s266
Kamara opskuraMORE

Kamara opskura – Grabežljivci

“Bogati, kaže on, vi mislite da sam ja lud. Vi da šetate, a ja da radim. Ali mi smo se naradili u životu i sve smo stvorili sa tom zemljom. A zašto onda i dalje ne stvarate s njom, pita i gleda nas u oči, bezobrazno.”

Mislili smo da ništa ne može biti gore od ovoga, ali smo se ljuto prevarili. Naša dica imaju svoje poslove u turizmu, pa smo morali zapustiti vinograde. Nonotov drveni leut smo prodali čuvarima baštine na drugom škoju, malo naprednijem i razvijenijem od našeg, jer su oni prije nas izgubili sve što su imali od starine, i sada kad su bogataši pa ne moraju radit, iz nostalgije kupuju stare stvari i bunjce i obnavljaju ih da se imaju čega sjećat, jer, svi znamo, sjećanje blijedi kad nema stvari o kojima se brinemo. A naša dica su malo dodala i kupila gumenjak sa motorom od 150 konja, jer moraju biti brzi ako žele nešto zaraditi.

Nismo se mi puno bunili protiv toga, jer tako su i svi drugi činili, samo smo, kao i svi, malo grintali i žalili za poslovima od kojih se slabo živjelo, ali dobro osjećalo. I da nam ne bi taj dobar osjećaj potpuno propao i otišao u nepovrat, mislili smo da možemo još dok nas zdravlje služi, unatoč godinama koje traže samo odmor, zadržati za taj naš gušt jedan komad dobre zemlje sa vinogradom od tisuću loza. To nam je bila razonoda i izlika za se izgubit iz mista, a najviše za se hvalit da još možemo i da se ne puštamo. Ali ne možemo više. Jedva se saginjemo, a traktor više ne možemo sami ni upalit, a kamoli ga dvije ure potezat po zemlji. (…) Više pročitajte u 266. broju Mora.

Napisao: Senko Karuza
Ilustrirala: Tisja Kljaković Braić