Danas možemo ručati u dvoru jer su gosti jutros otišli, a drugi dolaze tek sutra. Svi smo nabijeni oko velikog stola, nismo ni znali da nas ovoliko ima, a još su se i rođaci pridružili jer smo danas odlučili napraviti srdele na ražnju i poslije toga još i brudet od onih što su ostale. To se ne propušta tek tako, pogotovu jer se jede u dvoru umjesto u kužini ispod klime. Svi govore i viču jedni na druge u isto vrijeme, mi se zabavljamo nabadanjem te kraljevske ribe na ražanj i uopće nam ne smeta ono na što bi u kužini odmah zapjenili. Kad se u jednom trenutku ta buka stiša, čujemo našega nonota kako se na glas čudi kako to da ljudi toliko putuju, bogati, ima ih po mistu više nego muha. Mora bit da su strašno nesretni doma, kad im je ovdje tako dobro, kaže. A šta tebi ovdje ne valja, pita ga naša žena. Ja se odavde ne bi makla za sve pineze ovoga svita, ni kad bi kruha bila gladna. Ma ne razumiš ti ništa, kaže joj nono. Ne, ja ne razumin ništa, odgovara ona, jer njena mora biti zad­nja. I još stavi pijat ispred njega tako da svi mogu čuti kako je udario o stol. Nono sagne glavu i uvuče se u sebe, kao da ga nema. Po toj tišini znamo da bi najradije negdje otputovao.

Ali kad riba prekrije stol, počinje nova epizoda i sve drugo tone u zaborav. Opet je ova najbolja od svih koje smo ovoga ljeta kušali, a vino se tek sad nekako zaokružilo i voljeli bi da ovako ostane, ako ga što ostane.

Nakon trećeg bocuna kojim smo napojili tu žednu ribu, koristimo zatišje i objavljujemo svima da smo odlučili uzeti najstariju drvenu gajetu na otoku, onu od barba Pereta, jer se on više nema snage s njom nosit i sada je poklanja svakome tko to može. A bila bi šteta da propadne, jer nekako nam se čini da ona predstavlja cilo naše misto i sve ono što smo bili. Ako to učiniš, kaže naš nono, cili će svit znat da smo i mi jednom bili, ali ćemo samo mi znat da smo na kraju i poludili. Tko će ti to popravljat i pituravat, pa vidiš da više ni jednog meštra za to nema na cilome škoju. Mogao si onda još i koji vinograd posadit!

Eto nono, kaže naš najmlađi, da se ovoga lani sjetio, ti ne bi morao svoj leut pustit da se rasuši i propadne, nego je sada mogao našu obiteljsku baštinu čuvat, a ne barba Peretovu.

Sreća njegova što je sjedio na drugom kraju stola tako da mu nije mogla doletit jedna. Samo smo se šćućurili između te dvije generacijske vatre, odlučne i hladne kao led, potpuno sigurni da smo napušteni. I sigurni da smo negdje pogriješili.

Šutimo zajedno s drugima, ne da nam se niti muhu potjerati s tanjura.

Mogli smo predveče montirat televiziju na smokvu, kaže naša teta. Složni, kao prava otočka obitelj, svi zajedno pogledamo prema smokvi.