frka1
ArhepologijaMOREReportaže

Ekspedicija Palagruža

Kako se odvijaju arheološka istraživanja u podmorju Diomedovog otoka i kako žive istraživači na Palagruži

Uživajući na kasnorujanskom suncu, sjedio sam na pramcu jedrilice mog prijatelja Nevena Lukasa koja je sjekla poput ulja mirno more i žurila negdje prema sredini Jadrana. Iza nas je u ranoj jesenskoj izmaglici polako nestajao iz vida otok Vis, udaljen nekih dvadesetak milja, dok se lijevo od nas još sasvim lijepo vidio otok Sušac sa svojim legendarnim svjetionikom na rtu Trišćavac, na kojemu smo toliko puta ronili.

Zurio sam naprijed naprežući vid i pokušavajući u daljini prvi ugledati obrise otoka. Već sam ga trebao ugledati, pomislih, pa već smo na manje od dvadeset milja do njega, no otoku ni traga. Samo neki vršak na horizontu koji se kroz okular dalekozora doimao poput jarbola trgovačkog broda koji plovi prema nekoj od luka u sjevernom Jadranu. No začudo, tamni obris na horizontu nije se micao i postupno su se ispod njega počeli pojavljivati prepoznatljivi oblici otoka. Napokon, rekao sam u sebi, evo je — to je naša Palagruža!

frka3

Ove mi se godine ponovno osmjehnula sreća da sam sudjelovao u seriji za mene najuzbudljivijih podmorskih arheoloških istraživanja i to na čarobnom i najusamljenijem mjestu na Jadranu — otoku Palagruži. Doduše, to za mene nije bio prvi susret s Palagružom jer sam s pokojnim Tončijem Gavranićem, Larom Denona i Dejanom Terzićem još 2001. godine na njoj boravio tjedan dana u sklopu projekta Hrvatskog ronilačkog saveza Palagruža – ronilački park.

Nažalost tada je naš naivni prijedlog da se barem mali dio podmorja Palagruže proglasi podmorskim parkom završio pod pritiskom ribarskog lobija u nekoj ladici Ministarstva mora, gdje vjerojatno leži zaboravljen i danas.
Međutim, snovi i želje nas zaljubljenika u more i ovisnika plavih dubina da se Palagruža i njena podvodna kulturna baština zaštiti nije nestala. Naprotiv, rezultati posljednjih istraživanja bude nadu da će se to jednog dana i ostvariti. (…) Više pročitajte u 257. broju Mora.

frka2

EKO-3
MOREPlavi svijet

Oni koji odlučuju hvataju se plemenitih motiva ekologije i zaštite mora uglavnom kad valja odvratiti pozornost javnosti od nedaća kojima smo pritisnuti

Napisao i snimio: Danijel Frka

Kada su me iz Mora zamolili da napišem nekoliko riječi o mojem viđenju problematike zaštite podmorja, moram priznati da sam se našao u, kako mi to volimo reći, “neobranom grožđu“. Iako ronim više od 40 godina (već se gotovo i stidim koliko je to dugo, a još me više brine pitanje – koliko ću još roniti?), nitko me do sada nije tražio za mišljenje takve vrste – pogotovo ne za jedan tako renomirani i ozbiljan časopis kao što je More. Moji literarni prilozi u suvremenoj periodici i literaturi uglavnom su se bavili poviješću, potonulim brodovima i podvodnom fotografijom, a vrlo rijetko ekologijom. Pa ipak, nakon malo premišljanja zaključio sam da uz tolike godine ronjenja i svega što sam tom prilikom doživio, vidio i spoznao možda i nije tako teško napisati nekoliko riječi i o ovoj temi.

Je li nas briga za podmorje?

To je po mojem mišljenju danas vrlo aktualno pitanje. U jednoj zemlji u kojoj se već više od dvadeset godina na vlasti izmjenjuju političari kojima je prvi i najsvetiji cilj vlastiti interes kao i interes onih koji su ih postavili na vlast – što zorno dokazuje neprekinuti lanac ministarskih i inih afera koji se niže sve dalje i dalje, ne može se govoriti o ozbiljnoj zabrinutosti za stanje našeg mora i podmorja. Oni koji odlučuju hvataju se plemenitih motiva kao što je ekologija i zaštita mora uglavnom samo deklarativno, i to jedino onda kada treba nekom akcijom, najavom strožih sankcija protiv onečišćenja ili hvatanjem nekog sitnog prekršitelja, odvratiti pozornost javnosti od drugih, akutnijih suštinskih nedaća kojima smo pritisnuti. Ili kada treba iz političkih motiva pokazati da se na trenutak brinu. A onda više ne. Nažalost, to je naša stvarnost.

No srećom, ne možemo reći da tako razmišljaju i svi ostali. Poznajem više sjajnih hrvatskih znanstvenika koji se bave biologijom mora, i koji godinama ne samo da zvone na uzbunu i upozoravaju javnost o onome što se s morem događa, već kroz razne projekte konkretno djeluju u cilju prevencije ili sanacije podmorja, kao što je projekt “Mare Modul“ gdje je niz sjajnih umjetnika izradio tridesetak keramičkih staništa za morske organizme, koje smo potom položili na dno ispred plaže na poluotoku Oštro u Kraljevici. To dokazuju i nedavno pokrenuti pokusi s “presađivanjem“ životinjskih i biljnih vrsta iz zona ugroženih, recimo, nasipavanjem obale radi izgradnje turističkog resorta, na područja čistog mora gdje takve opasnosti nema. Kroz projekt MERCES (Marine Ecosystem Restoration in Changing European Seas), presađivale su se naše najveće i zaštićene, ali ugrožene školjke periske (Pinna nobilis), ali i jednako tako osjetljive crvene gorgonije (Paramuricea clavata) – i to uspješno, što daje nadu da ne moramo sjediti i gledati kako nam život u podmorju propada. Dakle, može se.  Neki se brinu, ali one koji odlučuju – u suštini baš i nije briga. (…)

Po povratku s ekspedicije sastavili smo izvješće za Ministarstvo mora. Znajući da bilo kakva zabrana kod Palagruže ribarima nikako ne bi bila “simpatična“,  u njemu smo predlagali da se samo jedan manji dio arhipelaga Palagruže, barem jedna hrid, zaštiti od svakog ribolova, a da se dozvoli neograničeno ronjenje, kao i u ostalim parkovima. Odmah nam je rečeno da je u Hrvatskom saboru ribarski lobi toliko jak, da naš projekt, čak i kada bi došao do Sabora u obliku nekog propisa, praktično nema šanse te da ga nema tko podržati. Iako su biolozi spremno podržali našu inicijativu, projekt je arhiviran i vjerojatno i danas skuplja prašinu u nekoj zaboravljenoj ladici Ministarstva. (…) Više pročitajte u 252. broju Mora.

DJI_1126