intervju | Magazin More

Intervju Ivan kuret

Labudaš po rođenju, inficiran jedrenjem i morem otkad je prohodao, ostao im je vjeran čitav život

Jedan od ljudi za koje se slobodno može kazati da su ostavili značajan trag u hrvatskome jedrenju, ali i u nautičkom biznisu, svakako je Ivan Kuret, Labudaš po rođenju, koji se, kao i njegov nešto stariji brat Karlo, morem i jedrenjem inficirao otprilike kada je i prohodao. Ivan je uz more ostao vezan cijeloga života. Nakon karijere u olimpijskim klasama četiri godine bio je izbornik hrvatske jedriličarske reprezentacije, a paralelno je i dalje jedrio kad god bi uhvatio vremena, pa ga se često moglo vidjeti za kormilom ili škotom brodova na ACI Match Raceu ili za timunom jedrilice Croatel, s kojom je nastupio na nebrojeno regata.

Zadnjih godina Kuret je i dalje aktivan na regatama, pogotovo onima koje priređuje njegov matični klub Labud, no češće ga se može primijetiti na trajektu za Šoltu ili pak na gumenjaku kojim juri prema Maslinici, budući da u tome mjestašcu već cijelo desetljeće uspješno vodi heritage hotel i marinu Martinis Marchi, u čijoj je izgradnji i sam sudjelovao. S Ivanom smo se, naravno, na razgovoru našli u Labuda, a popričali smo o hrvatskome jedrenju u protekla tri desetljeća, značaju resorta Martinis Marchi za Šoltu, ali i o drugim aktualnostima u nautičkoj branši, od problematike izdavanja koncesija za marine i luke nautičkog turizma, do odredbi Zakona o pomorskome dobru.

Dolazite iz obitelji koja je generacijama vezana uz more i jedrenje. Kakvi su bili vaši prvi jedriličarski koraci?

Kada mi je bilo pet godina, otac je Karlu i meni za Badnjak poklonio Optimista. Karlo je dvije godine stariji i prvi je počeo jedriti u njemu, a onda malo kasnije i ja. A kada sam počeo, nikada nisam prestao jedriti. U to vrijeme pokojni nono i otac kupili su školjku jedrilice i onda su u dvoru, po staroj tradiciji samogradnje, sami napravili brod. Četiri godine gledali smo kako ta jedrilica nastaje u dvoru, a to je i danas naš obiteljski krstaš. Zove se Liska, po početnim slovima imena nas iz familje, ima osam metara i još uvijek nam je svima najdraža za ić na more. Nije to više neki brod za jedrenje, ali je za boravak na moru i navigaciju i dalje odlična. Kako smo kao djeca voljeli jedriti, stalno smo visili u Labuda, a tu smo gledali Minskog Fabrisa, Zlatana Zoričića, Lukšu Cicarellija, Branka Širolu i druge odlične jedriličare, kojih je u Uvali Baluni uvijek bilo. Oni su nas impresionirali svojim načinom života i odnosom prema moru i brodu. Baš ti ljudi su vjerojatno bili ona iskra zbog koje smo se Karlo i ja, a i mnogi drugi splitski jedriličari, odlučili potpuno posvetiti jedrenju. (…) Više pročitajte u 271. broju Mora.

Razgovarao: Lari Lulić
Snimio: Juraj Vrpcić

Intervju MORE

Petar Kružić

Intervju Petar Kružić

Morem moramo bolje gospodariti, što manje ga dodatno opterećivati već štititi uspostavljanjem zaštitnih no-take zona

Izvanredni profesor sa Zoologijskog zavoda Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, Petar Kružić, doslovno je uronjen u ono čime se bavi. Doktor znanosti koji posebno proučava koralje, ali kojem nije strana ni zaštita mora i morskih organizama, teško bi s uspjehom obavljao svoja istraživanja da ih ne obilazi na njihovim staništima. Iskustva i rezultate nekih od njih podijelio je s nama.

Od kuda opredjeljenje za biologiju i biologiju mora?

Za to su krivi Cousteau i moj tata koji je volio roniti, pa me time zarazio. Jedno vrijeme sam se dvoumio jer su mi otac i majka medicinari, stoga sam razmišljao o medicini. Ali, pri završetku gimnazije otišao sam na tečaj ronjenja, zatim sam počeo roniti s bocama i to je prevagnulo.

U poslu kojim se bavite ima mnogo prakse i istraživanja.

Ako se netko bavi planktonom, on ne mora roniti. Može, ali nije nužno jer se bacaju planktonske mreže, uzimaju se uzorci na takav način. Ali ako se bavite bentosom, morskim dnom i životinjama koje ondje žive, onda morate zaroniti, nema druge. (…) Više pročitajte u 270. broju Mora.

Razgovarao: Braslav Karlić
Snimke: Teo Marević i arhiva sugovornika

Intervju MORE

Intervju Fulvio De Simoni

‘Kao i pri kupnji automobila, odabirete onaj koji vam se sviđa jer se podrazumijeva da motor radi, da kočnice rade. To vrijedi i za jahte, najprije vas privuče linija’

Jednog od vodećih talijanskih dizajnera jahti upoznao sam još 1996. godine u Portorožu tijekom prve Internautice. Već je bio priznat i poznat jer je radio za nekoliko talijanskih brodogradilišta, a osobito se proslavio potpisujući sve Pershinge i plijeneći pozornost njihovim ukupnim konceptom, linijama, pogonom i brzinom. Boravio je ondje nekoliko dana u društvu Tillija Antonellija, jednog od tadašnjih vlasnika Pershinga, i Matjaža Murka, njihova zastupnika, mojih dobrih prijatelja, pa smo nekoliko puta svi zajedno objedovali, naravno, razgovarajući o brodovima i moru. Malo smo u to doba znali o nautičkoj industriji u svijetu, upravo smo bili objavili trinaesti broj Mora i morali smo još mnogo učiti, a on nam je svojim pričama otvarao mnoga dotad skrivena vrata. Viđao sam i njega, a još češće jahte koje je projektirao, i nakon toga prvog susreta. Imena brodogradilišta i broj brodova samo su se umnožavali, nizali su se Aiconi, Abacusi, Rodmani, Astondoe, Wideri, Austin Parkeri, Filippettiji, Antago, Raffaelli, Mocchi, Evomarine i mnogi drugi, jahte su postajale sve veće, ali se na njima uvijek razabirao njegov potpis, želja da ne budu svakidašnje, da se razlikuju, da budu nekonformističke, inovativne koliko god je to u ovome globaliziranom svijetu moguće. Stoga, kad smo počeli razmišljati tko bi bio idealna osoba za intervju u ovome broju Mora, posvećenome velikim jahtama, dvojbe nije bilo. Okrenuo sam broj njegova studija u La Speziji i učas smo dogovorili da ga dođemo posjetiti.

Nekoliko dana poslije eto Mladena i mene u La Speziji, jednom od središta talijanske brodograđevne i nautičke industrije gdje Fulvio, vitalni sedamdesettrogodišnjak, ne prestaje raditi. U tomu ga prate dizajneri Enrico Lotti i Cristiano Tonarelli, ujedno i partneri u studiju s kojima surađuje već dvadeset godina, i četvero mladih i talentiranih dizajnera jahti.

(…)

Vratimo se malo unatrag, posve ste se osamostalili 1983. i osnovali Italprogetti.

Gregori i ja imali smo 7-8 klijenata pa smo si ih podijelili. Još dok smo radili zajedno, napravili smo neke barke za brodogradilište u kojem je radio Tilli Antonelli. Nakon nekog vremena nazvao me, rekao da bi želio sagraditi vlastiti brod. (…) Brod su predstavili na salonu u Genovi, bez motora, jer nisu imali novca za njegovu ugradnju. Dizaličar ih je „cinkario“ jer je prema težini osjetio da nedostaje motor pa su zbog toga platili kaznu. Brod su na sajmu vidjela dvojica prijatelja, jedriličar i motorist. Motoristu se svidjela barka i nagovorio je drugoga da je zajedno kupe. Obojica su bili prijatelji Michela Alboreta, vozača Formule 1, pa ju je kupio i on. Tako je sve krenulo od broda bez motora predstavljenog na sajmu. Tilli je znao kako prodavati. Napravio je ukupno tri broda i sva su tri bila na rivi u Cannesu, s Ferrarijima iz konsignacije, s Micheleom Alboretom, Alessandrom Nanninijem, također pilotom Formule 1. Svi su bili u luci da naprave mali šou… i tako je krenulo. Brod je bio Pershing 45. (…) Više pročitajte u 269. broju Mora.

Napisao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe

Novosti

U 268. broju Mora

Na naslovnici friško objavljenog Mora je Cannes Yachting Festival, sajam koji uz onaj u Düsseldorfu definira stanje nautičke industrije

Jesen je vrijeme kada rekapituliramo nautičku sezonu, a sve počinje sajmovima. Bili smo u Cannesu i Genovi gdje smo imali prilike vidjeti većinu svjetskih premijera brodica i jahti, upoznati se s trendovima u industriji i stanju na tržištu. Za 268. broj Mora oplovili smo Žut, kornatski otok koji jednako privlači ljepotom, sigurnošću svojih uvala i silnom privrženošću Murterina, njegovih vlasnika čiji se život odvija na dvije adrese – murterskoj i žutskoj. Posjetili smo otok Ravu i jeli Kod Papagaja, restoranu kojeg je prije 5 godina u uvali Grbavac otvorio iskusni ugostitelj, Zagrepčanin odavno sa zadarskom, a posljednjih godina ravskom adresom. Razgovarali smo s Ivicom Kostelićem tijekom priprema za zahtjevnu solo offshore regatu Route du Rhum, na kojoj će prvi puta u 44 godine regate jedriti skiper pod hrvatskom zastavom.

Tri profesionalna ronioca za More iznose svoja „near drowning“ iskustva. Nikola Bašić, arhitekt prepoznatljiva potpisa čija ostvarenja oplemenjuju priobalje u intervjuu govori o hrvatskom litoralnom prostoru, njegovoj vrijednosti i devastaciji. Testirali smo Cranchi E26 Rider, brzu modernu brodicu koja izgledom evocira klasične linije talijanskih glisera iz sredine prošlog stoljeća. Ugodno smo se proveli i na testu švedskog Commutera i obiteljskog vikend kruzera Nimbus C9, pogodnim za plovidbu tijekom cijele godine. Testirali smo i prvi električni prototip Axopara s Evoy 300. U Moru pronađite sve relevantne teme iz svijeta nautičke industrije i jedrenja, te naše stalne kolumne.

Intervju MORE

Intervju – Nikola Bašić

Da je mene pitati, prva bi zapovijed glasila: ne gradi ništa u prostorima djevičanske prirode

U doba kad se kao nikad do sada govori i raspravlja o hrvatskom litoralnom prostoru, njegovoj vrijednosti i devastaciji razgovor s Nikolom Bašićem je neizbježan. Arhitekt prepoznatljiva potpisa i bogatog opusa čija ostvarenja oplemenjuju priobalje, a često utjelovljuju i njegovu novu simboliku zakoračivši u drugu polovicu osmog desetljeća ne prestaje stvarati. Rođenog Murterina, građanina Zadra, posjetili smo na otočiću Gangarolu gdje je na obiteljskom posjedu sebi sagradio kućicu u kojoj se odmara u susretu s vlastitim korijenima. Izvorno, otok je bio u vlasništvu dviju murterskih obitelji Juran i Bašić. Nikolin djed i njegova dva brata oženili su tri sestre Juran u paket-aranžmanu. Tako se otočić branio od uljeza.

Kad s usidrenog broda bajbotom dođeš na mulić pred tamarisom što raste do vrata Bašićevog dvora, jasno ti je da si na jednom od mjesta koja su odredila njegovu arhitekturu. A u njoj su jedinstveni projekti – malo ih je koji se mogu podičiti djelima poput Morskih orgulja, Pozdrava suncu, crkvom na Okitu, spomenikom stradalim vatrogascima na Kornatu, nizom drugih projekata. Počasni je doktor, akademik, priznanja sa svih strana. Mora biti zadovoljan čovjek.

– Kad je takva izvanjska percepcija moje osobnosti zaista bi se moglo reći da moram biti zadovoljan i sretan. Dapače, ponajviše zahvalan! Samo je zahvalan čovjek uistinu sretan. Možda će zvučati patetično, ali uvjeren sam da sam ja u arhitekturi samo medij. Ideje koje su me u jednom trenutku uzbudile i nadahnule bile su mi dane. Ponekad se pitam jesam li ja smislio križeve na Kornatu, kapitalno djelo za moj umjetnički prosede, odgovorit ću – nisam! To je došlo iz moje nutrine. To je intuicija prije iluminacije. Mislim da je danas u umjetnosti prevladao racionalni pristup, filozofira se i konceptualizira, a intuitivna komponenta je sasvim potisnuta. To je jako pogrešno! Umjetnik ne mora znati zašto je nešto učinio niti to mora objašnjavati. Nekidan mi je jedan mladi kolega poslao snimak posljednjeg predavanja koje je osamdeset i šeste godine na beogradskom Arhitektonskom fakultetu održao profesor Bogdan Bogdanović, arhitekt, filozof, umjetnik i Miloševićev disident. Govorio je o arhitekturi kao gnozi, traganju za spoznajom kroz ručni crtež kojem on daje mitska svojstva, zato što je to produkt, kako bi rekao Heidegger, “misleće ruke”. Njome ne upravlja samo naša volja nego mentalni procesi koji na kraju daju rezultat za koji ni sam nisi znao da će biti takav. To je identično mojem iskustvu. Misliš rukom, sjedinjuju ti se prsti, taktilni dodir papira i olovke s misaonim procesom. To je put koji se odvija po intuiciji koju ne možeš kontrolirati. (…) Više pročitajte u 268. broju Mora.

Razgovarao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe

Intervju MORE

Intervju: Rene Medvešek

Umjetniku je more poezija, ep i drama u isto vrijeme, more je ples, nema toga što more nije.

Kad nam je Rene Medvešek, zagrebački glumac i redatelj, baš nekako u ovo doba prije četiri godine napisao raport o netom odjedrenoj prvoj glumačkoj regati, jedinstvenoj predstavi sportskokulturnorekreativnopromotivnoedukativnom događanju kako ga sam nazva, znali smo da moramo nastaviti razgovor tamo gdje je u tom tekstu stao. Jedan običan izvještaj s regate pretvorio je u dijalog tridesetak glumaca s vjetrom, morem i otočkim portima. A predstave koje su usput odigrali “plativši” kotizaciju za unajmljene jedrilice i regatni odbor podsjetile su na mukotrpan suživot turizma i kulture i ponudile mogući model boljeg. Tu našu namjeru osnažilo je i to što je koji mjesec potom Rene postao vlasnik osam i pol metara duge jedrilice pa se od člana posade prometnuo u kormilara sa svom radošću i mukama što ih taj status nosi.

Kazali ste u jednom času “Da imam dva života u jednom bih otplovio (daleko) na more.” Odakle taj poriv? Ipak ste vi čvrsto ukotvljeni na terra fermi?

Nisam nužno mislio da bih otplovio daleko koliko da bi bilo lijepo imati cijeli jedan život vremena samo za baviti se brodom i biti u blizini mora. Obveze mi to jednostavno ne dopuštaju i koliko god se unaprijed radujem da ću sljedeće godine ranije isploviti i doživjeti predsezonski ugođaj o kojemu sam tako često slušao, na kraju se uvijek nešto ispriječi i ne uspijem skrpati suvislih tjedan dana koje bih iskoristio za plovidbu. Nerijetko se dogodi da ne uspijem niti u proljeće doći pregledati i pripremiti brod za sezonu. Iz tog razloga ponekad pomislim kako bi jedino (ne)moguće rješenje bilo imati jedan život redovni i još jedan samo za brod… A odakle poriv ? Ne znam ni ja − more zove na sasvim osobiti način… naročito nakon što ga doživite kroz plovidbu. Zemlja ima svoju silu težu, a more kao da ima neku svoju silu plova, jednostavno te počne privlačiti i ta čežnja kao da se trajno upije u biće. Jednog vjetrovitog jesenskog poslijepodneva vraćao sam se u Novi Zagreb i kad sam kroz prozor auta čuo kako zvižde sajle na onim stupovima za zastave ispred velesajma samo su me prošli srsi − u trenu me zvuk odnio na more i već sam bio na palubi… (…) Više pročitajte u 267. broju Mora.

Razgovarao i snimio: Braslav Karlić

Intervju MORE

Intervju – Jere Gaćina

Opčinjen morem i brodovima u osvit krize 2008. godine uzeo je kormilo u ruke i otisnuo se u plovidbenu avanturu koja traje i danas

Jere Gaćina, četrdesetosmogodišnji inženjer brodogradnje iz Šibenika, posljednjih četrnaest godina ono što je naučio na fakultetu i radeći u škveru te baveći se brodskom opremom upregao je u zapovjedništvo vlastitih jahti, njihovo preuređivanje i gradnju. Od djetinjstva opčinjen morem i brodovima, u času kad su se nad svijetom gomilali oblaci velike krize 2008. odlučio je promijeniti život, uzeti kormilo u ruke i otisnuti se u plovidbenu avanturu. U tomu su mu se pridružili roditelji pa je već godinu dana kasnije doveo svoj prvi brod, gulet kupljen u Turskoj koji je nazvao Aurum. Temeljito preuređen plovio je uspješno kroz sve nevere kriznih godina pa je bilo nekako prirodno da mu se zapovjednik okuša u novom poduhvatu. Luksuznom jedrenjaku koji će početi graditi 2018. godine da bi zaplovio dvije godine kasnije, baš kad je pandemija Covida-19 zaustavila svijet. Ali ne i njega, jer je Aurum Sky, kako je krštena ta 43,5 metra duga luksuzna jahta, jedna od najljepših kod nas i tog čudnog ljeta plovila, a njegova posada svoje goste upoznavala s ljepotama Jadrana. Jedino su mu prijatelji kazali da ih na vrijeme obavijesti kad sljedeći put odluči graditi brod jer se zasigurno iza brda opet valja neka kriza.

Jere je i predsjednik Grupacije jahti s profesionalnom posadom pri Hrvatskoj gospodarskoj komori koja sustavno radi na unapređivanju uvjeta plovidbe i poslovanja svojih članova pa tema za razgovor s njim ne nedostaje. Zatekli smo ga na Aurum Skyu u šibenskoj uvali Sv. Petra, kako zajedno s posadom, nakon obavljene prve ovogodišnje plovidbe priprema brod za novu grupu gostiju.

(…)

Sudjeluje li posada u održavanju broda?

Svi sudjeluju u pripremi broda za sezonu. Posada treba disati s brodom, tek onda mogu kvalitetno raditi. Ako će netko doći samo da bi odradio tjedan i otišao kući, takav čovjek nema osjećaj za brod i s takvim ljudima ne volim raditi. (…) Više pročitajte u 266. broju Mora.

Razgovarao: Braslav Karlić
Snimio: Marin Srzić

Intervju MORE

Intervju – Luka Colnago

Naš sugovornik pokazuje da je nemoguće moguće. Do sada je sagradio gotovo stotinu brodica

Na spomen hrvatske male brodogradnje obično krenu žalopojke. Kako imamo prekrasno more puno brodica i jahti koje uglavnom stižu iz uvoza. Kako su u prošloj krizi mnogi brodograditelji propali, kako smo skupa država i kako je teško doći do radnika. A nema niti kapitala za pokretanje poslova. Luka Colnago pokazuje da je nemoguće moguće. Taj tridesetdevetogodišnji Splićanin hvarskih korijena sagradio je do sad skoro stotinu brodica dugih pretežno između 35 i 45 stopa, a već nekoliko godina iz njegovog škvera u Sjevernoj luci godišnje izlazi između petnaest i osamnaest plovila. Uglavnom su to radne brodice i brodice za prijevoz putnika, ali sagradio je on sa svojih tridesetak radnika i par pravih jahti i jednog fishermana.

Petnaestak brodova otišlo je stranim naručiteljima, najviše za neke ekvadorske tvrtke. Sve su to aluminijske konstrukcije, brodovi koji se grade jedan po jedan i prilagođuju kupcu. Zatekao sam ga – a gdje drugdje nego u radionici u kojoj se do pred koji mjesec odvijala sva gradnja osim završnog lakiranja. Sad se tu reže i vari aluminij, bolje reći gradi brod koji potom odlazi u lakirnicu i završava u novoj znatno većoj hali na konačnom uređivanju i montaži opreme. Tu će za koji mjesec napokon dobiti i ured, radnici bolje uvjete za rad pa će se moći upustiti u još zahtjevnije projekte. Luka je i strastveni ribolovac pa je po mjeri svojih potreba sagradio fishermana na koji smo se zaputili na miru porazgovarati. A onda brzo dođeš do dječačkih snova. (…)

Jesi li znao nešto o aluminiju?

Ništa, ali vrlo brzo sam naučio. Brod je bio gotov krajem 2006. godine. Evo već šesnaest godina plovi, stalno radi taksi-prijevoz i još uvijek je u našem vlasništvu. Promijenili smo motore, istrošili su se, a i drugi su pri kraju. Tako je čitava ta priča počela. (…) Više pročitajte u 265. broju Mora.

Razgovarao: Braslav Karlić
Snimio: Juraj Vrpcić

Intervju MORE

Intervju Jozo Jakelić

Samozatajni stručnjak iz splitskoga Mornara najuspješniji je hrvatski jedriličarski trener, a natjecatelji koje vodi osvojili su tri srebrne olimpijske medalje i nebrojena odličja sa svjetskih i europskih prvenstava

Trofejni Mornarev trener nerado i rijetko daje intervjue, no nakon godine u kojoj je Tonči Stipanović osvojio svoju drugu olimpijsku medalju, a tome pridružio i broncu sa Svjetskog prvenstva, dok je drugi njegov jedriličar Filip Jurišić osvojio prvu europsku medalju, naprosto nije imao izbora nego odgovoriti na našu molbu za razgovor. U karijeri koja sada traje gotovo tri desetljeća, Jakelić je gotovo iz ničega uspio izgraditi tim koji je postao prava tvornica medalja, a kaže kako je najponosniji na činjenicu što je vrhunske rezultate uspio ostvariti s više od nekoliko jedriličara, jer to znači da je otkrio formulu kako otključati njihov potencijal. S Jozom smo razgovarali o dramatičnim olimpijskim regatama u Londonu, Riju i Tokiju, o oformljavanju najjačeg svjetskog tima laseraša, pionirskom uvođenju novih metoda rada i treninga, korištenju profesionalnih meteotimova u jedrenju i vječnoj borbi s najvećim rivalom Michaelom Blackburnom, jedinim trenerom kojega (još) rezultatima nije dostigao.

Dijete ste splitskog Mornara, koji su bili vaši prvi kontakti s jedrenjem?

U klub sam počeo dolaziti još kao beba, jer moj otac Lenko je pravi, iskonski Mornarevac, koji je tu proveo cijeli život i ostavio velik trag. Mislim da je on najzaslužniji za rezultatski procvat, jer da nije bilo njegove vizije u kojem smjeru krenuti 90-ih, da nije uspio izbalansirati sve snage u klubu i odnos između starijih i mlađih generacija, ne bismo ni imali priliku ostvariti rezultate koje sada imamo. Njemu idu najveće zasluge za renesansu Mornara, ali rekao bih i cijelog hrvatskog jedrenja, jer smatram da je Mornar jedina prava avangarda. Najveća ljubav moga oca uvijek je bilo brodomodelarstvo, a prenio je to i na mene, tako da je moj prvi pravi kontakt s jedrenjem bio upravo kroz modele. Nakon toga krenuo sam u školu jedrenja, koju je tada vodio pokojni barba Tonči Mitrović. Počeo sam u optimistima, kasnije sam malo jedrio u klasi Kadet, pa onda u dvosjedima 420 i 470, zatim sam se okušao u Finnu i Laseru, ali zapravo nikad ništa preozbiljno. Bio sam lijen i redovito treniranje nije išlo uz moj karakter. Ta odlika mi je, međutim, pomogla kad sam se tek prihvatio trenerskog posla s optimistima jer sam puno lakše znao pristupiti djeci kad bih vidio da im fali motiva. (…) Više pročitajte u 264. broju Mora.

Razgovarao: Lari Lulić
Foto: Juraj Vrpcić

Intervju MORE

Intervju: Alex Thomson

Oceanski jedriličar koji je pomicao granice mogućeg odlučio se usidriti na kopnu uz djecu i suprugu

Alexu Thomsonu nisam postavio pitanje je li ga ikada za vrijeme regate strah. Činilo mi se da to jednostavno nema smisla, a i nije pristojno. Sigurno ga je, kao i sve ostale ljude na svijetu, ponekad strah, ali vjerojatno kad se sam na jedrilici otputiš na non-stop regatu oko svijeta i to u kontra smjeru, uđeš u neku drugu dimenziju i kad ti se javi potisneš ga adrenalinom ili već na neki drugi način. Strah ga zasigurno nije naveo da nakon dvadeset i kusur godina odluči ostati na kopnu i posveti se obitelji i drugim oceanskim jedriličarima. A ima im što dati. Jer premda nije ostvario svoj san — pobijediti Vendée Globe, Route du Rhum, Transat Jacques Vabre ili Velux 5 Ocean Race — kad god je došao na cilj bio je drugi ili treći, tek jedanput sedmi.

Ostvarivši pri tomu niz pothvata i rekorda poput najviše prijeđenih nautičkih milja na jednotrupcu za 24 sata. I gotovo nezamislivo drugo mjesto na Vendée Globeu startanom 2016. godine kad je čak 61 dan jedrio bez desnog foila izgubljenog u sudaru s nekim predmetom i zbog toga uglavnom jedreći desnim uzdama na cilj stigao svega 16 sati nakon pobjednika Armela Le Cléac’ha. Svašta mu se događalo na moru, pucali su spojevi buma i palube, otvarale se rupe u trupu, jedanput su ga jedva spasili iz jedrilice koja je tonula… Ali optimizam i vedrina nikad ga nisu napustili.

Englezi i Francuzi su inaugurirali non-stop jedrenje samaca oko svijeta. Koliko su vaši sunarodnjaci Sir Francis Chichester i Sir Robin Knox-Johnston ili Francuz Bernard Moitessier bili važni za vašu odluku da se posvetite oceanskom jedrenju?

Za mene je Robin Knox-Johnston bio jako važan jer mi je dao veliku šansu, dao mi je prvi veliki posao u jedrenju. 1997. godine pridružio sam se Clipper Venturesu i na kraju te godine Robin me pitao bih li otišao na Grenland s njim na ekspediciju kao njegov glavni pomoćnik. Odgovorio sam da bih volio ići, ali da se želim utrkivati oko svijeta, da želim biti skiper u regati koju on organizira. Pitao sam ga misli li da sam mlad za tako nešto, a on je odgovorio da ne zna, neka dođem na Grenland pa ćemo to zajedno saznati. Otišao sam, bio tri mjeseca na probi i kad smo se vratili zaposlio me da vodim i kormilarim jedrilicom oko svijeta. Od tog časa bio je uvijek fantastičan mentor.

Imali ste 25 godina kad ste 1999. godine osvojili Clipper Race. Kakav je bio vaš dotadašnji jedriličarski put?

S jedrenjem na dasci počeo sam kad sam imao 11 godina, s 14 sam jedrio u malim klasama, a na krstašima sam počeo s 21 godinom. Tako sam odradio nauk u školi jedrenja Britannia Events. Tu sam odjedrio svoj prvi Fastnet i pronašao ono što bih volio raditi u životu, otkrio sam da volim biti na oceanu, daleko od kopna, to je bio sjajan osjećaj, neka vrsta poniznosti. (…) Više pročitajte u 263. broju Mora.

Razgovarao: Braslav Karlić
Snimke: AT Racing

Intervju MORE

Intervju Nikola Dešković

Labudašu, poslovnom čovjeku i čuvaru obiteljske tradicije mora i jedrenja nikada nije dosta

Mrduja i Viška, omiljene Labudove jesenske regate, dvije su rijetke prigode kada pouzdano možete računati da ćete u najstarijem splitskom jedriličarskom klubu naići na Nikolu Deškovića, jedriličara i labudaša “od kolina” te uspješnog poslovnog čovjeka koji je doktorirao na čuvenom bostonskom MIT-u, a potom ostvario sjajnu poduzetničku karijeru u Njemačkoj. Iako većinu vremena zbog poslovnih obaveza provodi u Münchenu, Nikola koristi svaku priliku da barem nakratko navrati do Splita, a kako ga je nono Žarko još u djetinjstvu inficirao ljubavlju prema jedrenju, to vrijeme gotovo uvijek provodi na moru ili u krugu prijatelja u Labudu. Prošle godine ostvario mu se dječački san, kada je po prvi put na svojoj jedrilici Polet Furioso pobijedio na Mrdujskoj regati. TP52 jedrilica Polet Furioso šesta je jedrilica u obitelji Dešković koja nosi to ime, a prvoga Poleta davne 1932. godine izgradio je osnivač Labuda, Nikolin djed Žarko.

Povijest obitelji Dešković mogla bi se ispričati kroz brodove na kojima ste jedrili. Sjećate li se nonovog prvoga Poleta i što pamtite iz tih vremena?

Nono je umro 1972. kada sam imao osam godina, a kako smo živjeli u istoj kući, on je bio dosta angažiran oko Žarka i mene i usadio nam je ljubav prema jedrenju. Prvi Polet je nakon drugog svjetskog rata konfisciran i nacionaliziran, a nono je nakon toga dao sagraditi njegovu manju repliku koju je nazvao Mali brodić. Sjećam se toga broda, imao je dva drvena jarbola i jedra od platna, jer tada nije postojao dacron. Mi bismo svako popodne i vikend provodili u Labuda i meni je klub bio neka vrsta dječjeg vrtića, tu sam proveo cijelo djetinjstvo. Cijeli život vrtio nam se oko Labuda. Nono je i svog sina Pjera inficirao ljubavlju prema jedrenju pa je i on postao višestruki prvak države u Jolama. Zahvaljujući njemu, cijela obitelj uvijek je bila vrlo posvećena jedrenju i sportu.

Što je bilo s prvim Poletom i Malim brodićem?

Žarko i ja pronašli smo ga 1995. u Crnoj Gori, na vezu u Kumboru u Boki kotorskoj. Raspravljali smo što bi se s njim moglo napraviti, ali brod je bio u vrlo lošem stanju, godinama uopće nije bio održavan. Dok smo bili u pregovorima o otkupu, učinila je nevera i brod je potonuo, a kada su ga pokušali izvaditi i obuhvatili ga bragama, brod je, budući da je bio od drva koje se nije održavalo, pukao. Mi još imamo njegove originalne nacrte od Sparkman & Stephensa, ali danas bi bilo iznimno zahtjevno i skupo ponovno izgraditi takav brod. Mali brodić imao je, nažalost, sličnu sudbinu. Nakon studija sam se preselio u Njemačku, a Žarko je također bio vrlo zaposlen, tako da naprosto nismo imali vremena baviti se tim brodom. On je izgrađen nakon rata s vrlo oskudnim materijalima, s rebrima od željeza.

To željezo bi svake zime zahrđalo pa bi ga na proljeće trebalo otući litom i čekićem, a potom mazati katranom. Bokovi mu nisu bili lijepljeni, nego su bili od hrastovih letvi bakrenim zakovicama pričvršćenim za rebra. Brod bi se zimi osušio i stvarale su se pukotine tako da bi uvijek na prvim jedrenjima na proljeće bio pun vode koju je trebalo ispumpavati. Stoga je Mali brodić uvijek bio vlažan i tako je pomalo propadao. Zato smo ga odlučili pokloniti jednom poznaniku koji je obećao da će se o njemu brinuti. Prvo ga je neko vrijeme držao u Stobreču, a onda ga je prebacio u Nečujam i tamo ga planirao urediti. Međutim, opet je učinila jedna nevera od bure i brod je potonuo u nečujamskoj vali. Tamo se nalazi i danas. Ponekad ljeti odemo do Nečujma, tamo se usidrimo, zaronimo i pogledamo Mali brodić. S vremenom je postao neprepoznatljiv, od trupa je ostalo jako malo, ali isto ga volimo povremeno obići. (…) Više pročitajte u 262. broju Mora.

Piše: Lari Lulić
Foto: Juraj Vrpcić

Intervju MORE

Intervju – Zoran Brajčić

Predvodnik pokreta koji je hrvatsko jadransko kuhanje učinio poznatim i slavnim

Ako ikome osobno dugujem intervju za More, onda je to Zoran Brajčić. Ne zato što ga poznajem otkad znadem za sebe, dakle debelih šezdeset godina, nego zato što je insularnost tog rođenog Zagrepčanina toliko osebujna i bogata i što o svemu što onoga koji čita More zanima, ima što reći. Većina vas ga je doživjela u ulozi vlasnika i vrhunskog kuhara Pojode, viškog ribljeg restorana koji je među prvima počeo u dotad neslućene visine dizati gastronomsku tradiciju Visa i Dalmacije i postao predvodnikom pokreta koji je hrvatsko jadransko kuhanje učinio poznatim i slavnim. I otvorenim svima, od lokalnih gurmana do slavnih, bogatih i poznatih. Ali Zoran je mnogo više. Jedriličar, graditelj brodova, inženjer ribarstva, direktor u velikoj tvrtki, čovjek koji se vratio na otok kad su svi s njega bježali, bitno doprinio njegovom hvatanju koraka s vremenom i nautičkoj preobrazbi… Prednjačio je primjerom u vlastitom poslu, ali i predanošću radom u korist svih. Od onih je koji su zadovoljni tek kad je i drugima dobro i kad je prostor njegova življenja ugodan svima. Zato je čitav život okružen prijateljima pa odlazak u mirovinu i s onog velikog roštilja u Pojodi za kojim je proveo godine neće niti primijetiti.

Rođen si u Zagrebu, ali u viškoj enklavi…

Da, moglo bi se tako reći. Bilo je dvadesetak Višani i Forani sa kojima su se moji intenzivno družili. Neki su i živjeli s nama, a bilo je i studenata s Visa koji su čitav studij proveli kod nas. S njima se govorilo po višku tako da mi je dijalekt još kao dječaku ušao u uho makar mi je mama Slavonka. Sve su to bili ljudi uronjeni u tradiciju, a istodobno su postigli nešto u životu i vidili svita. Rekli bi Višani: imali su valor. Uvijek su se doma vrtile priče iz viške povijesti, o zanimljivim ljudima. Otac je bio živa enciklopedija otočkih događanja. I mama je ušla u taj đir. Kuhala je brujete, spremala ribu. Tako da je logično da i kad sam gore živio držao sam za sebe da san Višanin. Na otok sam dolazio za školskih praznika i ljeti ali i zimi. Lovili smo ribu. Još dok smo bili kod dida u Lucicu, a pogotovo kad smo prešli u Milnu. Bio je to pravi ribarski život.

Otac ti je iz ribarske obitelji…

Drage su mi te obiteljske priče. Još je moj pradjed, paron Morko, bio dobrovoljac u Austrijskem ratu 1866. godine. Bio je pomoćnik kanoniera, pa su pucali na Taljonce i Taljonci na njih. Izgubi je oko u tom ratu i onda je dobi čak i neku odštetu pa je kupi brod. I moj djed Ivan, zvali smo ga Pampe, je bi u Austrijsku marinu. Učinio je u nju osam godina jer se služilo četiri godine, a on je otišao u ljeto 1910. i taman kad se trebao skinut izbio je Prvi svjetski rat pa je ostao još četiri godine. Bi je matroz erste klase. I časno su služili, a doma su se vratili zadovoljni jer im je ostala uniforma za obuć. Imali su kapot od pana i košulju koje su nosili godinama, možda i desetljećima. Na kraju su te košulje bile toliko tašelane da se od tašeli ni vidi orginalni materijal. Pampe je nastavio živit od ribarenja, imali su mrižu licaru, ribali zimsku tratu i moj otac je iša s njim i družinom još kao dječačić. A kad je imao četrnaest godina Pampe se prilično teško razbolio i nije bilo druge nego preuzeti komandu družinom i tratom. I tako je išlo sve do Drugog rata kad Taljonci okupiraju Vis, a on odlazi u partizane… Taj gen ribara nije ga napustio niti kad seli u Zagreb i postaje uspješan privrednik. Godinama bio jedan od glavnih direktora u INA-i, ali svaki slobodan trenutak se provodio s mrežama i na brodu. Kad bi doša doma nakon posla, presvukao bi se i krpio je mreže na teracu. I to ne samo sebi nego i prijateljima. Čak su mu ih slali sa Hvara. U vrićama pa bi ih on uredi. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora.