intervju1

Intervju Saša Fegić

Pratili smo ga dvije godine i četiri mjeseca dok je plovio oko svijeta, a onda smo sjeli u kabinu Hira

Još doma čuvam YU Nautiku iz 1982. godine u kojoj sam prvi put u razgovoru što ga je Ivan Kreutz vodio s Mladenom Šutejem i Davorom Derkosom vidio fotografiju Hira 3, s kojim se taj dvojac kanio otputiti preko Atlantika. Izgledalo je to suludo hrabro i nedostižno nama čiji su doseg bile plovidbe do Visa ili Lastova. Na kraju je Mladen otišao preko Atlantika sam, a Ozren Bakrač i on kasnije su obišli svijet i oplovili rt Horn. Svi mi nauživali se njihove plovidbe u čuvenom tv serijalu Marija Saletta Jedrima oko svijeta, najvećim dijelom snimanom baš na Hiru 3. Ali brodu, kao i čovjeku, suđeno je prolaziti i tmurna razdoblja. Ni Hir nisu mimoišla. Jedva je preživio iživljavanje i rešetanje onih što okupiraše marinu u Komolcu, gdje je bio vezan tijekom granatiranja Dubrovnika i četničkih paleža po slavnoj Republici, da bi ga Mladen spasio, obnovio i opet njime plovio. Pa je opet pao u zaborav, ostavljen na milost i nemilost zubu vremena, kad je došao u ruke vlasniku koji nije znao kako s njim… I onda se poput apò mēchanḗs theós pojavljuje naš sugovornik koji mu vraća život pa s njim još jedanput pravi đir oko ove naše kugle i usput obilazi rtove Dobre nade, Horn i Leeuwin. Pratili smo ga duge dvije i godine i četiri mjeseca, a kad se vratio, zaputili smo se na Lošinj, sjeli s njim i Marinom u kabinu Hira i pustili ga pričati.

Postoje ljudi koji su plovili oko svijeta, bilo kroz Panamu, bilo ovako kao ti: od barba Jože, Ozrena, Mladena, Šterka pa mlađih, Vlahovića, Orlića, Lea i tisuće onih u koje spadam i ja, koji sanjamo o tome, ali nikad to ne napravimo. Što čini tu razliku?

Što se mene tiče, tvrdoglavost i da to želiš više od ičega. Kad nešto odlučim, ne posustajem ni na prvoj ni na desetoj prepreci, nego ako treba, idem i glavom kroza zid. Razumljivo je da su nekome tko radi od 9 do 5 i ima obitelj dijete, posao i plaća na prvom mjestu. Kad sam kretao, nisam imao obitelj i meni je to bio cilj broj jedan. Isto je vjerojatno i kod planinara. Svi bi htjeli ići na Mount Everest, a malo ih ide. Međutim, oni koji to stvarno žele, to i naprave.

intervju2

Ali mora tu biti strast za jedrenjem i morem.

Ne spadam u bolje jedriličare. Ja sam relativno dobar skiper. Kasno sam krenuo, nikad nisam jedrio u Optimistu. S dvanaest godina prvi put sam bio na jedrenju, na krstašu. Kad idemo na regatu, ja znam namjestiti jedra, ali puno ljudi to zna bolje i idu brže od mene. Međutim, otpočetka mi se svidio koncept života na brodu. Da imaš sve sa sobom svoje i da se mičeš. Meni ne nedostaje veliki krevet. Super mi je spavati na Hiru po bilo kakvom vremenu. Volim doći na otok, primjerice Lastovo, i biti tamo. To je nešto najljepše, ali da moram imati kuću i živjeti tamo stalno, ne bi mi to bilo to. Kad ti je dosta, sjedneš za kormilo i uputiš se na sljedeće dobro mjesto. Kako sam cijeli život radio u čarteru, imao sam priliku jedriti na najnovijim brodovima, sa svom mogućom opremom. Svi su krasni. Motori su servisirani, jedra pregledana. Shvatio sam da je taj koncept kao hotel. Postoji razlika između doma i hotela. Meni je bilo u glavi da kad dođem na brod, na njemu imam svoje začine, cugu, jedriličarsku opremu, da ne moram ići kupovati šećer i kavu svaki put kad idem na brod, da ne moram raditi check in, check out. Kad dođeš na brod, ti si doma, možeš ploviti sad, za tri dana, kad god hoćeš. Ne moraš nikome polagati račune. I slobodan si. (…) Više pročitajte u 257. broju Mora.

intervju3