s266
Kamara opskuraMORE

Kamara opskura – Grabežljivci

“Bogati, kaže on, vi mislite da sam ja lud. Vi da šetate, a ja da radim. Ali mi smo se naradili u životu i sve smo stvorili sa tom zemljom. A zašto onda i dalje ne stvarate s njom, pita i gleda nas u oči, bezobrazno.”

Mislili smo da ništa ne može biti gore od ovoga, ali smo se ljuto prevarili. Naša dica imaju svoje poslove u turizmu, pa smo morali zapustiti vinograde. Nonotov drveni leut smo prodali čuvarima baštine na drugom škoju, malo naprednijem i razvijenijem od našeg, jer su oni prije nas izgubili sve što su imali od starine, i sada kad su bogataši pa ne moraju radit, iz nostalgije kupuju stare stvari i bunjce i obnavljaju ih da se imaju čega sjećat, jer, svi znamo, sjećanje blijedi kad nema stvari o kojima se brinemo. A naša dica su malo dodala i kupila gumenjak sa motorom od 150 konja, jer moraju biti brzi ako žele nešto zaraditi.

Nismo se mi puno bunili protiv toga, jer tako su i svi drugi činili, samo smo, kao i svi, malo grintali i žalili za poslovima od kojih se slabo živjelo, ali dobro osjećalo. I da nam ne bi taj dobar osjećaj potpuno propao i otišao u nepovrat, mislili smo da možemo još dok nas zdravlje služi, unatoč godinama koje traže samo odmor, zadržati za taj naš gušt jedan komad dobre zemlje sa vinogradom od tisuću loza. To nam je bila razonoda i izlika za se izgubit iz mista, a najviše za se hvalit da još možemo i da se ne puštamo. Ali ne možemo više. Jedva se saginjemo, a traktor više ne možemo sami ni upalit, a kamoli ga dvije ure potezat po zemlji. (…) Više pročitajte u 266. broju Mora.

Napisao: Senko Karuza
Ilustrirala: Tisja Kljaković Braić

senko265
Kamara opskuraMORE

Maškare

“Na kraju kolone je zadnji preostali seljak koji osedlan pomaže svom magarcu da izdrži još malo. Neće dugo trajati. Iza toga pokretni je barbikju sa ćevapima i ostalim dalmatinskim delicijama.”

I mala dica znaju da danas na otocima ne živi nitko osim ono malo staraca kojih je sve manje, popodne možeš vidjeti samo mačke i galebove kako se šepure po rivi i sjede na štekatima koji hvataju ružinu i čekaju lito kad će ih linci opet izglancat. I mi smo izgubili volju ove zime izlazit ispod sulara i razmijenit koju jadikovku sa svojima, jer i naših je sve manje, samo se osmrtnice gomilaju na velikoj oglasnoj ploči odmah pored nas, tako da izgleda kao da je pitanje dana kad ćemo se i mi premjestiti ta dva metra ulivo. Sjedimo doma na kauču i kad se umorimo od televizije, gledamo u prazno i proklinjemo onoga tko se sjetio da mir na otoku ima atribute Raja.

Šta bi sad dali za malo šušura, za malo burdila, za jedno dobro karanje sa prvim susidom, za krv koja navre u mozak nakon toga i učini nas na trenutak živim, nekako vrijednim i pravednim, pravim borcem koji se ima za što boriti. (…) Više pročitajte u 265. broju Mora.

Napisao: Senko Karuza
Ilustracija: Tisja Kljaković Braić

IMG_20210801_145432
Kamara opskuraMORE

Dobro mjesto za umiranje

‘A nama se nekako čini da svi koji kupuju te svoje kuće ili zemlje koje koriste misec dana, nisu ništa donili, nego da su odnili sa sobom nešto naše.’

Nekako smo jutros zamišljeni, šetamo sami rivicom ispod kuće prije nego što se napuni dičurlijom i radošću turista koji probijaju uši tako da bi se čovik najradije ubio. Pokušavamo shvatiti sve one puste pametne glave koje su se izredale sa svojim elaboratima o spašavanju otoka ova zadnja tri dana. Litnja. Ponekad bi nam se učinilo da su cilu zimu proveli u mistu, a digod i da su se motali po našoj kužini i miješali nam se u život. Sve oni znaju bolje od nas, i koliko je hektara pod lozom i koliko je pod maslinama, koliko je poticaja dosad došlo na otok i koliko je stranaca kupilo ili izgradilo kuće sa zatvorenim škurama i još za ne virovat, šta će ti investitori dobroga donit otoku.

Jer očito je, kažu, da se bilježi enormno velik broj ljudi koji su investirali u otok i ovdje imaju svoje nekretnine, napredak je i ditetu vidljiv. Barem onoj nekolicini dice koja su još ostala u osnovnoj školi, a koja bi se lako mogla uskoro zatvorit, ali ne zato što neće više biti potrebe za obrazovanjem u svijetu gdje svi sve već unaprijed znaju, nego zato što ih jednostavno neće više biti na škoju. A nama se nekako čini da svi koji kupuju te svoje kuće ili zemlje koje koriste misec dana, nisu ništa donili, nego da su odnili sa sobom nešto naše. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora.

TRISKA-MORE
Kamara opskuraMORE

Teško je to objasnit

“…bili smo umislili da će se i Slavonija uzorat i kultivirat, da će se nekako vratiti ta naša proizvodnja koja nas muči”

Slabo je ovo lito. Neko vrijeme smo mislili da ćemo se barem jednu godinu spasiti i počet misliti drugačije, da ćemo se nakon što se malo okrenemo samima sebi, nekako reorganizirat i možda početi drugačije živjeti i drugačije gledati na stvari oko sebe, ali šipak, nikoga korona nije mogla zaustaviti kad se fibra počela dizati i more topliti. Evo ih opet po rivi, kao da se ništa nije dogodilo, a evo i nas sa nepresušnim idejama kako da im iznajmimo i prodamo sve što imamo. Našem mlađem smo nekidan zalipili takvu trisku da je neće zaboravit cijeli život, jer mu je palo na pamet da ispred butige u našemu mistu iznajmljuje maske turistima koji su ih zaboravili doma ili ne znaju da se bez njih ne može ništa kupit. Kad smo mu  to zabranili i izderali se na njega, objasnili na lipe da bi to bila sramota za našu fameju, da ne treba živit od tuđe nesreće, niti infetavat ljude sa istim maskama, on mi je odgovorio da nema razlike između maske i lancuna koje peremo i mijenjamo, da je rizik jednak. Onda se dogodilo šta se dogodilo. (…) Više pročitajte u novom, 255. broju Mora.