intervju1
IntervjuMORE

Intervju – Jere Gaćina

Opčinjen morem i brodovima u osvit krize 2008. godine uzeo je kormilo u ruke i otisnuo se u plovidbenu avanturu koja traje i danas

Jere Gaćina, četrdesetosmogodišnji inženjer brodogradnje iz Šibenika, posljednjih četrnaest godina ono što je naučio na fakultetu i radeći u škveru te baveći se brodskom opremom upregao je u zapovjedništvo vlastitih jahti, njihovo preuređivanje i gradnju. Od djetinjstva opčinjen morem i brodovima, u času kad su se nad svijetom gomilali oblaci velike krize 2008. odlučio je promijeniti život, uzeti kormilo u ruke i otisnuti se u plovidbenu avanturu. U tomu su mu se pridružili roditelji pa je već godinu dana kasnije doveo svoj prvi brod, gulet kupljen u Turskoj koji je nazvao Aurum. Temeljito preuređen plovio je uspješno kroz sve nevere kriznih godina pa je bilo nekako prirodno da mu se zapovjednik okuša u novom poduhvatu. Luksuznom jedrenjaku koji će početi graditi 2018. godine da bi zaplovio dvije godine kasnije, baš kad je pandemija Covida-19 zaustavila svijet. Ali ne i njega, jer je Aurum Sky, kako je krštena ta 43,5 metra duga luksuzna jahta, jedna od najljepših kod nas i tog čudnog ljeta plovila, a njegova posada svoje goste upoznavala s ljepotama Jadrana. Jedino su mu prijatelji kazali da ih na vrijeme obavijesti kad sljedeći put odluči graditi brod jer se zasigurno iza brda opet valja neka kriza.

intervju3

Jere je i predsjednik Grupacije jahti s profesionalnom posadom pri Hrvatskoj gospodarskoj komori koja sustavno radi na unapređivanju uvjeta plovidbe i poslovanja svojih članova pa tema za razgovor s njim ne nedostaje. Zatekli smo ga na Aurum Skyu u šibenskoj uvali Sv. Petra, kako zajedno s posadom, nakon obavljene prve ovogodišnje plovidbe priprema brod za novu grupu gostiju.

(…)

Sudjeluje li posada u održavanju broda?

Svi sudjeluju u pripremi broda za sezonu. Posada treba disati s brodom, tek onda mogu kvalitetno raditi. Ako će netko doći samo da bi odradio tjedan i otišao kući, takav čovjek nema osjećaj za brod i s takvim ljudima ne volim raditi. (…) Više pročitajte u 266. broju Mora.

Razgovarao: Braslav Karlić
Snimio: Marin Srzić

intervju2

Luka Colnago02
IntervjuMORE

Intervju – Luka Colnago

Naš sugovornik pokazuje da je nemoguće moguće. Do sada je sagradio gotovo stotinu brodica

Na spomen hrvatske male brodogradnje obično krenu žalopojke. Kako imamo prekrasno more puno brodica i jahti koje uglavnom stižu iz uvoza. Kako su u prošloj krizi mnogi brodograditelji propali, kako smo skupa država i kako je teško doći do radnika. A nema niti kapitala za pokretanje poslova. Luka Colnago pokazuje da je nemoguće moguće. Taj tridesetdevetogodišnji Splićanin hvarskih korijena sagradio je do sad skoro stotinu brodica dugih pretežno između 35 i 45 stopa, a već nekoliko godina iz njegovog škvera u Sjevernoj luci godišnje izlazi između petnaest i osamnaest plovila. Uglavnom su to radne brodice i brodice za prijevoz putnika, ali sagradio je on sa svojih tridesetak radnika i par pravih jahti i jednog fishermana.

Luka Colnago03

Petnaestak brodova otišlo je stranim naručiteljima, najviše za neke ekvadorske tvrtke. Sve su to aluminijske konstrukcije, brodovi koji se grade jedan po jedan i prilagođuju kupcu. Zatekao sam ga – a gdje drugdje nego u radionici u kojoj se do pred koji mjesec odvijala sva gradnja osim završnog lakiranja. Sad se tu reže i vari aluminij, bolje reći gradi brod koji potom odlazi u lakirnicu i završava u novoj znatno većoj hali na konačnom uređivanju i montaži opreme. Tu će za koji mjesec napokon dobiti i ured, radnici bolje uvjete za rad pa će se moći upustiti u još zahtjevnije projekte. Luka je i strastveni ribolovac pa je po mjeri svojih potreba sagradio fishermana na koji smo se zaputili na miru porazgovarati. A onda brzo dođeš do dječačkih snova. (…)

Jesi li znao nešto o aluminiju?

Ništa, ali vrlo brzo sam naučio. Brod je bio gotov krajem 2006. godine. Evo već šesnaest godina plovi, stalno radi taksi-prijevoz i još uvijek je u našem vlasništvu. Promijenili smo motore, istrošili su se, a i drugi su pri kraju. Tako je čitava ta priča počela. (…) Više pročitajte u 265. broju Mora.

Razgovarao: Braslav Karlić
Snimio: Juraj Vrpcić

INTERVJU1
IntervjuMORE

Intervju Jozo Jakelić

Samozatajni stručnjak iz splitskoga Mornara najuspješniji je hrvatski jedriličarski trener, a natjecatelji koje vodi osvojili su tri srebrne olimpijske medalje i nebrojena odličja sa svjetskih i europskih prvenstava

Trofejni Mornarev trener nerado i rijetko daje intervjue, no nakon godine u kojoj je Tonči Stipanović osvojio svoju drugu olimpijsku medalju, a tome pridružio i broncu sa Svjetskog prvenstva, dok je drugi njegov jedriličar Filip Jurišić osvojio prvu europsku medalju, naprosto nije imao izbora nego odgovoriti na našu molbu za razgovor. U karijeri koja sada traje gotovo tri desetljeća, Jakelić je gotovo iz ničega uspio izgraditi tim koji je postao prava tvornica medalja, a kaže kako je najponosniji na činjenicu što je vrhunske rezultate uspio ostvariti s više od nekoliko jedriličara, jer to znači da je otkrio formulu kako otključati njihov potencijal. S Jozom smo razgovarali o dramatičnim olimpijskim regatama u Londonu, Riju i Tokiju, o oformljavanju najjačeg svjetskog tima laseraša, pionirskom uvođenju novih metoda rada i treninga, korištenju profesionalnih meteotimova u jedrenju i vječnoj borbi s najvećim rivalom Michaelom Blackburnom, jedinim trenerom kojega (još) rezultatima nije dostigao.

INTERVJU2

Dijete ste splitskog Mornara, koji su bili vaši prvi kontakti s jedrenjem?

U klub sam počeo dolaziti još kao beba, jer moj otac Lenko je pravi, iskonski Mornarevac, koji je tu proveo cijeli život i ostavio velik trag. Mislim da je on najzaslužniji za rezultatski procvat, jer da nije bilo njegove vizije u kojem smjeru krenuti 90-ih, da nije uspio izbalansirati sve snage u klubu i odnos između starijih i mlađih generacija, ne bismo ni imali priliku ostvariti rezultate koje sada imamo. Njemu idu najveće zasluge za renesansu Mornara, ali rekao bih i cijelog hrvatskog jedrenja, jer smatram da je Mornar jedina prava avangarda. Najveća ljubav moga oca uvijek je bilo brodomodelarstvo, a prenio je to i na mene, tako da je moj prvi pravi kontakt s jedrenjem bio upravo kroz modele. Nakon toga krenuo sam u školu jedrenja, koju je tada vodio pokojni barba Tonči Mitrović. Počeo sam u optimistima, kasnije sam malo jedrio u klasi Kadet, pa onda u dvosjedima 420 i 470, zatim sam se okušao u Finnu i Laseru, ali zapravo nikad ništa preozbiljno. Bio sam lijen i redovito treniranje nije išlo uz moj karakter. Ta odlika mi je, međutim, pomogla kad sam se tek prihvatio trenerskog posla s optimistima jer sam puno lakše znao pristupiti djeci kad bih vidio da im fali motiva. (…) Više pročitajte u 264. broju Mora.

Razgovarao: Lari Lulić
Foto: Juraj Vrpcić

INTERVJU3

 

alex1
IntervjuMORE

Intervju: Alex Thomson

Oceanski jedriličar koji je pomicao granice mogućeg odlučio se usidriti na kopnu uz djecu i suprugu

Alexu Thomsonu nisam postavio pitanje je li ga ikada za vrijeme regate strah. Činilo mi se da to jednostavno nema smisla, a i nije pristojno. Sigurno ga je, kao i sve ostale ljude na svijetu, ponekad strah, ali vjerojatno kad se sam na jedrilici otputiš na non-stop regatu oko svijeta i to u kontra smjeru, uđeš u neku drugu dimenziju i kad ti se javi potisneš ga adrenalinom ili već na neki drugi način. Strah ga zasigurno nije naveo da nakon dvadeset i kusur godina odluči ostati na kopnu i posveti se obitelji i drugim oceanskim jedriličarima. A ima im što dati. Jer premda nije ostvario svoj san — pobijediti Vendée Globe, Route du Rhum, Transat Jacques Vabre ili Velux 5 Ocean Race — kad god je došao na cilj bio je drugi ili treći, tek jedanput sedmi.

alex3

Ostvarivši pri tomu niz pothvata i rekorda poput najviše prijeđenih nautičkih milja na jednotrupcu za 24 sata. I gotovo nezamislivo drugo mjesto na Vendée Globeu startanom 2016. godine kad je čak 61 dan jedrio bez desnog foila izgubljenog u sudaru s nekim predmetom i zbog toga uglavnom jedreći desnim uzdama na cilj stigao svega 16 sati nakon pobjednika Armela Le Cléac’ha. Svašta mu se događalo na moru, pucali su spojevi buma i palube, otvarale se rupe u trupu, jedanput su ga jedva spasili iz jedrilice koja je tonula… Ali optimizam i vedrina nikad ga nisu napustili.

Englezi i Francuzi su inaugurirali non-stop jedrenje samaca oko svijeta. Koliko su vaši sunarodnjaci Sir Francis Chichester i Sir Robin Knox-Johnston ili Francuz Bernard Moitessier bili važni za vašu odluku da se posvetite oceanskom jedrenju?

Za mene je Robin Knox-Johnston bio jako važan jer mi je dao veliku šansu, dao mi je prvi veliki posao u jedrenju. 1997. godine pridružio sam se Clipper Venturesu i na kraju te godine Robin me pitao bih li otišao na Grenland s njim na ekspediciju kao njegov glavni pomoćnik. Odgovorio sam da bih volio ići, ali da se želim utrkivati ​​oko svijeta, da želim biti skiper u regati koju on organizira. Pitao sam ga misli li da sam mlad za tako nešto, a on je odgovorio da ne zna, neka dođem na Grenland pa ćemo to zajedno saznati. Otišao sam, bio tri mjeseca na probi i kad smo se vratili zaposlio me da vodim i kormilarim jedrilicom oko svijeta. Od tog časa bio je uvijek fantastičan mentor.

alex2

Imali ste 25 godina kad ste 1999. godine osvojili Clipper Race. Kakav je bio vaš dotadašnji jedriličarski put?

S jedrenjem na dasci počeo sam kad sam imao 11 godina, s 14 sam jedrio u malim klasama, a na krstašima sam počeo s 21 godinom. Tako sam odradio nauk u školi jedrenja Britannia Events. Tu sam odjedrio svoj prvi Fastnet i pronašao ono što bih volio raditi u životu, otkrio sam da volim biti na oceanu, daleko od kopna, to je bio sjajan osjećaj, neka vrsta poniznosti. (…) Više pročitajte u 263. broju Mora.

Razgovarao: Braslav Karlić
Snimke: AT Racing

intervju1
IntervjuMORE

Intervju Nikola Dešković

Labudašu, poslovnom čovjeku i čuvaru obiteljske tradicije mora i jedrenja nikada nije dosta

Mrduja i Viška, omiljene Labudove jesenske regate, dvije su rijetke prigode kada pouzdano možete računati da ćete u najstarijem splitskom jedriličarskom klubu naići na Nikolu Deškovića, jedriličara i labudaša “od kolina” te uspješnog poslovnog čovjeka koji je doktorirao na čuvenom bostonskom MIT-u, a potom ostvario sjajnu poduzetničku karijeru u Njemačkoj. Iako većinu vremena zbog poslovnih obaveza provodi u Münchenu, Nikola koristi svaku priliku da barem nakratko navrati do Splita, a kako ga je nono Žarko još u djetinjstvu inficirao ljubavlju prema jedrenju, to vrijeme gotovo uvijek provodi na moru ili u krugu prijatelja u Labudu. Prošle godine ostvario mu se dječački san, kada je po prvi put na svojoj jedrilici Polet Furioso pobijedio na Mrdujskoj regati. TP52 jedrilica Polet Furioso šesta je jedrilica u obitelji Dešković koja nosi to ime, a prvoga Poleta davne 1932. godine izgradio je osnivač Labuda, Nikolin djed Žarko.

intervju2

Povijest obitelji Dešković mogla bi se ispričati kroz brodove na kojima ste jedrili. Sjećate li se nonovog prvoga Poleta i što pamtite iz tih vremena?

Nono je umro 1972. kada sam imao osam godina, a kako smo živjeli u istoj kući, on je bio dosta angažiran oko Žarka i mene i usadio nam je ljubav prema jedrenju. Prvi Polet je nakon drugog svjetskog rata konfisciran i nacionaliziran, a nono je nakon toga dao sagraditi njegovu manju repliku koju je nazvao Mali brodić. Sjećam se toga broda, imao je dva drvena jarbola i jedra od platna, jer tada nije postojao dacron. Mi bismo svako popodne i vikend provodili u Labuda i meni je klub bio neka vrsta dječjeg vrtića, tu sam proveo cijelo djetinjstvo. Cijeli život vrtio nam se oko Labuda. Nono je i svog sina Pjera inficirao ljubavlju prema jedrenju pa je i on postao višestruki prvak države u Jolama. Zahvaljujući njemu, cijela obitelj uvijek je bila vrlo posvećena jedrenju i sportu.

Što je bilo s prvim Poletom i Malim brodićem?

Žarko i ja pronašli smo ga 1995. u Crnoj Gori, na vezu u Kumboru u Boki kotorskoj. Raspravljali smo što bi se s njim moglo napraviti, ali brod je bio u vrlo lošem stanju, godinama uopće nije bio održavan. Dok smo bili u pregovorima o otkupu, učinila je nevera i brod je potonuo, a kada su ga pokušali izvaditi i obuhvatili ga bragama, brod je, budući da je bio od drva koje se nije održavalo, pukao. Mi još imamo njegove originalne nacrte od Sparkman & Stephensa, ali danas bi bilo iznimno zahtjevno i skupo ponovno izgraditi takav brod. Mali brodić imao je, nažalost, sličnu sudbinu. Nakon studija sam se preselio u Njemačku, a Žarko je također bio vrlo zaposlen, tako da naprosto nismo imali vremena baviti se tim brodom. On je izgrađen nakon rata s vrlo oskudnim materijalima, s rebrima od željeza.

To željezo bi svake zime zahrđalo pa bi ga na proljeće trebalo otući litom i čekićem, a potom mazati katranom. Bokovi mu nisu bili lijepljeni, nego su bili od hrastovih letvi bakrenim zakovicama pričvršćenim za rebra. Brod bi se zimi osušio i stvarale su se pukotine tako da bi uvijek na prvim jedrenjima na proljeće bio pun vode koju je trebalo ispumpavati. Stoga je Mali brodić uvijek bio vlažan i tako je pomalo propadao. Zato smo ga odlučili pokloniti jednom poznaniku koji je obećao da će se o njemu brinuti. Prvo ga je neko vrijeme držao u Stobreču, a onda ga je prebacio u Nečujam i tamo ga planirao urediti. Međutim, opet je učinila jedna nevera od bure i brod je potonuo u nečujamskoj vali. Tamo se nalazi i danas. Ponekad ljeti odemo do Nečujma, tamo se usidrimo, zaronimo i pogledamo Mali brodić. S vremenom je postao neprepoznatljiv, od trupa je ostalo jako malo, ali isto ga volimo povremeno obići. (…) Više pročitajte u 262. broju Mora.

Piše: Lari Lulić
Foto: Juraj Vrpcić

intervju3

inter1
IntervjuMORE

Intervju – Zoran Brajčić

Predvodnik pokreta koji je hrvatsko jadransko kuhanje učinio poznatim i slavnim

Ako ikome osobno dugujem intervju za More, onda je to Zoran Brajčić. Ne zato što ga poznajem otkad znadem za sebe, dakle debelih šezdeset godina, nego zato što je insularnost tog rođenog Zagrepčanina toliko osebujna i bogata i što o svemu što onoga koji čita More zanima, ima što reći. Većina vas ga je doživjela u ulozi vlasnika i vrhunskog kuhara Pojode, viškog ribljeg restorana koji je među prvima počeo u dotad neslućene visine dizati gastronomsku tradiciju Visa i Dalmacije i postao predvodnikom pokreta koji je hrvatsko jadransko kuhanje učinio poznatim i slavnim. I otvorenim svima, od lokalnih gurmana do slavnih, bogatih i poznatih. Ali Zoran je mnogo više. Jedriličar, graditelj brodova, inženjer ribarstva, direktor u velikoj tvrtki, čovjek koji se vratio na otok kad su svi s njega bježali, bitno doprinio njegovom hvatanju koraka s vremenom i nautičkoj preobrazbi… Prednjačio je primjerom u vlastitom poslu, ali i predanošću radom u korist svih. Od onih je koji su zadovoljni tek kad je i drugima dobro i kad je prostor njegova življenja ugodan svima. Zato je čitav život okružen prijateljima pa odlazak u mirovinu i s onog velikog roštilja u Pojodi za kojim je proveo godine neće niti primijetiti.

inter3

Rođen si u Zagrebu, ali u viškoj enklavi…

Da, moglo bi se tako reći. Bilo je dvadesetak Višani i Forani sa kojima su se moji intenzivno družili. Neki su i živjeli s nama, a bilo je i studenata s Visa koji su čitav studij proveli kod nas. S njima se govorilo po višku tako da mi je dijalekt još kao dječaku ušao u uho makar mi je mama Slavonka. Sve su to bili ljudi uronjeni u tradiciju, a istodobno su postigli nešto u životu i vidili svita. Rekli bi Višani: imali su valor. Uvijek su se doma vrtile priče iz viške povijesti, o zanimljivim ljudima. Otac je bio živa enciklopedija otočkih događanja. I mama je ušla u taj đir. Kuhala je brujete, spremala ribu. Tako da je logično da i kad sam gore živio držao sam za sebe da san Višanin. Na otok sam dolazio za školskih praznika i ljeti ali i zimi. Lovili smo ribu. Još dok smo bili kod dida u Lucicu, a pogotovo kad smo prešli u Milnu. Bio je to pravi ribarski život.

Otac ti je iz ribarske obitelji…

Drage su mi te obiteljske priče. Još je moj pradjed, paron Morko, bio dobrovoljac u Austrijskem ratu 1866. godine. Bio je pomoćnik kanoniera, pa su pucali na Taljonce i Taljonci na njih. Izgubi je oko u tom ratu i onda je dobi čak i neku odštetu pa je kupi brod. I moj djed Ivan, zvali smo ga Pampe, je bi u Austrijsku marinu. Učinio je u nju osam godina jer se služilo četiri godine, a on je otišao u ljeto 1910. i taman kad se trebao skinut izbio je Prvi svjetski rat pa je ostao još četiri godine. Bi je matroz erste klase. I časno su služili, a doma su se vratili zadovoljni jer im je ostala uniforma za obuć. Imali su kapot od pana i košulju koje su nosili godinama, možda i desetljećima. Na kraju su te košulje bile toliko tašelane da se od tašeli ni vidi orginalni materijal. Pampe je nastavio živit od ribarenja, imali su mrižu licaru, ribali zimsku tratu i moj otac je iša s njim i družinom još kao dječačić. A kad je imao četrnaest godina Pampe se prilično teško razbolio i nije bilo druge nego preuzeti komandu družinom i tratom. I tako je išlo sve do Drugog rata kad Taljonci okupiraju Vis, a on odlazi u partizane… Taj gen ribara nije ga napustio niti kad seli u Zagreb i postaje uspješan privrednik. Godinama bio jedan od glavnih direktora u INA-i, ali svaki slobodan trenutak se provodio s mrežama i na brodu. Kad bi doša doma nakon posla, presvukao bi se i krpio je mreže na teracu. I to ne samo sebi nego i prijateljima. Čak su mu ih slali sa Hvara. U vrićama pa bi ih on uredi. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora.

intervju1
IntervjuMORE

Intervju – Andrija Šimić

Što su nama superjahte i kako ih što više i duže vezati na Jadranu

Ima tomu osam ili devet godina kako su u praznu riječku putničku luku, tamo gdje sam se znao ukrcavati na Marka Pola koji je nekad plovio na dužobalnoj liniji do Splita i Dubrovnika, počele na zimovanje stizati pedesetmetarske pa i duže jahte. Onakve kakve obično u to doba srećemo vezano uz Molo Vecchio u Genovi, Muelle Nuevo u Palma de Mallorci ili uz rivu luke u Nici. Pa sam se odmah upitao tko ih je nagovorio da dođu ovamo gdje ne znam je li ikad neka takva jahta ušla, gdje se onima što su žalili za putničkim i teretnim brodovima dizala kosa na glavi na spomen jahtinga, gdje je projekt riječkog Waterfronta i marine Porto Baroš godinama skupljao prašinu u ladicama.

Brzo sam saznao da je to uspjelo Andriji Šimiću koji je sa svojom tvrtkom Simmor Marine vodio brigu o boravku super i megajahti na našoj obali Jadrana. U tih su se nekoliko godina velike jahte i njihove posade udomaćile u Rijeci, počele su je koristiti i kao ukrcajnu luku, a prošle godine je plovidba superjahti, dakle onih dužih od 60 metara, u Hrvatskoj oborila sve rekorde. Bilo ih je 20 posto više nego prethodne, opet rekordne godine, a Rijeka se u velikoj mjeri počela koristiti kao ukrcajna luka njihovih gostiju. Bio je to dovoljan povod za razgovor s tim kapetanom duge plovidbe, Hercegovcem, rođenim i odraslim u Kostreni koji živi na relaciji Viareggio — Rijeka.

Krenuli ste od trgovačke mornarice…

Da, navigao sam najviše na Ahrenkielu, njemačkoj kompaniji. Tu sam proveo skoro osam godina. Na jahti sam završio slučajno. Jedan talijanski milijarder naslijedio je od strica 56-metarsku jahtu. Htio je njome napraviti put oko svijeta, a od svojih prijatelja čuo je za mene. Bio sam idealan za njega jer sam stalno bio u trampu (slobodnoj plovidbi). Preplovio sam Tihi ocean dva, Atlantski dvadeset i dva, a Indijski tridesetak puta. Uspio me nagovoriti da odem na jahtu. Ali nikad nismo napravili taj put oko svijeta, uvijek je imao neke obveze tako da smo uglavnom bili u Francuskoj i Italiji…

Već nakon treće godine vidio sam da to nije za mene. Bilo mi je dosadno, isplovili bismo par milja i vraćali se u luku, da smo barem koji put došli u Jadran… Iz pozicije nekoga tko je ozbiljno navigao postao sam hotel menadžer. Ali tom sam čovjeku zahvalan. Puno sam naučio o jahtingu, tu sam ispekao školu, ali kao pomorac sam nazadovao. A onda, na jednom sastanku MIBE u Genovi moja je brokerica predložila da postanem agent i otvorim agenciju. I tad je počelo. (…) Više pročitajte u 260. broju Mora.

intervju3

inter1
IntervjuMORE

Intervju Max Sirena

Zašto su Talijani izgubili i koliko su bili blizu osvajanja najstarijeg sportskog trofeja

Da se nije dogodila pandemija COVID-19, ovaj bismo razgovor vodili u Aucklandu. Sve je već bilo organizirano da se ponovo, nakon 2000. i 2003. godine, otputim tamo i iz prve ruke pokušam prenijeti barem dio onog ugođaja koji samo boraveći down under možete doživjeti. Ovako, ostali su nam nikad bolji prijenosi uživo i Zoom koji mi je omogućio susret s Maxom Sirenom, direktorom i glavnim skiperom talijanskog Luna Rossa Prada Pirelli tima kojeg sam prvi put susreo baš u Aucklandu prije dvadeset i jednu godinu dok je jedrio i bio bowman na Luna Rossi.

inter2

Ostao je u toj ulozi još dvije kampanje, pa se 2010. godine pridružio Oracle Racingu gdje se brinuo za konstrukciju jarbola i glavnog jedra na pobjedničkom trimaranu u onom kupu u kojem su nastupili samo branitelj i izazivač. Timu Luna Rosse vraća se odmah potom i s njima jedri u San Franciscu 2013. u ulozi skipera. Kad Patrizio Bertelli, vlasnik tima, odlučuje zbog neslaganja s pravilima klase koje izazivačima u posljednji čas mijenja Larry Ellison odustati od kampanje za AC 2017. na Bahamima, Max se priključuje Novozelanđanima i kao važna karika njihovog menadžmenta tima osvaja kup.

Toliko iskustvo bilo je presudno da ga povratnik Bertelli odabere za šefa tima kojim se na velika vrata vratio u America’s Cup, riješen da ga prije ili kasnije osvoji za Italiju. A i mi za razgovor kojim smo pokušali zaviriti iza zavjesa ovog spektakla i u dušu nekoga komu je Auld Mug bila uistinu nadohvat ruke pa izmakla.

Kako ste?

Pa dobro, hajde. Teško je još uvijek.

 Ali bili ste dobri…

Da, samo kad stignete u finale, onda želite i pobijediti. Ali to je sport, sport je takav.

Nesumnjivo, finale je ogroman uspjeh. Jeste li zadovoljniji onime gdje ste stigli ili razočaraniji propuštenim?

Da biste mogli sudjelovati u America’s Cupu, prvo morate osvojiti Prada Cup što nije bilo tako jednostavno. Istina je da Luna Rossa priprema uvijek super natjecateljske programe i cilja uvijek na vrh, ali ne smijemo zaboraviti da je ovaj tim izgrađen od nule kada smo ga opet pokrenuli. Nakon što smo se povukli, tim se raspao 2015. godine, a ja sam otišao kod Novozelanđana, tako da je to bio novi početak. (…) Više pročitajte u 259. broju Mora.

inter3

skoko2
DelicijeMORE

Ribarev sin

Ukrcali smo se na jedrilicu Davida Skoke i svjedočili pretvaranju jednog siromašnog ulova u začudne pjatance

Za sebe bih mogao reći da vodim sretan život. Imam zdrave obiteljske odnose, sretnu bračnu vezu, lipu i pametnu dicu, nekoliko stvarno dobrih prijatelja i 28 godina uspješnog minulog rada. Uglavnom sam dobrog zdravlja, genetika me počastila brzim metabolizmom i vitkim tijelom. Radim ono što volim, uštedio sam u životu i neku kunu. Ruku na srce, što se mene tiče ništa mi više ne triba.

Ali postoji caka, tj. crta koja mi hrani duh i čisti misli, bez nje ne mogu. Čini me onim što jesam, čini me slobodnim. Ta crta je tamo daleko, toliko daleko koliko oko vidi, tamo di nema ni zgrada ni ceste, di nema gradske vreve ni gužve, tamo riječi nisu važne, tamo je sve ča mojoj duši triba.

Horizont je ta zamišljena crta na kraju mora iza koje se skrivaju svi moji snovi, želje i izazovi. Znam satima gledati prema pučini puštajući misli da lete, da se dižu više od najviše stine na koju se mogu popesti, da vidim tamo priko, tamo di oko ne vidi, tamo di ovi svit staje, a počinje oni neki drugi, meni nepoznat.

skoko1

Ja baš tamo želim poći, tamo priko di još ne znan sve, tamo di mogu naučiti nešto o sebi potpuno novo, tamo gdje ću od nekog novog iskustva ostati PAF! Često me moji doma znaju pitati: “Pa dobro, šta ti fali, zašto uvik žudiš za nečim drugim? Dobro je ovako, ne vuci toliko tamo gdje ne znaš ča te čeka…”

Istina, ništa meni ne fali, dapače imam možda i puno više nego što prosječnom čoviku triba. Al moj je duh gladan, žedan… Klinac u meni ne može se oduprijeti toj potrebi za novim iskustvima, novim saznanjima, izazovima… I znam da još uvijek nisam spreman stati, taj mulac u mojoj glavi stalno grabi za još, vrpolji se kao da je sto vragova u njemu.

OČI PUNE SLIKA

Još ka dite sanja sam život od stotinu avantura, gutao knjige o ljudima i moru. Svako jedro na pučini meni je svoju priču pričalo. Slušao sam priče ribara, oca i stričeva o velikim peškama i punim mrižama. Pasarama na jedra rake su u Veneciju švercali, na vesla kontra levantere doma veslali. Slušao o buri na Galioli od koje koža na rukama puca. O zimi u Osoru kad se tjednima doma nisu mogli vratiti priko Kvarnera. I mareti od juga koja je priko Porera tukla, toliko jako da bi vali sve škure polupali. (…) Više pročitajte u 259. broju Mora.

skoko3

 

intervju1
IntervjuMORE

INTERVJU Branimir Ružojčić

Tvrtka pionira brodske električne propulzije do sada je isporučila više od 260 pogonskih sustava

Branimira Ružojčića, veleučilišnog  profesora i poduzetnika, vlasnika pulske tvrtke Tema koja se već trideset i jednu godinu bavi  brodskom električnom propulzijom, susreli smo u pogonu tvrtke u jednom od stoljetnih zdanja ugaslog Uljanika. U okružju mrtve tišine praznih navoza i industrijskih pogona u Teminoj hali je prava živost. U tijeku je ispitivanje moćnog pogonskog sustava koji će uskoro pogoniti veliku jahtu, pred isporukom je i sustav za izletnički brod Nacionalnog parka Brijuni, slažu se novi motori, pregovara o narudžbama itd.

intervju2

Profesor Ružojčić pionir je ove vrste propulzije na svjetskoj razini, nagrađivani inovator čije licence koriste drugi proizvođači. U posljednjih dvadeset godina njegova tvrtka isporučila je više od 260 pogonskih sustava brodske električne propulzije. Teško bi bilo naći boljeg sugovornika da u doba booma električno pokretanih automobila saznamo kad će se, koliko i u kojem obliku taj trend preliti na sve što morem plovi.

Čime se Vi zapravo bavite?

Naš core business su elektronički upravljivi električni strojevi u tehnologiji permanentnih magneta koja će biti u električnoj brodskoj propulziji na vrhu sljedećih dvadesetak godina. Takvi električni strojevi danas su najefikasniji. Svi proizvođači automobila razvijaju tu vrstu motora. Takvi strojevi su manji, kompaktniji, efikasniji, dugotrajniji i ne traže posebno održavanje. Ta tehnologija je nekad bila tipična za robotiku i servopogone, dok smanjivanje cijene magneta nije omogućilo izradu motora velikih snaga. Praktično, na brod donesenu energiju pretvaramo u okretanje propelera.

intervju3

Razvijamo tri serije motora različitih snaga. Najmanji su tip 132 SP, potom MWB kod kojih se izvana vrti rotor te motori srednje veličine do
1 MW po motoru, što je limit ove tehnologije danas. U toj gami je pedesetak različitih motora. Pretežno radimo na području profesionalnih brodova. Naša proizvodnja je butikna, a pogonske sustave isporučujemo u cijelosti jer se radi o elektronički komutiranim strojevima.

Trenutno radite na jednom od najvećih projekata do sada.

Da, upravo ispitujemo pogonski sustav za Bering 117, 36-metarsku jahtu. Do sada su se slični sustavi ugrađivali najčešće u vojne brodove, ali se počinju primjenjivati i na jahtama, a ovaj je među prvima u svijetu. (…) Više pročitajte u 258. broju Mora.

*Tiskano izdanje potražite na kioscima ili digitalno izdanje putem Google Play i AppStore aplikacija, kao i u našem webshopu.

intervju1
IntervjuMORE

Intervju Saša Fegić

Pratili smo ga dvije godine i četiri mjeseca dok je plovio oko svijeta, a onda smo sjeli u kabinu Hira

Još doma čuvam YU Nautiku iz 1982. godine u kojoj sam prvi put u razgovoru što ga je Ivan Kreutz vodio s Mladenom Šutejem i Davorom Derkosom vidio fotografiju Hira 3, s kojim se taj dvojac kanio otputiti preko Atlantika. Izgledalo je to suludo hrabro i nedostižno nama čiji su doseg bile plovidbe do Visa ili Lastova. Na kraju je Mladen otišao preko Atlantika sam, a Ozren Bakrač i on kasnije su obišli svijet i oplovili rt Horn. Svi mi nauživali se njihove plovidbe u čuvenom tv serijalu Marija Saletta Jedrima oko svijeta, najvećim dijelom snimanom baš na Hiru 3. Ali brodu, kao i čovjeku, suđeno je prolaziti i tmurna razdoblja. Ni Hir nisu mimoišla. Jedva je preživio iživljavanje i rešetanje onih što okupiraše marinu u Komolcu, gdje je bio vezan tijekom granatiranja Dubrovnika i četničkih paleža po slavnoj Republici, da bi ga Mladen spasio, obnovio i opet njime plovio. Pa je opet pao u zaborav, ostavljen na milost i nemilost zubu vremena, kad je došao u ruke vlasniku koji nije znao kako s njim… I onda se poput apò mēchanḗs theós pojavljuje naš sugovornik koji mu vraća život pa s njim još jedanput pravi đir oko ove naše kugle i usput obilazi rtove Dobre nade, Horn i Leeuwin. Pratili smo ga duge dvije i godine i četiri mjeseca, a kad se vratio, zaputili smo se na Lošinj, sjeli s njim i Marinom u kabinu Hira i pustili ga pričati.

Postoje ljudi koji su plovili oko svijeta, bilo kroz Panamu, bilo ovako kao ti: od barba Jože, Ozrena, Mladena, Šterka pa mlađih, Vlahovića, Orlića, Lea i tisuće onih u koje spadam i ja, koji sanjamo o tome, ali nikad to ne napravimo. Što čini tu razliku?

Što se mene tiče, tvrdoglavost i da to želiš više od ičega. Kad nešto odlučim, ne posustajem ni na prvoj ni na desetoj prepreci, nego ako treba, idem i glavom kroza zid. Razumljivo je da su nekome tko radi od 9 do 5 i ima obitelj dijete, posao i plaća na prvom mjestu. Kad sam kretao, nisam imao obitelj i meni je to bio cilj broj jedan. Isto je vjerojatno i kod planinara. Svi bi htjeli ići na Mount Everest, a malo ih ide. Međutim, oni koji to stvarno žele, to i naprave.

intervju2

Ali mora tu biti strast za jedrenjem i morem.

Ne spadam u bolje jedriličare. Ja sam relativno dobar skiper. Kasno sam krenuo, nikad nisam jedrio u Optimistu. S dvanaest godina prvi put sam bio na jedrenju, na krstašu. Kad idemo na regatu, ja znam namjestiti jedra, ali puno ljudi to zna bolje i idu brže od mene. Međutim, otpočetka mi se svidio koncept života na brodu. Da imaš sve sa sobom svoje i da se mičeš. Meni ne nedostaje veliki krevet. Super mi je spavati na Hiru po bilo kakvom vremenu. Volim doći na otok, primjerice Lastovo, i biti tamo. To je nešto najljepše, ali da moram imati kuću i živjeti tamo stalno, ne bi mi to bilo to. Kad ti je dosta, sjedneš za kormilo i uputiš se na sljedeće dobro mjesto. Kako sam cijeli život radio u čarteru, imao sam priliku jedriti na najnovijim brodovima, sa svom mogućom opremom. Svi su krasni. Motori su servisirani, jedra pregledana. Shvatio sam da je taj koncept kao hotel. Postoji razlika između doma i hotela. Meni je bilo u glavi da kad dođem na brod, na njemu imam svoje začine, cugu, jedriličarsku opremu, da ne moram ići kupovati šećer i kavu svaki put kad idem na brod, da ne moram raditi check in, check out. Kad dođeš na brod, ti si doma, možeš ploviti sad, za tri dana, kad god hoćeš. Ne moraš nikome polagati račune. I slobodan si. (…) Više pročitajte u 257. broju Mora.

intervju3

intervju1
IntervjuMORE

Intervju Julijano Sokolić

Pišući o povijesti brodogradnje, pomorstvu i životu na otoku, obogaćuje insularnu svakodnevnicu

Naš je sugovornik u jednome spojio dva života. Gospodarstvenika koji je s obje noge na zemlji radni vijek proveo vodeći najvažnije lošinjske tvrtke i općinu i istraživača, pisca i urednika uronjenog i u istraživanje povijesti brodogradnje, pomorstva, jedriličarstva i uopće života na otoku. A sve ne bi li se jedno s drugim prožimalo i insularnu svakodnevnicu činilo cjelovitijom i bogatijom. Na tom putu meandrira od inženjera strojarstva ka doktoratu humanističkih znanosti na Filozofskom fakultetu. Na svom otoku potiče i organizira bogatu publicističku aktivnost koja nadilazi lokalne okvire. Nalik renesansnim osobama, spada u red lokalnoj zajednici dragocjenih ljudi kakvih je uvijek bilo u otočnim gradićima, a koji su nam i danas nasušno potrebni.

Vas je teško odrediti u jednoj rečenici. Imali ste brojne interese, bili ste pomorac, radili u brodogradilištu, bili predsjednik općine, direktor turističke tvrtke, pisac, urednik, vjerojatno još nešto…

Otočani moje generacije morali su znati i poznavati mnogo toga potrebnog za opstojnost na oskudnoj zemlji, od ovčarenja i poljoprivrede, do ribarenja i plovidbe. Ja sam imao sreću što sam dobio stipendiju od netom osnovane Lošinjske plovidbe za školovanje u Bakru, kad još ovdje nije bila ponovno otvorena Pomorska škola. Kao pomorski strojar plovio sam šest godina i već s 24 godine postao upravitelj stroja. Nisam se mogao pomiriti da ću čitav život ploviti, pa sam nastavio studij i završio za diplomiranog inženjera strojarstva.

intervju2

Tada je brodogradilište u Malom Lošinju nabavilo plutajući dok, proširilo proizvodnju, pa sam se mogao vratiti na otok, u Nerezine. Upoznao sam suprugu, dobili smo stan od brodogradilišta i od tada, od 1976. godine živim u Malom Lošinju. Još na brodu kao časnik morao sam voditi brigu o ljudima s kojima sam radio. Čitav me život to pratilo. Ponekad to bude dosta teško, osobito u vrijeme rata kada su ljudi tu, a posla i novaca nema. Pisao sam u slobodno vrijeme, a započeo kad smo 1978. trebali otvoriti novu školu u Nerezinama. Tim povodom morao sam nešto napisati i reći. Taj referat o povijesti školstva u Nerezinama je moj prvi objavljeni rad u časopisu Istra, koji je tada uređivao Mario Kalčić u Puli.

(…) Imao sam prilike posjetiti Kretu. Tamo je plaža državna, a zatvoreni resorti plaćaju njezino korištenje preko dana, a zatim poslije maknu sve te stvari. Tamo nema ničega, plaža je uvijek čista. Zašto se kod nas moraju graditi kuće na pomorskom dobru? To su te stvari koje mi ne možemo savladati. Zar ne bismo mogli imati otočnu akademiju gdje bi se skupljalo svo znanje tih otoka i otočana i svi projekti koji se rade? Svatko radi nešto za sebe, ali idemo vidjeti što možemo svi zajedno učiniti. Na otocima još uvijek žive ljudi. Taj turizam nas nosi, na otoku se danas može živjeti, internet omogućuje rad s otoka… (…) Više pročitajte u 256. broju Mora.

intervju3

intervju1
IntervjuMORE

Intervju Paško Klisović

Kroz dva i pol mjeseca lockdowna ukupan broj otkaza u nautici je bio puno manji nego u kopnenom turizmu, ali je bilo dosta odgađanja. Kritična tržišta bila su avionska, Skandinavija, Engleska, Francuska, SAD

Paška Klisovića poznajem duže od dvadeset godina, otkad je počeo raditi u NCP čarteru Gorana Prgina i partnera. Teško bi mi bilo reći koliko smo puta razgovarali i družili se u Kremiku, Mandalini ili na nautičkim sajmovima. Međutim, siguran sam da nikad nije bio bolji trenutak od sadašnjeg da ga pozovem i razgovaramo za More. Osim što već godinamaintervju2 vodi vrlo uspješnu čarter kompaniju NCP i Mare, ne pripada onima koji će se zadovoljiti dobrim poslovnim rezultatima tvrtke kojoj je direktor. Itekako ga zanima širi kontekst u kojem djeluje, trendovi na tržištu, održivost i opstojnost onoga čime se bavi pa je 2018. godine izabran za predsjednika Udruženja čarteraša pri Hrvatskoj gospodarskoj komori koja već godinama nastoji artikulirati interes ovog važnog, ali i krhkog dijela nautičke industrije u Hrvatskoj. Jer, kako dobro znamo, kroz poslovanje čarter kompanija prelama se sve dobro i loše u hrvatskoj nautici. Uključujući i naš tradicionalno nekontroliran razvoj koji često onemogućuje postizanje onih rezultata koji bi se realno mogli postići u jednom od najpoželjnijih odredišta za plovidbu u svijetu, a ponekad i prijeti narušavanjem one nužne prirodne ravnoteže koja je itekako važna za opstojnost ove djelatnosti. U takvim okolnostima zatekla ga je pandemija Covida-19 koja je na prvu prijetila otpuhnuti ovu sezonu u nepovrat. Koja se onda od sredine lipnja počela ozbiljno zahuktavati da bi se opet prije desetak dana nad nju počeli nadvijati tmurniji oblaci nizozemskim uvođenjem samoizolacije za njihove građane koji se vraćaju iz Hrvatske. Zbog toga je i tvrtka našeg sugovornika doživjela neke otkaze, odnosno odgode već ugovorenih i plaćenih najmova.

U hrvatskom čarteru ostvaruje se vrlo veliki promet, preko 300 milijuna eura godišnje. Otprilike trećinu ukupnog nautičkog prometa na različite načine generira čarter. Međutim, on je osjetljiv na sve što se događa u okruženju i izložen je više nego što bi realno trebao biti. (…) Više pročitajte u novom, 255. broju Mora.

intervju3