intervju1
IntervjuMORE

INTERVJU Branimir Ružojčić

Tvrtka pionira brodske električne propulzije do sada je isporučila više od 260 pogonskih sustava

Branimira Ružojčića, veleučilišnog  profesora i poduzetnika, vlasnika pulske tvrtke Tema koja se već trideset i jednu godinu bavi  brodskom električnom propulzijom, susreli smo u pogonu tvrtke u jednom od stoljetnih zdanja ugaslog Uljanika. U okružju mrtve tišine praznih navoza i industrijskih pogona u Teminoj hali je prava živost. U tijeku je ispitivanje moćnog pogonskog sustava koji će uskoro pogoniti veliku jahtu, pred isporukom je i sustav za izletnički brod Nacionalnog parka Brijuni, slažu se novi motori, pregovara o narudžbama itd.

intervju2

Profesor Ružojčić pionir je ove vrste propulzije na svjetskoj razini, nagrađivani inovator čije licence koriste drugi proizvođači. U posljednjih dvadeset godina njegova tvrtka isporučila je više od 260 pogonskih sustava brodske električne propulzije. Teško bi bilo naći boljeg sugovornika da u doba booma električno pokretanih automobila saznamo kad će se, koliko i u kojem obliku taj trend preliti na sve što morem plovi.

Čime se Vi zapravo bavite?

Naš core business su elektronički upravljivi električni strojevi u tehnologiji permanentnih magneta koja će biti u električnoj brodskoj propulziji na vrhu sljedećih dvadesetak godina. Takvi električni strojevi danas su najefikasniji. Svi proizvođači automobila razvijaju tu vrstu motora. Takvi strojevi su manji, kompaktniji, efikasniji, dugotrajniji i ne traže posebno održavanje. Ta tehnologija je nekad bila tipična za robotiku i servopogone, dok smanjivanje cijene magneta nije omogućilo izradu motora velikih snaga. Praktično, na brod donesenu energiju pretvaramo u okretanje propelera.

intervju3

Razvijamo tri serije motora različitih snaga. Najmanji su tip 132 SP, potom MWB kod kojih se izvana vrti rotor te motori srednje veličine do
1 MW po motoru, što je limit ove tehnologije danas. U toj gami je pedesetak različitih motora. Pretežno radimo na području profesionalnih brodova. Naša proizvodnja je butikna, a pogonske sustave isporučujemo u cijelosti jer se radi o elektronički komutiranim strojevima.

Trenutno radite na jednom od najvećih projekata do sada.

Da, upravo ispitujemo pogonski sustav za Bering 117, 36-metarsku jahtu. Do sada su se slični sustavi ugrađivali najčešće u vojne brodove, ali se počinju primjenjivati i na jahtama, a ovaj je među prvima u svijetu. (…) Više pročitajte u 258. broju Mora.

*Tiskano izdanje potražite na kioscima ili digitalno izdanje putem Google Play i AppStore aplikacija, kao i u našem webshopu.

intervju1
IntervjuMORE

Intervju Saša Fegić

Pratili smo ga dvije godine i četiri mjeseca dok je plovio oko svijeta, a onda smo sjeli u kabinu Hira

Još doma čuvam YU Nautiku iz 1982. godine u kojoj sam prvi put u razgovoru što ga je Ivan Kreutz vodio s Mladenom Šutejem i Davorom Derkosom vidio fotografiju Hira 3, s kojim se taj dvojac kanio otputiti preko Atlantika. Izgledalo je to suludo hrabro i nedostižno nama čiji su doseg bile plovidbe do Visa ili Lastova. Na kraju je Mladen otišao preko Atlantika sam, a Ozren Bakrač i on kasnije su obišli svijet i oplovili rt Horn. Svi mi nauživali se njihove plovidbe u čuvenom tv serijalu Marija Saletta Jedrima oko svijeta, najvećim dijelom snimanom baš na Hiru 3. Ali brodu, kao i čovjeku, suđeno je prolaziti i tmurna razdoblja. Ni Hir nisu mimoišla. Jedva je preživio iživljavanje i rešetanje onih što okupiraše marinu u Komolcu, gdje je bio vezan tijekom granatiranja Dubrovnika i četničkih paleža po slavnoj Republici, da bi ga Mladen spasio, obnovio i opet njime plovio. Pa je opet pao u zaborav, ostavljen na milost i nemilost zubu vremena, kad je došao u ruke vlasniku koji nije znao kako s njim… I onda se poput apò mēchanḗs theós pojavljuje naš sugovornik koji mu vraća život pa s njim još jedanput pravi đir oko ove naše kugle i usput obilazi rtove Dobre nade, Horn i Leeuwin. Pratili smo ga duge dvije i godine i četiri mjeseca, a kad se vratio, zaputili smo se na Lošinj, sjeli s njim i Marinom u kabinu Hira i pustili ga pričati.

Postoje ljudi koji su plovili oko svijeta, bilo kroz Panamu, bilo ovako kao ti: od barba Jože, Ozrena, Mladena, Šterka pa mlađih, Vlahovića, Orlića, Lea i tisuće onih u koje spadam i ja, koji sanjamo o tome, ali nikad to ne napravimo. Što čini tu razliku?

Što se mene tiče, tvrdoglavost i da to želiš više od ičega. Kad nešto odlučim, ne posustajem ni na prvoj ni na desetoj prepreci, nego ako treba, idem i glavom kroza zid. Razumljivo je da su nekome tko radi od 9 do 5 i ima obitelj dijete, posao i plaća na prvom mjestu. Kad sam kretao, nisam imao obitelj i meni je to bio cilj broj jedan. Isto je vjerojatno i kod planinara. Svi bi htjeli ići na Mount Everest, a malo ih ide. Međutim, oni koji to stvarno žele, to i naprave.

intervju2

Ali mora tu biti strast za jedrenjem i morem.

Ne spadam u bolje jedriličare. Ja sam relativno dobar skiper. Kasno sam krenuo, nikad nisam jedrio u Optimistu. S dvanaest godina prvi put sam bio na jedrenju, na krstašu. Kad idemo na regatu, ja znam namjestiti jedra, ali puno ljudi to zna bolje i idu brže od mene. Međutim, otpočetka mi se svidio koncept života na brodu. Da imaš sve sa sobom svoje i da se mičeš. Meni ne nedostaje veliki krevet. Super mi je spavati na Hiru po bilo kakvom vremenu. Volim doći na otok, primjerice Lastovo, i biti tamo. To je nešto najljepše, ali da moram imati kuću i živjeti tamo stalno, ne bi mi to bilo to. Kad ti je dosta, sjedneš za kormilo i uputiš se na sljedeće dobro mjesto. Kako sam cijeli život radio u čarteru, imao sam priliku jedriti na najnovijim brodovima, sa svom mogućom opremom. Svi su krasni. Motori su servisirani, jedra pregledana. Shvatio sam da je taj koncept kao hotel. Postoji razlika između doma i hotela. Meni je bilo u glavi da kad dođem na brod, na njemu imam svoje začine, cugu, jedriličarsku opremu, da ne moram ići kupovati šećer i kavu svaki put kad idem na brod, da ne moram raditi check in, check out. Kad dođeš na brod, ti si doma, možeš ploviti sad, za tri dana, kad god hoćeš. Ne moraš nikome polagati račune. I slobodan si. (…) Više pročitajte u 257. broju Mora.

intervju3

intervju1
IntervjuMORE

Intervju Julijano Sokolić

Pišući o povijesti brodogradnje, pomorstvu i životu na otoku, obogaćuje insularnu svakodnevnicu

Naš je sugovornik u jednome spojio dva života. Gospodarstvenika koji je s obje noge na zemlji radni vijek proveo vodeći najvažnije lošinjske tvrtke i općinu i istraživača, pisca i urednika uronjenog i u istraživanje povijesti brodogradnje, pomorstva, jedriličarstva i uopće života na otoku. A sve ne bi li se jedno s drugim prožimalo i insularnu svakodnevnicu činilo cjelovitijom i bogatijom. Na tom putu meandrira od inženjera strojarstva ka doktoratu humanističkih znanosti na Filozofskom fakultetu. Na svom otoku potiče i organizira bogatu publicističku aktivnost koja nadilazi lokalne okvire. Nalik renesansnim osobama, spada u red lokalnoj zajednici dragocjenih ljudi kakvih je uvijek bilo u otočnim gradićima, a koji su nam i danas nasušno potrebni.

Vas je teško odrediti u jednoj rečenici. Imali ste brojne interese, bili ste pomorac, radili u brodogradilištu, bili predsjednik općine, direktor turističke tvrtke, pisac, urednik, vjerojatno još nešto…

Otočani moje generacije morali su znati i poznavati mnogo toga potrebnog za opstojnost na oskudnoj zemlji, od ovčarenja i poljoprivrede, do ribarenja i plovidbe. Ja sam imao sreću što sam dobio stipendiju od netom osnovane Lošinjske plovidbe za školovanje u Bakru, kad još ovdje nije bila ponovno otvorena Pomorska škola. Kao pomorski strojar plovio sam šest godina i već s 24 godine postao upravitelj stroja. Nisam se mogao pomiriti da ću čitav život ploviti, pa sam nastavio studij i završio za diplomiranog inženjera strojarstva.

intervju2

Tada je brodogradilište u Malom Lošinju nabavilo plutajući dok, proširilo proizvodnju, pa sam se mogao vratiti na otok, u Nerezine. Upoznao sam suprugu, dobili smo stan od brodogradilišta i od tada, od 1976. godine živim u Malom Lošinju. Još na brodu kao časnik morao sam voditi brigu o ljudima s kojima sam radio. Čitav me život to pratilo. Ponekad to bude dosta teško, osobito u vrijeme rata kada su ljudi tu, a posla i novaca nema. Pisao sam u slobodno vrijeme, a započeo kad smo 1978. trebali otvoriti novu školu u Nerezinama. Tim povodom morao sam nešto napisati i reći. Taj referat o povijesti školstva u Nerezinama je moj prvi objavljeni rad u časopisu Istra, koji je tada uređivao Mario Kalčić u Puli.

(…) Imao sam prilike posjetiti Kretu. Tamo je plaža državna, a zatvoreni resorti plaćaju njezino korištenje preko dana, a zatim poslije maknu sve te stvari. Tamo nema ničega, plaža je uvijek čista. Zašto se kod nas moraju graditi kuće na pomorskom dobru? To su te stvari koje mi ne možemo savladati. Zar ne bismo mogli imati otočnu akademiju gdje bi se skupljalo svo znanje tih otoka i otočana i svi projekti koji se rade? Svatko radi nešto za sebe, ali idemo vidjeti što možemo svi zajedno učiniti. Na otocima još uvijek žive ljudi. Taj turizam nas nosi, na otoku se danas može živjeti, internet omogućuje rad s otoka… (…) Više pročitajte u 256. broju Mora.

intervju3

intervju1
IntervjuMORE

Intervju Paško Klisović

Kroz dva i pol mjeseca lockdowna ukupan broj otkaza u nautici je bio puno manji nego u kopnenom turizmu, ali je bilo dosta odgađanja. Kritična tržišta bila su avionska, Skandinavija, Engleska, Francuska, SAD

Paška Klisovića poznajem duže od dvadeset godina, otkad je počeo raditi u NCP čarteru Gorana Prgina i partnera. Teško bi mi bilo reći koliko smo puta razgovarali i družili se u Kremiku, Mandalini ili na nautičkim sajmovima. Međutim, siguran sam da nikad nije bio bolji trenutak od sadašnjeg da ga pozovem i razgovaramo za More. Osim što već godinamaintervju2 vodi vrlo uspješnu čarter kompaniju NCP i Mare, ne pripada onima koji će se zadovoljiti dobrim poslovnim rezultatima tvrtke kojoj je direktor. Itekako ga zanima širi kontekst u kojem djeluje, trendovi na tržištu, održivost i opstojnost onoga čime se bavi pa je 2018. godine izabran za predsjednika Udruženja čarteraša pri Hrvatskoj gospodarskoj komori koja već godinama nastoji artikulirati interes ovog važnog, ali i krhkog dijela nautičke industrije u Hrvatskoj. Jer, kako dobro znamo, kroz poslovanje čarter kompanija prelama se sve dobro i loše u hrvatskoj nautici. Uključujući i naš tradicionalno nekontroliran razvoj koji često onemogućuje postizanje onih rezultata koji bi se realno mogli postići u jednom od najpoželjnijih odredišta za plovidbu u svijetu, a ponekad i prijeti narušavanjem one nužne prirodne ravnoteže koja je itekako važna za opstojnost ove djelatnosti. U takvim okolnostima zatekla ga je pandemija Covida-19 koja je na prvu prijetila otpuhnuti ovu sezonu u nepovrat. Koja se onda od sredine lipnja počela ozbiljno zahuktavati da bi se opet prije desetak dana nad nju počeli nadvijati tmurniji oblaci nizozemskim uvođenjem samoizolacije za njihove građane koji se vraćaju iz Hrvatske. Zbog toga je i tvrtka našeg sugovornika doživjela neke otkaze, odnosno odgode već ugovorenih i plaćenih najmova.

U hrvatskom čarteru ostvaruje se vrlo veliki promet, preko 300 milijuna eura godišnje. Otprilike trećinu ukupnog nautičkog prometa na različite načine generira čarter. Međutim, on je osjetljiv na sve što se događa u okruženju i izložen je više nego što bi realno trebao biti. (…) Više pročitajte u novom, 255. broju Mora.

intervju3

int1
IntervjuMORE

Intervju – Fabio Planamente

Direktor brodogradilišta znanog po jedrilicama Grand Soleil i motornim jahtama Pardo Yachts

Jedan od dva većinska vlasnika koji obavlja dužnost generalnog direktora Cantiere del Pardo, brodogradilišta znanog po jedrilicama Grand Soleil i motornim jahtama Pardo Yachts bio nam je višestruko zanimljiv sugovornik. Radi u njemu od 2008. godine kad je gradnja jahti upala u tešku krizu razvijajući izvoz u trenutku kad se do tada dominantno talijansko tržište urušilo. Prošao je nekoliko promjena vlasnika i dočekao po-znatu talijansku poduzetničku obitelj Travisani 2014. godine koja je napokon stvorila okvir za razvoj i rijetko viđeni uzlet. Postaje glavni direktor škvera i zajedno s Gigijem Servidatijem i grupom suradnika niže uspjeh za uspjehom. Već 2015. godine svjetlo dana ugledala je Long Cruise linija, 2017. rađa se Pardo Yachts brand motornih walkaround jahti, a godinu kasnije Custom Yacht, gradnja velikih jedrilica. Sve zajedno vratilo je brodogradilište na puteve stare slave. Financijska strana priče također je daleko iznad prosjeka. U samo pet godina ukupni prihod škvera je s 2,5 milijuna eura 2014. godine došao na 41,5 milijuna eura prošle godine s daljnjom projekcijom rasta koji bi trebao doseći više od 50 milijuna eura do kraja ove godine.

U Cantiere del Pardo došli ste prije 11 godina u trenutku velike krize u nautičkom sektoru koja je zahvatila i tržište jedrilica. Što Vas je motiviralo da se posvetite tvrtki koja u tom trenutku nije bila na vrhu?
U lipnju 2008. godine nazvao me Gigi Servidati, moj današnji partner u brodogradilištu Pardo. Poznavali smo se od prije jer je nautika mali svijet. Rekao mi je da mu treba moja pomoć. Brodogradilište je na skladištu imalo 45 jedrilica koje je proizveo prethodni vlasnik i ako ih do rujna ne proda, riskira stečaj. Ja sam dolazio iz svijeta Jeanneaua, bio sam dealer za Liguriju.  U roku tri tjedna uspio sam prodati tri Grand Soleila pa mi je predložio da dođem raditi u brodogradilište kako bih razvio prodaju u inozemstvo, jer je prodaja u Italiji bila dobra dok su strana tržišta bila zapostavljena.

int2

int3

intervju1
IntervjuMORE

Intervju: Ivica Kostelić

Vrhunski skijaš iskustvo, sustavnost, ozbiljnost organizacije i pripreme koje ga karakteriziraju prenosi u novi medij

Razgovor s Ivicom Kostelićem, najtrofejnijim hrvatskim skijašem koji je dugu karijeru proveo u samom vrhu svjetskog skijanja i već nekoliko godina offshore jedriličarem, planirali smo za lipanj. Razdoblje kad je trebao jedriti daleko od atlantskih obala Francuske pripremajući se za Route du Ruhm, regatu samaca koja će se održati 2022. godine na kojoj se namjerava natjecati u Class40. Zanimao nas je taj rijedak primjer ulaska vrhunskog sportaša u novi sport, motivi, iskustva i nadasve način kako s navršenih četrdeset godina savladava lekcije koje su njegovi konkurenti naučili prije dvadeset i više godina. Činilo nam se da njegova iskustva, sustavnost, ozbiljnost organizacije i priprema koju je obitelj Kostelić karakterizirala u skijanju, prenesena u novi medij, mogu biti itekako poučna. A onda se u naše živote upleo koronavirus i okrenuo ih naopako. Poput svih ostalih stanovnika Europe, Ivica je ostao zarobljen u vlastitom domu u Kloštar Ivaniću, njegova Ola Class40 u Les Sables-d’Olonneu, Mini u Marini Kaštela, a svi planovi su u stanju mirovanja. Šokantno i nepredvidivo, uostalom kao što su i životi svih nas u ovome trenutku. Znajući da je borac koji se nikad ne predaje i da uvijek vidi svjetlo na kraju tunela, zamolili smo ga da svoja iskustva podijeli s čitateljima Mora.

Kako se kao sportaš, kao borac nosite s ovom situacijom?

Vrhunski sportaši, osim što su borci, uglavnom su i vrlo disciplinirani pojedinci. Najvažnije je biti discipliniran i strpljiv. Nije lako isključiti sve aktivnosti kojima se sportaš bavi, kojima se volimo baviti svi. Međutim, situacija je takva, treba je prihvatiti, neće trajati zauvijek. (…) Više pročitajte u 253. broju Mora.

Razgovarao: Braslav Karlić
Snimke: arhiva Ivice Kostelića

intervju2

intervju3

intervju1
IntervjuMORE

 Kako se učio regatnom jedrenju, koliko je važno imati ekipu koja brod osjeća svojim i što danas znači ploviti drvenim brodom kazivao nam je zagrebački jedriličar.

Nema mjesta, uvale niti jedriličarskog kluba u kojem naš sugovornik, zagrebački jedriličar, nije dobrodošao gost. Duško Tomić, makar rođenjem pravi kontinentalac odavno je postao morski čovjek koji već četrdeset pet godina krstari i regataje Jadranom i Mediteranom. Kad god može ovaj šezdesetosmogodišnjak bježi na more. Toliko ga vuče da je i svoj obiteljski krznarski posao zamijenio jedrarijom, a uz to je i vlasnik Munjeka, jednog od kultnih jadranskih drvenih krstaša čija je posada prije dvadeset godina ovjenčana Vjesnikovom Plavom vrpcom, najvećim hrvatskim priznanjem za prestižno i časno djelo na moru.

intervju3
Odakle ljubav za morem i jedrenjem?

Započela je u gimnaziji čitanjem Priče s južnih mora Jacka Londona. Tu sam naslutio slobodu i romantiku koju pruža brod i krstarenje pa sam počeo razmišljati o tome. I onda je krenulo. Malo čitanje, malo razgovori. (…) Onda sam kupio 1974. jedan rabljeni šest i pol metarski drveni kuter s platnenim jedrima u Rijeci.  Zvali su ga Kočar. Prvi moj interes za plovidbu bilo je krstarenje. Manje nekakve regate.  Nisam jedriličar iz malih klasa… Više pročitajte u novom broju Mora.

intervju2
elena1
MORERazgovor

Na Svjetskom prvenstvu Laser Radiala u zaljevu Sakamiato u Japanu, Elena Vorobeva izborila je olimpijsku normu za Hrvatsku u toj klasi, a bude li bolja od drugih naših jedriličarki na još jednoj kvalifikacijskoj regati, nastupiti će na Olimpijskim igrama i tamo braniti boje Hrvatske i jedriličarskog kluba Split za koji odnedavno jedri. Profesionalni put te nekada ruske, a sada hrvatske jedriličarke bio je neobičan i trnovit. Za Rusiju je nastupila na Olimpijskim igrama u Londonu u klasi Elliott 6M i bila četvrta, a onda je, vrativši se u matični Radial, procijenila da nešto mora značajno mijenjati želi li nastaviti jedriti na vrhunskom nivou. Odlučila je promijeniti državljanstvo te je nakon puno peripetija uspjela dobiti hrvatske ‘papire’, doslovno u zadnji tren da može konkurirati za Tokio, no tada se suočila s novim problemima, jer u Labudu za koji je jedrila promijenila se Uprava, a nova garnitura nije ju imala u svojim planovima. U tom ključnom trenutku Elenin potencijal prepoznali su u JK Split te su joj dali priliku da ode na tri važne regate u Japanu, aVorobeva im nije ostala dužna postigavši na tim natjecanjima najbolje hrvatske rezultate u Radialu još otkako je u toj klasi jedrila Tina Mihelić. Kako je tekla njena karijera, što ju je motiviralo da Moskvu zamijeni Splitom te što od nje možemo očekivati na olimpijskim igrama, s 31-godišnjom jedriličarkom popričali smo neposredno po povratku iz Japana.

Više pročitajte u novom broju Mora.

elena2

elena3