Na granici sumaglice i magle (horizontalna vidljivost oko 1 km) zaputili smo se iz kulfa prema portu koji smo napustili još prije zore. S desne strane ne vidi se Korčula, s lijeve niti silueta Visa, a pred nama umjesto Hvara samo mutno mliječno blještavilo koje nam je mučilo oči. Treba usmjeriti provu staroga levuta, ali prema kojoj točki, a da ne bude nepotrebnog burdižavanja po kulfu? Nedoumica je bila jasno vidljiva pa je otac priskočio u pomoć. Vidiš onu bijelu točku? Aha! E, vozi točno u nju! A to je…? Stambedar! Zbilo se to davno i gotovo palo u zaborav, ali Stambedar, otočić među Paklenim otocima sa svojom vertikalnom kao odsječenom blještavo bijelom stranom okrenutom jugu, kulfu, u međuvremenu je poslužio tko zna koliko puta kao izvrstan orijentir. U peljaru iz 1940. o Stambedru je zapisano: Otočić Stambedar potpuno je pust; radi svoje svijetle boje vidi se prilično i pri tamnoj noći. Otočić čudnoga imena koje ni do danas nije na općeprihvaćeni način objašnjeno. A onda se prošlo ljeto nenadano iz nevezanog razgovora počela odmotavati zanimljiva i pomalo tajanstvena priča vezana uz Stambedar i ne samo taj otočić.

U neposrednoj blizini Stambedra dva su mala otočića, možda bolje reći hridi, Velika Pločica (Vela Plocica) i Mala Pločica (Mola Plocica). Prolaz između Stambedra i Velike Pločice širok je tek oko 250 m. Prema jednoj predaji, koju naslijedih od svog oca ribara, baš ovo područje prolaza, gdje se dno naglo obrušava u dubinu, naziva se Pupak, a po drugoj predaji, koju naslijedi moj prijatelj Jakov od svog oca, također ribara, Pupak je južni do jugozapadni rt Velike Pločice i okolno područje. Mala je razlika u položaju, čak se dijelom i poklapaju ova područja, što ovaj tren i nije toliko bitno. Pravo pitanje je: Otkud Pupak? Zašto Pupak? Jedno od objašnjenja moguće se krije u obliku Velike Pločice, ali nije nam bilo prihvatljivo pa smo nakon duge rasprave i opsežnih priprema odlučili iskrcati se na Stambedar i krenuti u potragu za prihvatljivim objašnjenjem. Ali nije sve išlo po planu!