PHOTO-2020-02-06-14-10-16
Dani su prolazili, pio je vodu koja se na dnu broda nakupila od kiše, ali glad je rasla i izazivala neka čudna stanja i slike s kojima nije lako izlazio na kraj

Napisao: Senko Karuza
Ilustrirala:  Tisja Kljaković Brajić

Ovako vam je to bilo, zapravo. Taj jedan, o kojem govorimo, živio je sam sa svojom ženom na tom malom škoju, dica su već bila velika i imala su svoju dicu, i kao i sva druga dica koja su nekoliko godina bila na školama izvan otoka, nisu se nikada više vratila. To dvoje starih nije se puno bunilo ni žalilo, tim više što su starost doživjeli u zdravlju. On se malo više povukao u sebe od nje, malo i ništa je govorio, koju beštimu kad se dižu mriže ili parangali, i kad bi odgovarao na njena pitanja. Jedva je mogao dočekati zoru da se sa svojom malom barkom na vesla malo zavrti po vali, digne svoje orte koje je sinoć bacio i polako dovesla do mulića, njemu najdražega mjesta u vali.

A zapuhala je ta buretina bila iznenada. Unatoč svom iskustvu nije se ni snašao,  a već su vesla plivala u moru daleko od njega, kiša s botama kao kuće zatvarale mu pogled, nosilo ga po tome moru kakvo nikada prije vidio ni mislio da postoji, sve dalje od vale i od škoja, tako daleko, da ga na kraju nije više ni vidio. Držao se grčevito za bande od broda, razapet kao Isus, jedino je rana nedostajala. I trajalo je to taman toliko da izgubi svu nadu i da, kad se nevera slegla i svanuo drugi dan, samo legne na pajole i gleda kako mu pred očima prolaze slike iz cijelog njegovog života. Nije žalio za njim, samo je htio da još malo potraje.

Dani su prolazili, pio je vodu koja se na dnu broda nakupila od kiše, ali glad je rasla i izazivala neka čudna stanja i slike s kojima nije lako izlazio na kraj. Nebo se već bilo spustilo u njega, mislio je. I kad se još jednom zadnjim snagama pridigao da pogleda hoće li negdje u daljini vidjeti konture kopna, vidio je ruke djece koja izvlače barku na pjeskovitu plažu prepunu ljudi. (…) Više pročitajte u 252. broju Mora.