intervju1
IntervjuMORE

Intervju Nikola Dešković

Labudašu, poslovnom čovjeku i čuvaru obiteljske tradicije mora i jedrenja nikada nije dosta

Mrduja i Viška, omiljene Labudove jesenske regate, dvije su rijetke prigode kada pouzdano možete računati da ćete u najstarijem splitskom jedriličarskom klubu naići na Nikolu Deškovića, jedriličara i labudaša “od kolina” te uspješnog poslovnog čovjeka koji je doktorirao na čuvenom bostonskom MIT-u, a potom ostvario sjajnu poduzetničku karijeru u Njemačkoj. Iako većinu vremena zbog poslovnih obaveza provodi u Münchenu, Nikola koristi svaku priliku da barem nakratko navrati do Splita, a kako ga je nono Žarko još u djetinjstvu inficirao ljubavlju prema jedrenju, to vrijeme gotovo uvijek provodi na moru ili u krugu prijatelja u Labudu. Prošle godine ostvario mu se dječački san, kada je po prvi put na svojoj jedrilici Polet Furioso pobijedio na Mrdujskoj regati. TP52 jedrilica Polet Furioso šesta je jedrilica u obitelji Dešković koja nosi to ime, a prvoga Poleta davne 1932. godine izgradio je osnivač Labuda, Nikolin djed Žarko.

intervju2

Povijest obitelji Dešković mogla bi se ispričati kroz brodove na kojima ste jedrili. Sjećate li se nonovog prvoga Poleta i što pamtite iz tih vremena?

Nono je umro 1972. kada sam imao osam godina, a kako smo živjeli u istoj kući, on je bio dosta angažiran oko Žarka i mene i usadio nam je ljubav prema jedrenju. Prvi Polet je nakon drugog svjetskog rata konfisciran i nacionaliziran, a nono je nakon toga dao sagraditi njegovu manju repliku koju je nazvao Mali brodić. Sjećam se toga broda, imao je dva drvena jarbola i jedra od platna, jer tada nije postojao dacron. Mi bismo svako popodne i vikend provodili u Labuda i meni je klub bio neka vrsta dječjeg vrtića, tu sam proveo cijelo djetinjstvo. Cijeli život vrtio nam se oko Labuda. Nono je i svog sina Pjera inficirao ljubavlju prema jedrenju pa je i on postao višestruki prvak države u Jolama. Zahvaljujući njemu, cijela obitelj uvijek je bila vrlo posvećena jedrenju i sportu.

Što je bilo s prvim Poletom i Malim brodićem?

Žarko i ja pronašli smo ga 1995. u Crnoj Gori, na vezu u Kumboru u Boki kotorskoj. Raspravljali smo što bi se s njim moglo napraviti, ali brod je bio u vrlo lošem stanju, godinama uopće nije bio održavan. Dok smo bili u pregovorima o otkupu, učinila je nevera i brod je potonuo, a kada su ga pokušali izvaditi i obuhvatili ga bragama, brod je, budući da je bio od drva koje se nije održavalo, pukao. Mi još imamo njegove originalne nacrte od Sparkman & Stephensa, ali danas bi bilo iznimno zahtjevno i skupo ponovno izgraditi takav brod. Mali brodić imao je, nažalost, sličnu sudbinu. Nakon studija sam se preselio u Njemačku, a Žarko je također bio vrlo zaposlen, tako da naprosto nismo imali vremena baviti se tim brodom. On je izgrađen nakon rata s vrlo oskudnim materijalima, s rebrima od željeza.

To željezo bi svake zime zahrđalo pa bi ga na proljeće trebalo otući litom i čekićem, a potom mazati katranom. Bokovi mu nisu bili lijepljeni, nego su bili od hrastovih letvi bakrenim zakovicama pričvršćenim za rebra. Brod bi se zimi osušio i stvarale su se pukotine tako da bi uvijek na prvim jedrenjima na proljeće bio pun vode koju je trebalo ispumpavati. Stoga je Mali brodić uvijek bio vlažan i tako je pomalo propadao. Zato smo ga odlučili pokloniti jednom poznaniku koji je obećao da će se o njemu brinuti. Prvo ga je neko vrijeme držao u Stobreču, a onda ga je prebacio u Nečujam i tamo ga planirao urediti. Međutim, opet je učinila jedna nevera od bure i brod je potonuo u nečujamskoj vali. Tamo se nalazi i danas. Ponekad ljeti odemo do Nečujma, tamo se usidrimo, zaronimo i pogledamo Mali brodić. S vremenom je postao neprepoznatljiv, od trupa je ostalo jako malo, ali isto ga volimo povremeno obići. (…) Više pročitajte u 262. broju Mora.

Piše: Lari Lulić
Foto: Juraj Vrpcić

intervju3