U Las Palmasu nas je dočekao Jurko, dečko iz Splita te Koji i Yuki par iz Japana od 70-ak godina, koji bi također s nama preko oceana. Oni su upali u kombinaciju jer je brod kojim su trebali ići, Lagoon 520, prije 10-ak dana sam gazda zabio u tanker na Mediteranu pa su ostali bez prijevoza. Nitko ne zna razloge, ali jedino san može biti legitiman razlog za tako nešto.

U 7:30 ujutro već počinje gužva. Svi žele na benzinsku. Koji i Yuki su vrlo sistematični, slušaju i upijaju sve što im pričamo o svojim planovima. Broje koliko luka i paprika imamo i računaju točno što ćemo jesti koji dan. I sve pišu u tekicu.

U marini je kaos zbog ARC-a. Nema mjesta ni za pasaru. Barem tako kažu, iako je hrpa mjesta prazna tj. rezervirana. Popričao sam s jednim Englezom da se vežemo na njega i sve dogovorio, čak nam je marinero to i potvrdio. Isplovimo s benzinske i već se vežemo za njega, kad je uslijedilo ključno pitanje: Jeste li dio ARC-a? Odgovaramo da nismo. E baš im je žao, ali Harbour Master je ipak rekao da ne možemo ostati pošto nismo dio tog svjetskog cirkusa. Već ne volimo ARC. Plutamo po marini, tužni što nam balkanski pristup laktarenja nije uspio iz prve. Sidrimo se ispred i prvi put na cijelom putu spuštamo dinghy u more. Krećemo u naporni i dugotrajni proces pregovora i dogovora na recepciju marine. Tamo more ljudi. Na ulazu u ured uzimaju se brojevi. Dok čekamo, imamo se vremena prošetati po marini. Ne mogu procijeniti kolika je to marina, ali ima pontona od A do Z. I još po brojevima. Na glavnom molu krema svjetskog jedrenja. Od Volva, Ramblera, krstaša preko 100 stopa. ARC zastave posvuda. Po brodovima posade užurbano rade, peru palube, mijenjaju sartije, šarafe zadnje vijke po palubi prije početka regate. Mi čekamo na red i nadamo se da ćemo danas uspjeti uloviti malo vremena da vidimo grad, pješčanu plažu i vulkanska brda oko grada.

Napokon smo dočekali svoj red. Kao da igramo lutriju za zelenu kartu u najmanju ruku. A gospodin naravno ima spremne korporativne politički korektne odgovore na sva pitanja i razumne opcije koje Fosh iznosi prilično zdušno i energično. Najviše nas oduševljava pristup, koji je postao lajtmotiv vikenda u Las Palmasu, a to je: ako nisi dio ARC regate, ti si ništa, nula, zero, nada. Nema vode, nema struje, nema veza. Najviše što su nam ponudili je da se usidrimo ispred marine i čekamo da nas po redu zovu na VHF da uđemo na njihov poseban vez kod recepcije i to samo da utočimo vode. Kada bi to moglo biti? Ne zna. Znači može biti za tri dana? Da. Fosh puca po šavovima. Ali izgleda da se oni još nisu susreli s Balkancima. Strateški se povlačimo na interne konzultacije. Mi smo u ratu. Ostavili smo dinghy među divovima od brodova i otišli se prošetati gradom i smiriti strasti. Našli smo Sailors bar odmah preko puta marine gdje se skupljaju izbrazdane i pregorene face jedriličarskog svijeta.