Ne možemo vjerovati šta nam se ovo događa, makar smo davno prestali vjerovati, a ni s događajima se ne možemo pohvaliti. Nekako nam je ova zima, zahvaljujući novinama i vijestima s kopna koje stižu mokre i vlažne od suza i pustoga plakanja na sve što se tamo spomene, naprtila na škinja neku bezvoljnost koju, čini nam se, ni dobri psihijatri ne bi mogli izliječiti. Glavinjamo rivom i poljima bez veze i ne vidimo ni ono što nam je pred nosom, a kamoli ono što bi trebalo učiniti. Ništa se nije ostvarilo od naših planova da u starosti šetamo zadovoljni rivom s boršom u glavi punom svega što smo do sada izgradili i što je nekako, tako smo zamišljali, trebalo zamijeniti normabele. A vidimo da ni oni oko nas nisu puno bolje prošli, počevši od naše fameje koja kompletno, kao punoglavci u bari, izgubljeno luta od jednog kraja na drugi, čekajući da im se nešto dogodi.
A dogodilo se iznenada, kao da nas je netko polio s kajinom najhladnije vode usred zime, i to samo zato jer postojimo. Cilo misto se toga jutra uzbudilo i diglo na noge jer je netko javio da jednu našu, koja je išla u vlašku i kupila tamo jednoga mladoga i lipoga tovara, nisu pustili na brod, jer da takve beštije, ti tovari, nisu predviđeni za putovanje trajektom. Ona je, jadna, htjela kupiti kartu kao što se karta kupuje za pse i mačke s kojima i naši i furešti sve više putuju i od njih se ne odvajaju niti na jedan dan kada negdje idu, ali ne, da za tovare ne postoje karte! I trajekt partija, ostavio malu na splitskoj rivi samu s tovarom. I ona kroz suze udri po mobitelu, zove na škoju sve koji bi nešto mogli znati o tim velikim ljubimcima, ne bi li joj nekako pomogli. A vratiti ga nije htjela jer se odmah nekako vezala uz njega, jače nego, znamo to iz iskustva koje svako tko je rođen na škoju nosi u sebi, za nekoga psa ili nedajbože mačku. I taj jedan kojega je to najviše pogodilo zove lučku upravu i pita kako bi on mogao prebaciti svoga lava, koji mu je kućni ljubimac, na svoj otok. Pametan je bio taj u upravi i odmah je razumio o čemu se radi. Bogati, otočani su uvijek imali lavove za kućne ljubimce, samo što prije nisu s njima dolazili na terafermu, tako da  nije niti trebalo formirat putnu kartu za njih. Ali neka mala kupi kartu za skuter, to je otprilike tolika veličina. Ali ona neće, nije moj tovar skuter, da sam htjela skuter, kupila bih skuter. Ovo je moj tovar i hoću kartu za tovara. I broji sve po spisku i turizmu koji je donio ovaj zaborav, i apartmanima u kojima je normalno da s ljudima žive kucini, pa i lavovi, a tovara s kojim smo se rodili i zatekli ga u našem životu kao što naša djeca zatiču kompjutere, kao da su ovdje od prije rođenja Isusovog, na te jadne, dobre i mile ljubimce smo zaboravili. Ni putnu kartu za njih ne možeš kupiti, kao da ne postoje. Neka onda ukinu i otočke karte, jer da tko smo mi bez tovara.
I sjetio se jedan malo pametniji da mu ona nije još dala ime, pa bi dobro bilo da mu odmah tu, na licu mjesta, na splitskoj rivi, da ime Skuter i onda da za njega kupi kartu.
Bogami se Skuter iskrcao iz trajekta na naš škoj, probio se, ne gledajući nikoga i nezainteresiran za bilo što oko sebe, skoro kao i mi do toga popodneva, kroz šumu skutera koji na rivi već čekaju svoje turiste da mogu razgledavati unutrašnjost i diviti se nekome tovaru, koji sada sigurno negdje pase svoju travu i čeka svoje selfije i instagrame, kao najveća zvijezda i adut radi kojeg treba posjetiti naš otok koji još daje neke male znakove života drugačije od svega što normalan čovjek danas može vidjeti i doživjeti.