mali bi veslao i usput dijelio i računao, učio o planktonima, osekama i plimama, zakonima fizike i kemije, nabrajao bi gradove i recitirao pjesmice kao svi drugi đaci u svim drugim školama, učo bi dizao mreže, vrše, parangale.

Još bi i koju ribu odnio doma svojima, a ponekad su zajedno i marendali. I još nam kaže da mu je te četiri godine bilo najbolje u životu i da još ni dan danas ne može prežalit što se ta škola zatvorila, ljudi otišli, misto ispraznilo i na kraju se sve rasprodalo nekome bogatunu koji je to sve skupa pretvorio u hotele za iste takve bogatune. „A šta je bilo sa tim malim, jeste li ga kad poslije vidili ili čuli, kako je prošao u životu?“ interesira nas, jer o ovome drugome sve znamo. (…) Više pročitajte u 259. broju Mora.

MORE Otoci

Priča o srdeli

Kad se gotove srdele stave na pladanj, zaliju maslinovim uljem i možda češnjakom te pokriju da se u tome kratkom zatvorenom času sve to zajedno sljubi, pokažu se kao neka mitska hrana kojoj nitko još nije uspio odoljeti

Prije nekoliko godina šetao sam Grazom i uživao u otkrivanju novih mjesta gdje su se okupljali mladi i trošili sve blagodati koje može ponuditi jedan miran austrijski grad. Uvijek sam se tamo osjećao puno ugodnije nego u Beču, koji radi svoje golemosti nije nikada u meni probudio osjećaj zbijenosti i intime pomiješanih sa slobodom i samoćom kakvu obično tražimo na svojim nemirnim putovanjima. Ali da sam stvarno tamo doma, toga puta sam osjetio do dna. Naime, u samom centru grada, gladan kao vuk, zastao sam kupiti topli sendvič u prvom fast foodu na koji sam naišao. Bio je to fast food pored kojeg sam prošao milijun puta, ali nikada nisam obratio pažnju na njega jer mi je bio podjednako omražen kao i svi ostali, nevolja u suvremenom svijetu. Ovog puta ostao sam zapanjen: bio je to fast food specijaliziran za pripravke od morskih plodova i ribe i ja sam u moru ponude odabrao pohanu jadransku srdelu, vjerojatno ulovljenu negdje oko Visa ili Palagruže. Ništa mi u tome trenutku nije bilo slađe, vjerojatno zbog začinjenosti zavičajem.

Sada i ovdje, na kamenom stolu moje uvale nabadam na drvenom ražnju istesanom od planike, jer ne postoji drugo drvo od kojeg bi se on mogao napraviti, barem ne u ovoj uvali, nabadam, dakle i redam po njemu svježe srdele ulovljene prije nekoliko sati. Tehniku malo tko zna ako nije odavde: prvi ubod ispod leđne kosti, odlučan i brz potez prema vrhu i prije nego se probije druga strana nagli zaokret, tako da kost ostane ispod ražnja. Onda opet pažljivo i smireno guranje ribe prema kraju, ako meso pukne, nismo majstori i nitko više neće vjerovati da možemo i druge stvari savladati. Vidi ga, reći će, ne zna ni srdelu na ražanj nabiti! (…) Više pročitajte u 258. broju Mora.

*Tiskano izdanje potražite na kioscima ili digitalno izdanje putem Google Play i AppStore aplikacija, kao i u našem webshopu.

Piše: Senko Karuza
Foto: Mladen Šćerbe

Kamara opskura MORE

Život mora jednom stati

Nema više nepravde, nono moj dragi, jer više ništa ne radimo i za ništa nas nije briga, samo čekamo turiste i smrt, ti i ja podjednako.

Ne brine mene ni korona ni ovi pusti potresi, kaže naš nono danas usred ručka, sve će to nekako proći, ali kad će ovome jugu doći kraj, ne vidimo ni sunca ni miseca već petnaest dana. Onako bezvoljni od puste vlage koja nam se uvukla u dušu nismo niti imali volje odgovoriti mu, niti mu prigovorit da ne griješi dušu takvim besmislicama. I ostao bi to još jedan bezvoljni i nervozni ručak gdje svako svakome ima nešto za reći, ili još gore, prešutit i mučat o onome što se vidi, da naš najmlađi nije dodao da je to tek početak, jer mi, nojevi u pustinji, uopće nismo svjesni što nas još čeka zbog posljedica globalnog zatopljenja i ubrzanog uništavanja Planete. Morali bi se svi, sada ovdje za ovim stolom, upitati što smo kao fameja učinili da to spriječimo. Ti si potpuno poludio, podigao je glas nono, ili ti je jugo oduzelo pamet. Kako nas možeš za nešto optužit, kad svi znaju da ne radimo ništa, niti oremo, niti sijemo, niti zemlju trujemo otrovima, niti lovimo i uništavamo more, samo se držimo svojih apartmana koji su ionako veći dio godine prazni, a oni koji liti dođu proizvode nered i zagađuju. Naše su ruke barem zadnjih dvadeset godina čiste i savjest mirna. Nikome mi nismo naškodili, niti su se sunce i misec sakrili zato jer u našemu mistu svi žive od apartmana. Najbolje bi ti bilo da malo prošetaš po mistu, ali diši što manje da i nama ostane štogod za udahnut.(…) Više pročitajte u 258. broju Mora.

*Tiskano izdanje potražite na kioscima ili digitalno izdanje putem Google Play i AppStore aplikacija, kao i u našem webshopu.

Piše: Senko Karuza

Kamara opskura MORE

Kamara opskura: Gušti

U gradu se, moj brale, ako niste znali, živi od snova.

Kao da su nas nekako svi gušti napustili. Ne možemo se naći ni u čemu što radimo, a pogotovo ne u onome što mislimo. Budućnost je za nas nepoznata zemlja, sadašnjost kao da ne postoji, a prošlost smo zaboravili. Kao da ne postojimo. Kaže jedan od mnogih koji se na škoj došao spasit od korone da nikada nije mogao zamisliti da zima na otoku može biti ovoliko lipa. Može izlaziti iz kuće kad i koliko hoće, šetat uz more ili po brdima, sastajat se s domaćima ili s onima koji su kao i on pobjegli iz grada, svaki dan obilazi peškariju i može kupit ribu koju poželi, što preko ljeta ne može ni zamislit, a sprijateljio se i s nekim lovcima pa mu i oni ponekad daju kojeg fazana ili zeca, ukratko, sloboda. E, i još se ne mora dizat prije zore da bi stigao u svoju firmu na vrijeme. Volio bi da uvijek ovako ostane, da je ovdje zauvijek i da može raditi ovako iz daljine. Ništa mu ne bi falilio. Da di mu je pamet prije bila.

Pitamo ga zar mu ne fale prijatelji, kino, kazalište, sve one puste izložbe i eventi di se s pametnima možeš viđat i napričat do mile volje? On nas gleda kao da smo pali s Marsa, zar ne znamo da je sve to samo jadna zamjena za ovakav život koji ima smisla i svrhe, neopterećen stvarima koje ionako ne može imati. U gradu se, moj brale, ako niste znali, živi od snova. (…) Više pročitajte u 257. broju Mora.

Kamara opskura MORE

Kamara opskura

Odmor ratnika

Na kraju još jedne velike ljetne bitke s turistima za koje smo mislili da će ove godine izostati zbog korone i da ćemo se morati boriti, poput slavnog i velikog Don Kihota s vjetrenjačama i solarnim panelima, brojimo svoj plijen i računamo na koliko dijelova ga treba podijeliti i kako pametno rasporediti da izdržimo do sljedeće sezone ratova. Kalkuliramo možemo li štogod ušićariti sa strane i obnoviti našu postrojbu modernijim naoružanjem, da ne budemo nespremni ili, nedajbože, poraženi. Nakon ručka koji je bio dobar i obilan, slobodno se možemo pohvaliti i gospodski, jer je ostala puna škrinja neprodane dobre smrznute ribe koju smo čuvali za posezonu, naivno misleći da se čudo može produžiti, objašnjavamo našima da bi ovoga puta bilo pametno dobro se pripremiti i obnoviti ono što već imamo i što smo zapustili. Da se nas pita, uzeli bismo ovce i pustili ih u maslinik koji je ionako obrastao u travu. A kad već zbog toga budemo morali svakodnevno obilaziti to blago, šta bi falilo da kupimo i koju stotinu koka lutalica da prate stado i kljucaju ono što ovima ostane, usput prevrću zemlju, gnoje i čine dobro svima. Bilo bi to kao da i zimi imamo jedan apartman popunjen, a ljeti dva, ako ne i tri. Naša teta, koja je sada postala pravi član naše fameje i više se ne osjeća kao neki višak, kaže da bi ona s guštom svaki dan sjedila ispod stabla i pazila na blago. Naš mlađi, koji još ništa ne razumije, ali ima odgovor na sva svjetska i kućna pitanja, odmah dobacuje da bi bilo dobro napraviti i jednu malu poljsku kućicu u kojoj bi mogla živjeti da je ne moramo svaki dan odvoziti i dovoziti. (…) Više pročitajte u 256. broju Mora.

Kamara opskura MORE

Izolacija

Iz jednog apartmana donijeli smo televizor i montirali ga u njenu sobu, da se u tim momentima, kad je čuvamo od sebe, barem malo zabavi.

Tek sad vidimo koliko nas je. Zbili smo se u kužini i prvi put u povijesti naše fameje vjerujemo samo jedni drugima. Bojimo se za zdravlje naše tete, one koja se nikada nije udavala i od mladosti vuče sve bolesti koje bi se u tuđim kućama teško dale nabrojit. Zaboravili smo koliko smo puta poželili da je Bog dragi digne i riješi je ovih muka. A usput i nas. A sada je i bolje hranimo, peremo joj ruke i prvu je odvodimo u njenu sobu ako se neko u kužini nakašlje ili uhvati za čelo i zatraži toplomjer. Iz jednog apartmana donijeli smo televizor i montirali ga u njenu sobu, da se u tim momentima, kad je čuvamo od sebe, barem malo zabavi. To joj teško pada i tome se čudimo, jer smo do sada mislili da joj je televizija važnija od nas. Evo, jučer je zaplakala i rekla da nije mogla u cijelom svome životu zamisliti da će je gledati sama. Jer da smo mi njena prava i živa slika. Neću sada lagat, nije vrime za to, većina nas je zaplakala zajedno s njom, ali se nismo grlili.
(…) Više pročitajte u 253. broju Mora.

Napisao: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Brajić