canes1
MORESajmovi

Cannes, grad sajam

Zbog apstinencije međunarodnih sajmova u 2020., povratak Cannesa 2021. dočekan je kao orgazam za nautičku industriju

Da imamo još sto motora, napravili bismo još sto brodova i odmah ih prodali — kazao nam je jedan od zadovoljnih dealera luksuznih talijanskih brodica i ukratko opisao stanje duha na sajmu u Cannesu.

Prije dvije godine Cannes se proširio iz Stare luke gdje su sada samo motornjaci i na Port Canto gdje se njišu jarboli. Zbog apstinencije međunarodnih nautičkih sajmova u 2020., povratak Cannesa 2021. dočekan je kao orgazam za nautičku industriju. Proteklih godinu dana otvoreno se zazivalo povratak velikih sajmova, unatoč svim virtualnim prilagodbama. Dobra prodaja brodova više je bila nastavak dobrih prethodnih godina u kombinaciji s nuspojavama izolacije koja je neodlučne nagnala da se odvaže ispuniti si vlastite želje. Na sajmu je održana 141 svjetska te niz europskih i francuskih premijera koje su izmamile novinare, dealere i posjetitelje iz cijelog svijeta da se prošetaju rivama Azurne obale i srdačno rukuju s ljudima koje običavaju pozdravljati na sajmovima.

canes2

Veliki sajmovi su specifični događaji, na koje kao da svi jedva čekaju doći, pa zbog umora ne mogu dočekati otići kući. Mješavina je to osjećaja uzbuđenja, iščekivanja, zadovoljstva, iscrpnih razgovora, poslovnih i privatnih susreta, deseci kilometara pješačenja na dnevnoj bazi, sudjelovanja u različitim slavljima, predstavljanjima, konferencijama i nesvakidašnjim, ali ugodnim podražajima za oči. Čovjek od tog ružičastog planeta na trenutak zaboravi da živi u svijetu gdje nije sve savršeno. Sajmovi su općenito mjesta gdje je površni razgovor jedan od “službenih” komunikacijskih alata, osim kod starih znalaca. Takvi bi se radije sreli negdje izvan sajma. Ipak, razgovori na sajmu u Cannesu su ove godine osjetno drugačiji. Umjesto rezerviranih neslužbenih izjava o uspjehu i neuspjehu, protekloj i nadolazećoj sezoni, te konkurenciji, stekli smo dojam da se nautička industrija izvukla iz novonormalne situacije bez ogrebotina, te su joj sada izazovi odgovoriti na postojeću potražnju. U svim segmentima!

Miriše na novo

Trendovi u brodogradnji šire se poput virusa. Ono što je dobro izgledalo na jednom uspješnom modelu lani, ove godine imaju svi u kategoriji. S druge strane, lijepo je vidjeti da su pojedini brendovi odani sebi i svom stilu te uporno odolijevaju pokleknuti pred kratkotrajnim trendovima koji će za nekoliko godina kazivati da vaš brod nije nov, a možda i točno iz koje je godine. (…) Više pročitajte u 262. broju Mora.

Napisao i snimio: Teo Marević

canes3

mljet1
MOREPlovidbe

Od vječnog zelenila do pustinjskog pijeska

Mljet: Od zaštićenog krajolika do nacionalnog parka, od nautičara do planinara, od kajakaša do biciklista, od duhovne mirnoće do folklorne razigranosti

Vijugajući kroz Kanal sv. Ante za nama se sve više gubio blistavi grad Šibenik, a mi smo s radoznalošću i nestrpljenjem upirali pogled prema jadranskoj pučini. S veseljem započeli smo ovogodišnji veliki vijađ! Prema planu provu broda prvo smo usmjerili prema Visu. Čekao nas je višesatni uhu mili šum valova i vjetra koji nam, nažalost, nije ostavljao mogućnost jedrima iskoristiti njegovu snagu. Nismo negodovali, već uživali. Prema Visu smo se zaputili posjetiti drage prijatelje Brajčiće, a potom zastajući u Veloj Luci produžiti ka Mljetu, provesti u njegovim uvalama četiri dana kako bismo vam opisali što se sve tamo ovih dana događa. Sve skupa kakvih 160 milja, računajući i plovidbu do Dubrovnika gdje smo ostavili brod i vratili se doma.

Prostrana uvala Svetog Jurja dočekala nas je gusto ispunjena brodovima. Bilo ih je barem 250 ili čak 300 na rivama, bovama i usidrenih naokolo. Previše, ali to je tako u ovo doba godine. Uspjeli smo baciti sidro na pola puta između Lučice i Češke vile i vezati krmu za kraj. Večera na brodu, đir Visom, sutradan ručak u Pojodi, ali to je za neku drugu priču. Već je sredina dana davno odmakli, a mi smo se zaputili prema zapadnom dijelu otoka Korčule. Zapuhala je tramuntana pa smo digli jedra i učas stigli gdje smo htjeli. Odredište nam je bila Vela Luka i marina Korkyra. Očito mnogima su se rute poklopile s našim vijađom. Za čas su vezovi bili popunjeni, a vesele posade odlazile u potragu za gastronomskim užicima. Ni mi nismo propustili učiniti tu gotovo ritualnu ophodnju po mjestu pristanka i noćenja ma koliko dobro otprije poznavali Velu Luku.

mljet2

Noćenje u marini je bilo prilično zahtjevno. Naime bibavica nije dala mira brodovima pa je dio posade odlučio spavati u vrećama na čvrstom tlu. Tek pred zoru, kad se more umirilo, uhvatismo još sat, dva sna u kabinama. Ipak Vela Luka nam je, ovoga puta, samo prolazno odmorište. Naš cilj je još dalje pa kad isplovismo iz velolučke uvale usmjerismo provu prema jugoistoku, prema Mljetu, našem konačnom cilju! Polako, kako je odmicao krajolik otoka Korčule a sve više se ukazivao Pelješac, nestajali su i brodovi, brodice i jedrilice iz vidnog nam polja i ostadosmo sami s morem i nemilosrdnim suncem. Opet vjetar traljav pa od jedara nikakve koristi ni u brzini broda ni u nama pružanju hlada. Sunce je sve više na nebu, a nama hladovina borova i iznimno šumovit otok za sada su tek priviđenje pred očima. Čekalo nas je barem pet sati plovidbe do skoro četrdeset milja udaljene Pomene.

Šuma a ne jezera

Mnogi će se začuditi kad doznaju da NP Mljet nije proglašen nacionalnim parkom zbog morskih jezera kao osnovnim prirodnim fenomenom, već zbog iznimne pošumljenosti i to prvenstveno borom Pinus halepensis ali i hrastom crnikom Quercus ilex kao i drugim vrstama koje čine makiju. Posebnu ljepotu napose jezerima daju krošnje borova koje dotiču morsku površinu. NP Mljet je prvo naše zaštićeno morsko područje i obuhvaća zapadnu trećinu otoka površine 5375 ha uključujući i okolno more. Ovo je područje proglašeno nacionalnim parkom 11. studenoga 1960. zalaganjem tada istaknutih znanstvenika i akademika Branimira Gušića i Cvite Fiskovića te Marijane Gušić, a potporu su im dali i Dragutin Alfier i Ratko Kevo.

Stalno nam je pred očima borova hladovina, cvrčanje cvrčaka i namreškano more prekrasnih jezera. Kad se na obzoru ukazala silueta otoka Mljeta, opća malaksalost i bezvoljnost naglo je ustupila mjesto općem poletu i radoznalom iščekivanju. Usmjerili smo provu ravno prema Pomeni! Kažu da je Pomena dobila ime po palmama iako se po današnjem broju palmi to ne bi moglo zaključiti. Istina, postoji i drugačije objašnjenje od lat. fundamentum što bi bilo u vezi s donjim (zapadnim) krajem otoka Mljeta kao pandan suprotnom kraju Vrhmljeća. Tu je Odisej, jedini hotel na otoku, riva koja je u ovo doba godine zakrčena izletničkim brodovima i nekoliko gostionica. Dobro i omiljeno sidrište za one koji žele malo iz daleka promatrati vrevu turista pod obližnjim je otočićem Pomeštak gdje se na sidru i vezani krmom za kraj može ostati i preko noći. I mi smo se tu usidrili i začas se našli u osvježavajućem moru.

mljet3

Ipak ako ćete ovdje baciti sidro, morate biti na oprezu jer struja (kurenat) zna biti kao rijeka, pa ako sidro dobro ne drži naći ćete se u nevolji. Većina nautičara bira neki od vezova na rivicama restorana što se jedan do drugog nižu uzduž istočne obale naselja, a može se i sidriti u uvali Lokva sjeverozapadno od Pomene ili vezati na rivi jugoistočno od glavnog pristana ispred hotela. Svi su ti vezovi poprilično sigurni, osim što je sidrište pod Pomeštakom na udaru nevera sa zapada. Pomena, jednako kao i Luka Polače u cijelosti su unutar granica Nacionalnog parka Mljet, u njima vrijede posebne odredbe o zaštiti, sidrenju i ribolovu, a valja platiti i ulaznicu za plovila. Najbolje je to učiniti na web-stranicama Parka jer se tako prođe nešto jeftinije. Bistre glave odabrali smo restoran prekoputa pa se i privezali na muring pred konobom “Ana”. Dogovorili smo se za večeru i krenuli u osvajanje Mljeta. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora

Piše: Marko Vučetić
Snimio: Mladen Šćerbe

olib1
MOREPorti

S Oliba u Ameriku i natrag

Složno ga otkupiše od Zadranina Dunata Filippina i postadoše vlasnici cijeloga otoka što su i dan danas

Isplovili smo još za mrklog mraka. Bilo je hladno. Nikakvo čudo jer pred zoru, bolje rečeno pred izlazak Sunca, najhladnije je razdoblje dana. Bura je očistila nebo pa se sjajilo mnoštvom zvijezda. Dobro smo se zabundali, dvostruke vjetrovke, dvostruke kape, vunena i ona od vjetrovke, rukavice i da ne nabrajamo sve. Svejedno, hladno je. Sve nam se činilo da Sunce presporo izlazi. Nikako da nam zagrije leđa. Zaputili smo se iz Tribunja prema sjeverozapadu i čeka nas dug put.

Neplanirano smo zastali u Biogradu na Moru, ugrijali se uz kavu i sad je već osjetno toplije Sunce. Nismo se dugo zadržavali jer čekalo nas je još druženja s morem, a prema prognozi, i prema kraju dana sa sve jačim vjetrom. Ukupno prema proračunu plovidba je trebala trajati oko 7-8 sati, ali s ovom pauzom za kavu, coffee break, trebat će nam i više. Sigurno se pitate, pa kamo smo se to zaputili? Prema Olibu! Zato nemojte se čuditi ako nam se potkrade još koji engleski odnosno američki izraz. Zašto? Pa, vidjet ćete.

Razapeli smo jedra i iskoristili prvo slab oštrin, a onda i južin koji je postupno jačao. Malo poslije polovice dana jugo je već dobro ojačalo, a nebo se prekrilo oblacima. Uplovili smo u luku Olib u kasno poslijepodne. Pri uplovljavanju u luku, iako je široka, prostrana i dovoljno duboka, zbog okolnih pličina morate itekako pripaziti. Dočekao nas je Ivo Cukar i pomogao nam se privezati bokom uz veliki lukobran.

olib3

Na drugom, manjem i starijem lukobranu bio je privezan katamaran koji će ovdje prenoćiti pa ujutro krenuti na svoju svakidašnju prugu obilazeći Silbu i Premudu pa do Zadra. Ivo nas je odmah upozorio — ako zapuše zapadnjak ili dođe nevera sa zapada, ovdje niste sigurni! Na brzinu nam je ispričao pogibeljne događaje koji su se ovdje zbili samo zato što ga umišljeni „skiperi“ nisu poslušali.

Lijepo smo pričali s Ivom, dapače sve jasno i razgovijetno, ali ipak se u njegovim izgovorenim riječima osjećao jedan drugačiji naglasak koji nismo mogli pripisati lokalnom govoru. Domalo se sve razjasnilo. Ivo je povratnik iz Amerike! Vratio se na svoj Olib prije 15 godina. U Americi je imao svoj business i sve je ostavio familiji te se vratio u Olib. I ovdje ima biznis, u koncesiji drži struju i vodu na rivi, a vodi brigu i o vezovima za nautičare. Nekada se brinuo i o petnaestak bova usidrenih pred lukom, ali njih odavno nema.

Kaže da u New Yorku ima oko 600 familija porijeklom s Oliba. Iseljavanje s Oliba trajalo je tijekom većeg dijela 20. st., a najviše poslije Drugoga svjetskog rata. Noću bi cijele porodice isplovile u malom brodiću, uglavnom na vesla ili kakvim jedrom, do Italije. Tamo bi bili nekoliko mjeseci u prihvatnom logoru, a onda uz malo sreće otišli bi za Ameriku. Dogovorili smo se za sutra za detaljniju priču, a Mladen ga je zamolio da prebroji „Amerikance“ koji su sada na otoku. Malo je sumnjičavo vrtio glavom, no obećao je da će se potruditi. Mi smo se razletjeli po mjestu pokušavajući koliko-toliko uhvatiti ritam života na otoku. (…) Više pročitajte u 259. broju Mora.

olib2

sudan1
MOREReportaže

Avantura uz  obalu Nubije

Sudan ima 650 kilometara gotovo nenastanjene obale s nevjerojatno bogatim podmorjem

Cijelo prošlo ljeto, nakon povratka sa Socotre Nicola Vitali, vlasnik talijanske agencije Wild Sea Expedition za koju radim, govorio mi je kako nema šanse da će ostati u Europi do kraja godine bez obzira na koronu. Stigla je jesen i krenuli smo planirati put na Madagaskar. Plan se naglo i neslavno urušio krajem desetog mjeseca kad je ta zemlja zbog korone uvela zabranu ulaska putnika iz EU. Samo tako, jednom glasovnom porukom na WhatApp-u Nicola mi je rekao: „U redu, ne idemo na Mada, ali idemo u Sudan!“

Kakve su bile okolnosti, nisam vjerovao da ćemo zbilja otići. Trebalo je skupiti najmanje pet klijenata kako bismo pokrili troškove puta. Međutim, to se ipak dogodilo. Ljudi koji redovito putuju na ribolovne ture po svijetu, nakon lokcdowna jedva su čekali nekoga da ponudi nešto što bi ih izvuklo izvan granica njihove zemlje i dalo im priliku uloviti se u koštac s tropskim ribetinama.

sudan3

Kupili smo karte i poletjeli za Afriku. Na putu iz Milana za Kario prije prijave morali smo ispuniti opsežnu dokumentaciju i dati na uvid negativni test na Covid-19. Zbrka s papirologijom jedina predstavlja neku vrstu kaosa u gotovo potpuno praznim zračnim lukama. Let iz Kaira za Port Sudan bio je predviđen drugi dan ujutro. Prije samog polijetanja našli smo sa svim gostima i odletjeli za Port Sudan. Nakon slijetanja ukrcali smo se u autobus. Kratko smo se vozili do luke, a zatim se čamcem ukrcali na predivan drveni jedrenjak Elegante!

Zbogom europskom zimskom sivilu

Elegante je oko 25 metara dugačak drveni brod. Njegov talijanski vlasnik Claudio koristi ga za ronilačke izlete i ture po Crvenom moru. Doživljaj dolaska na brod s poslugom i lijepo uređenom kabinom s tušem i klima-uređajem bio mi je ugodan šok naspram naše prošle pustolovine na Socotri. Najveće iznenađenje definitivno je bila večera i pripremljena hrana uopće. (…) Više pročitajte u 258. broju Mora.

Tekst i fotografija: Robert Pljuščec

*Tiskano izdanje potražite na kioscima ili digitalno izdanje putem Google Play i AppStore aplikacija, kao i u našem webshopu.

sudan2

dugi1
MOREPlovidbe

Dugi otok

Od Telašćice do Pantere pa po kulfu natrag pod klifove i do Taljurića

Podigli smo jedra i provu usmjerili prema Velikom Kornatu. Slab jugozapadnjak povremeno se smjenjivao sa zapadnjakom, što nam je činilo iznimno ugodnu plovidbu. Nebo je bilo bez oblačka, more malo namreškano, tek toliko da se čuo umirujući šum sljubljivanja jedrilice i mora. Trajala je ta idila dobra dva sata, a onda je, srećom, vjetar skroz zamro. Pala je kalma bonaca. Nije bilo druge nego pokrenuti motor. Tek smo tada osjetili kako nas sunce nemilosrdno peče. Najgore je prošao Mladen. Još je danima osjećao posljedice prevare vjetra i sunca. Zamjenu jedara za motorni pogon učinili smo baš podno Magazinove škrile ili kako je još nazivaju – Ploča i Vela ploča. Svi koji su ondje plovili, nemoguće da nisu bacili pogled na ovu veliku kamenu ploču koja je nastala na obroncima najvišeg vrha Kornata, Metline (237 m) i nagnula se prema moru. Prije tri, četiri godine tim znanstvenika odredio je vrijeme nastanka Velike ploče. Dogodilo se to približno prije 2400 godina. Usmjerili smo provu prema Maloj Proversi  i tko je mogao, držao se hladovine.
Uski prolaz, širok oko 100 m, između otočića Katina i Dugog otoka, zvan Mala Proversa važan je prolaz za sve manje brodove koje plove ovim otočjem. Istina, s druge strane Katine (jugoistočna strana) je drugi prolaz, Vela Proversa, između Katine i Kornata, ali iako je taj prolaz širi, ipak ono važnije, plići je od Male Proverse. Nekada, ne tako davno Kornat i Dugi otok spajala je Katina u jedinstveni otok. Otud iz latinskoga Katini i ime – karika, lanac. Prolazeći kroz Malu Proversu, uočit ćete na Dugom otoku ruševine koje oplakuje more. To su ostaci rimskih gospodarskih zgrada (villae rusticae) podignutih tijekom vladavine cara Trajana (53.-117.). Pretpostavlja se da su Rimljani prvi probili prolaz, Malu Proversu, ali on nije bio plovan. U naše vrijeme produbljen je do dubine od 4,6 m. Naziv Proversa dolazi od rta Proversa, izvedenog od lat. pridjeva proversus u značenju naprijed okrenut, što mu sasvim dobro odgovara. Hrvatski naziv za taj rt je Čuška. (…) Više pročitajte u novom, 255. broju Mora.

dugiotok2

dugiotok3

split42a
MOREReportaže

Naša grafička urednica, ujedno i alpinistica, svaki slobodni trenutak provodi negdje na nekoj stijeni, a one oko Splita posebna su poslastica svih penjača

Napisala i snimila: Sunčica Hrašćanec

Dalmatinku Ivu Božić upoznala sam još prije 15 godina, kada je sa sestrom Majom i još dvoje prijatelja zaglavila u 300-metarskoj stijeni Anića kuka u NP Paklenica. U predvečerje me kao dežurnu spašavateljicu nazvao tata jednog od njih da odem po dicu jer su cili dan u stini i nešto petljaju, a skoro će mrak. Bila je to jednostavna, brza akcija spašavanja, bez ozljeda, sa sretnim završetkom. Zbog takvih najviše i ulazite u Gorsku službu spašavanja. Iva je tada imala 15 godina, sestra dvije više. I dok je bilo komentara tipa ‘ko je dicu pustio u stinu, meni se svidio njihov haklberijevski entuzijazam i strast da dok njihovi vršnjaci vikendom igraju igrice, oni penju 300 m stijene. Posebno me se dojmila najmlađa Iva koja je dječjom radošću nakon cijelog dana provedenog na stijeni s minimumom hrane i vode, kad je napokon stala na čvrsto tlo, veselo vikala Zemljica, volim te, zemljica!

Možda je za shvatiti taj njihov entuzijazam bitna i činjenica da su Iva i Maja geni iliti kćeri našeg slavnog alpinista Stipe Božića. Iva je danas i sama gorska spašavateljica i odlična alpinistica, a sestra Maja nositeljica je najtežeg hrvatskog ženskog sportsko-penjačkog uspona (8 b+, za one kojima to nešto znači). Strast, entuzijazam i veselje i dalje su tu pa je Iva tako za svoj nedavni rođendan umjesto na tulumarenje, poput većine, otišla na dvodnevno planinarenje i spavala pod vedrim nebom u planini posve sama  – u studenom.

Sunce Marjana

Navezale smo se, kako to vole reći penjači, Iva i ja već mnogo puta u zadnjih nekoliko godina i ispenjale mnoge smjerove po Dolomitima i Paklenici i bez obzira na razliku u godinama penjački, a i duhovno, jako dobro kliknule. Za vrijeme zadnjih božićno-novogodišnjih praznika Iva je predložila da svratim u njen kraj ­ u hrvatske dolomite. Prvi dan bile smo na legendarnom Marjanu i Šantinim stinama, do kojih smo od apartmana kraj rive, dakle središta grada, imale 30-ak minuta lagane šetnje. Taman super zagrijavanje za penjanje! Zaista se rijetki mogu pohvaliti da imaju ovakvo penjalište usred grada.

Marjan je idealno zimsko penjalište. Stijene su potpuno zaštićene od bure i obasjane suncem tijekom cijelog dana pa smo se tako penjale u kratkim rukavima, guštajući u toplini poput pravih guštera. Brdo Marjan u cjelini, kao i samo penjalište, bogato je povijesnim ostacima. U stijeni se izdaleka vide antičke građevine gdje su svoj život provodili pustinjaci – eremiti. (…) Više pročitajte u 252. broju Mora.

split17