kuće

senko270
Kamara opskuraMORE

Pjesma košnice

“Poslije mene, kad više ničega ne bude, moja će dica iz Beča bukirat našu kuću za cilo lito, kao atrakciju u kojoj se nekad živilo”

Evo su sinoć došli pčelari na otok pituravat svoje košnice i uređivat đardine ispred kuće, minjat vodu i klor u bazenima i dogovarat se s našima tko će to liti prat i redit, dočekivat i ispraćat goste, govori nam jedan dok zajedno gledamo u one bijele lego-kocke na tri kata usred mista koje su se poslagale prošle zime i svečano se pustile u rad, i to tako da su zasjenile i pokrile sve što smo ikad imali i izgradili.

Lijepe, uredne i lepršave, samo što ne polete, jasnih oblika i jedinstvene sezonske namjene, kocke koje sliče na košnice, a i prinosi su slični, sezonski, obilni i jednokratni, jedinstveni, odmah su zasjenili one naše jadne i bidne kamene kuće i crvene krovove koji sad izgledaju kao gusto stisnuta sirotinja u nekoj velikoj nevolji, naseljena sa čeljadi koja se cijeli život trudi ugrijati te debele, hladne zidove i priskrbiti za se malo topline i užitka. (…) Više pročitajte u 270. broju Mora.

Napisao: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Braić

IMG_20210801_145432
Kamara opskuraMORE

Dobro mjesto za umiranje

‘A nama se nekako čini da svi koji kupuju te svoje kuće ili zemlje koje koriste misec dana, nisu ništa donili, nego da su odnili sa sobom nešto naše.’

Nekako smo jutros zamišljeni, šetamo sami rivicom ispod kuće prije nego što se napuni dičurlijom i radošću turista koji probijaju uši tako da bi se čovik najradije ubio. Pokušavamo shvatiti sve one puste pametne glave koje su se izredale sa svojim elaboratima o spašavanju otoka ova zadnja tri dana. Litnja. Ponekad bi nam se učinilo da su cilu zimu proveli u mistu, a digod i da su se motali po našoj kužini i miješali nam se u život. Sve oni znaju bolje od nas, i koliko je hektara pod lozom i koliko je pod maslinama, koliko je poticaja dosad došlo na otok i koliko je stranaca kupilo ili izgradilo kuće sa zatvorenim škurama i još za ne virovat, šta će ti investitori dobroga donit otoku.

Jer očito je, kažu, da se bilježi enormno velik broj ljudi koji su investirali u otok i ovdje imaju svoje nekretnine, napredak je i ditetu vidljiv. Barem onoj nekolicini dice koja su još ostala u osnovnoj školi, a koja bi se lako mogla uskoro zatvorit, ali ne zato što neće više biti potrebe za obrazovanjem u svijetu gdje svi sve već unaprijed znaju, nego zato što ih jednostavno neće više biti na škoju. A nama se nekako čini da svi koji kupuju te svoje kuće ili zemlje koje koriste misec dana, nisu ništa donili, nego da su odnili sa sobom nešto naše. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora.