senko
Kamara opskuraMORE

Kamara opskura

Odmor ratnika

Na kraju još jedne velike ljetne bitke s turistima za koje smo mislili da će ove godine izostati zbog korone i da ćemo se morati boriti, poput slavnog i velikog Don Kihota s vjetrenjačama i solarnim panelima, brojimo svoj plijen i računamo na koliko dijelova ga treba podijeliti i kako pametno rasporediti da izdržimo do sljedeće sezone ratova. Kalkuliramo možemo li štogod ušićariti sa strane i obnoviti našu postrojbu modernijim naoružanjem, da ne budemo nespremni ili, nedajbože, poraženi. Nakon ručka koji je bio dobar i obilan, slobodno se možemo pohvaliti i gospodski, jer je ostala puna škrinja neprodane dobre smrznute ribe koju smo čuvali za posezonu, naivno misleći da se čudo može produžiti, objašnjavamo našima da bi ovoga puta bilo pametno dobro se pripremiti i obnoviti ono što već imamo i što smo zapustili. Da se nas pita, uzeli bismo ovce i pustili ih u maslinik koji je ionako obrastao u travu. A kad već zbog toga budemo morali svakodnevno obilaziti to blago, šta bi falilo da kupimo i koju stotinu koka lutalica da prate stado i kljucaju ono što ovima ostane, usput prevrću zemlju, gnoje i čine dobro svima. Bilo bi to kao da i zimi imamo jedan apartman popunjen, a ljeti dva, ako ne i tri. Naša teta, koja je sada postala pravi član naše fameje i više se ne osjeća kao neki višak, kaže da bi ona s guštom svaki dan sjedila ispod stabla i pazila na blago. Naš mlađi, koji još ništa ne razumije, ali ima odgovor na sva svjetska i kućna pitanja, odmah dobacuje da bi bilo dobro napraviti i jednu malu poljsku kućicu u kojoj bi mogla živjeti da je ne moramo svaki dan odvoziti i dovoziti. (…) Više pročitajte u 256. broju Mora.

TRISKA-MORE
Kamara opskuraMORE

Teško je to objasnit

“…bili smo umislili da će se i Slavonija uzorat i kultivirat, da će se nekako vratiti ta naša proizvodnja koja nas muči”

Slabo je ovo lito. Neko vrijeme smo mislili da ćemo se barem jednu godinu spasiti i počet misliti drugačije, da ćemo se nakon što se malo okrenemo samima sebi, nekako reorganizirat i možda početi drugačije živjeti i drugačije gledati na stvari oko sebe, ali šipak, nikoga korona nije mogla zaustaviti kad se fibra počela dizati i more topliti. Evo ih opet po rivi, kao da se ništa nije dogodilo, a evo i nas sa nepresušnim idejama kako da im iznajmimo i prodamo sve što imamo. Našem mlađem smo nekidan zalipili takvu trisku da je neće zaboravit cijeli život, jer mu je palo na pamet da ispred butige u našemu mistu iznajmljuje maske turistima koji su ih zaboravili doma ili ne znaju da se bez njih ne može ništa kupit. Kad smo mu  to zabranili i izderali se na njega, objasnili na lipe da bi to bila sramota za našu fameju, da ne treba živit od tuđe nesreće, niti infetavat ljude sa istim maskama, on mi je odgovorio da nema razlike između maske i lancuna koje peremo i mijenjamo, da je rizik jednak. Onda se dogodilo šta se dogodilo. (…) Više pročitajte u novom, 255. broju Mora.