Labud | Magazin More

Paiška regata

Ovog vikenda jedri se treća Labudova Paiška regata. Polet Furioso prvi do Staroga Grada

Ovoga vikenda jedri se treća po redu Labudova Paiška regata, na ruti od Splita do Staroga Grada i natrag. Paiz je drevno ime za Stari Grad, točnije za njegovu jezgru, a prva od pet regata koje organizira Jedriličarski klub Labud za mnoge regatijere označava početak ovogodišnje sezone jedrenja. Za kupanje je doduše još malo hladno – temperatura mora je 16 stupnjeva Celzijevih.

Na startnoj liniji ispred Gradske luke okupilo se u petak ujutro 29 posada, a gotovo sve su iz splitskih klubova. Start je bio u 10 sati, a 22 nautičke milje dugu rutu do Paiza prva je savladao Labudov TP52 Polet Furioso, s Nikolom Deškovićem na timunu, druga je bila jedrilica Makarska (JK Bura), s Brankom Milošem na kormilu, a treći legendarni Nemir V, Labudovog veterana Branka Širole. Start druge etape je u nedjelju u 10 sati.

Piše: Lari Lulić
Foto: JK Labud

Intervju MORE

Intervju Ivan kuret

Labudaš po rođenju, inficiran jedrenjem i morem otkad je prohodao, ostao im je vjeran čitav život

Jedan od ljudi za koje se slobodno može kazati da su ostavili značajan trag u hrvatskome jedrenju, ali i u nautičkom biznisu, svakako je Ivan Kuret, Labudaš po rođenju, koji se, kao i njegov nešto stariji brat Karlo, morem i jedrenjem inficirao otprilike kada je i prohodao. Ivan je uz more ostao vezan cijeloga života. Nakon karijere u olimpijskim klasama četiri godine bio je izbornik hrvatske jedriličarske reprezentacije, a paralelno je i dalje jedrio kad god bi uhvatio vremena, pa ga se često moglo vidjeti za kormilom ili škotom brodova na ACI Match Raceu ili za timunom jedrilice Croatel, s kojom je nastupio na nebrojeno regata.

Zadnjih godina Kuret je i dalje aktivan na regatama, pogotovo onima koje priređuje njegov matični klub Labud, no češće ga se može primijetiti na trajektu za Šoltu ili pak na gumenjaku kojim juri prema Maslinici, budući da u tome mjestašcu već cijelo desetljeće uspješno vodi heritage hotel i marinu Martinis Marchi, u čijoj je izgradnji i sam sudjelovao. S Ivanom smo se, naravno, na razgovoru našli u Labuda, a popričali smo o hrvatskome jedrenju u protekla tri desetljeća, značaju resorta Martinis Marchi za Šoltu, ali i o drugim aktualnostima u nautičkoj branši, od problematike izdavanja koncesija za marine i luke nautičkog turizma, do odredbi Zakona o pomorskome dobru.

Dolazite iz obitelji koja je generacijama vezana uz more i jedrenje. Kakvi su bili vaši prvi jedriličarski koraci?

Kada mi je bilo pet godina, otac je Karlu i meni za Badnjak poklonio Optimista. Karlo je dvije godine stariji i prvi je počeo jedriti u njemu, a onda malo kasnije i ja. A kada sam počeo, nikada nisam prestao jedriti. U to vrijeme pokojni nono i otac kupili su školjku jedrilice i onda su u dvoru, po staroj tradiciji samogradnje, sami napravili brod. Četiri godine gledali smo kako ta jedrilica nastaje u dvoru, a to je i danas naš obiteljski krstaš. Zove se Liska, po početnim slovima imena nas iz familje, ima osam metara i još uvijek nam je svima najdraža za ić na more. Nije to više neki brod za jedrenje, ali je za boravak na moru i navigaciju i dalje odlična. Kako smo kao djeca voljeli jedriti, stalno smo visili u Labuda, a tu smo gledali Minskog Fabrisa, Zlatana Zoričića, Lukšu Cicarellija, Branka Širolu i druge odlične jedriličare, kojih je u Uvali Baluni uvijek bilo. Oni su nas impresionirali svojim načinom života i odnosom prema moru i brodu. Baš ti ljudi su vjerojatno bili ona iskra zbog koje smo se Karlo i ja, a i mnogi drugi splitski jedriličari, odlučili potpuno posvetiti jedrenju. (…) Više pročitajte u 271. broju Mora.

Razgovarao: Lari Lulić
Snimio: Juraj Vrpcić

Intervju MORE

Intervju Nikola Dešković

Labudašu, poslovnom čovjeku i čuvaru obiteljske tradicije mora i jedrenja nikada nije dosta

Mrduja i Viška, omiljene Labudove jesenske regate, dvije su rijetke prigode kada pouzdano možete računati da ćete u najstarijem splitskom jedriličarskom klubu naići na Nikolu Deškovića, jedriličara i labudaša “od kolina” te uspješnog poslovnog čovjeka koji je doktorirao na čuvenom bostonskom MIT-u, a potom ostvario sjajnu poduzetničku karijeru u Njemačkoj. Iako većinu vremena zbog poslovnih obaveza provodi u Münchenu, Nikola koristi svaku priliku da barem nakratko navrati do Splita, a kako ga je nono Žarko još u djetinjstvu inficirao ljubavlju prema jedrenju, to vrijeme gotovo uvijek provodi na moru ili u krugu prijatelja u Labudu. Prošle godine ostvario mu se dječački san, kada je po prvi put na svojoj jedrilici Polet Furioso pobijedio na Mrdujskoj regati. TP52 jedrilica Polet Furioso šesta je jedrilica u obitelji Dešković koja nosi to ime, a prvoga Poleta davne 1932. godine izgradio je osnivač Labuda, Nikolin djed Žarko.

Povijest obitelji Dešković mogla bi se ispričati kroz brodove na kojima ste jedrili. Sjećate li se nonovog prvoga Poleta i što pamtite iz tih vremena?

Nono je umro 1972. kada sam imao osam godina, a kako smo živjeli u istoj kući, on je bio dosta angažiran oko Žarka i mene i usadio nam je ljubav prema jedrenju. Prvi Polet je nakon drugog svjetskog rata konfisciran i nacionaliziran, a nono je nakon toga dao sagraditi njegovu manju repliku koju je nazvao Mali brodić. Sjećam se toga broda, imao je dva drvena jarbola i jedra od platna, jer tada nije postojao dacron. Mi bismo svako popodne i vikend provodili u Labuda i meni je klub bio neka vrsta dječjeg vrtića, tu sam proveo cijelo djetinjstvo. Cijeli život vrtio nam se oko Labuda. Nono je i svog sina Pjera inficirao ljubavlju prema jedrenju pa je i on postao višestruki prvak države u Jolama. Zahvaljujući njemu, cijela obitelj uvijek je bila vrlo posvećena jedrenju i sportu.

Što je bilo s prvim Poletom i Malim brodićem?

Žarko i ja pronašli smo ga 1995. u Crnoj Gori, na vezu u Kumboru u Boki kotorskoj. Raspravljali smo što bi se s njim moglo napraviti, ali brod je bio u vrlo lošem stanju, godinama uopće nije bio održavan. Dok smo bili u pregovorima o otkupu, učinila je nevera i brod je potonuo, a kada su ga pokušali izvaditi i obuhvatili ga bragama, brod je, budući da je bio od drva koje se nije održavalo, pukao. Mi još imamo njegove originalne nacrte od Sparkman & Stephensa, ali danas bi bilo iznimno zahtjevno i skupo ponovno izgraditi takav brod. Mali brodić imao je, nažalost, sličnu sudbinu. Nakon studija sam se preselio u Njemačku, a Žarko je također bio vrlo zaposlen, tako da naprosto nismo imali vremena baviti se tim brodom. On je izgrađen nakon rata s vrlo oskudnim materijalima, s rebrima od željeza.

To željezo bi svake zime zahrđalo pa bi ga na proljeće trebalo otući litom i čekićem, a potom mazati katranom. Bokovi mu nisu bili lijepljeni, nego su bili od hrastovih letvi bakrenim zakovicama pričvršćenim za rebra. Brod bi se zimi osušio i stvarale su se pukotine tako da bi uvijek na prvim jedrenjima na proljeće bio pun vode koju je trebalo ispumpavati. Stoga je Mali brodić uvijek bio vlažan i tako je pomalo propadao. Zato smo ga odlučili pokloniti jednom poznaniku koji je obećao da će se o njemu brinuti. Prvo ga je neko vrijeme držao u Stobreču, a onda ga je prebacio u Nečujam i tamo ga planirao urediti. Međutim, opet je učinila jedna nevera od bure i brod je potonuo u nečujamskoj vali. Tamo se nalazi i danas. Ponekad ljeti odemo do Nečujma, tamo se usidrimo, zaronimo i pogledamo Mali brodić. S vremenom je postao neprepoznatljiv, od trupa je ostalo jako malo, ali isto ga volimo povremeno obići. (…) Više pročitajte u 262. broju Mora.

Piše: Lari Lulić
Foto: Juraj Vrpcić