alacarte1

À la carte Konoba Dubovica

U kultnoj hvarskoj uvali s pogledom na ljetnikovac Kasandrića i kulaf gostili smo se tek ulovljenim molićima, kozicama i lignjicama. Sve to, a i ulje i vino u kojem su plivali, ulovili su i proizveli Lovrinčevići

Zašto ovoga nema više, zapitao sam se kad je uljuđeni gospodin Ante Bibić na naš stol iznio platu friganih molića, lignjica i kozica i dodao još dvije zdjelice salate. Već ranije došao je vrč s pola litra domaćeg bijelog vina, posudica s ledom i boca mineralne. Sve je bilo toliko svježe i slatko da smo lizali prste i pomazali pjate. A vino, kupaža bogdanuše, maraštine, prča i kuća svježe i opojno s mirisima hvarskih trava i voćki samo je klizilo i zaokruživalo cjelinu. A ta cjelina je priča za sebe. Sjedimo ispred konobe Dubovica, koja je to u doslovnom smislu riječi, pod strehom za jednim od nekoliko drvenih stolova, u kultnoj hvarskoj uvali s pogledom na kulaf i Kasandrićeve dvore odakle dopiru zvuci Mendelssohnovih klavirskih koncerata dok se plažom razmiljelo nešto mlađeg svijeta, više ženskih nego muških, zaostalih s ovim dugim po svemu neobičnim ljetom.

alacarte3

Nisam ovdje odavno bio, zapravo otkad se sagradila nova cesta i tunel što Hvar spajaju sa Starim Gradom, a uvala umjesto isključivo brodom postala dostupna i onima što dolaze autom pa se posljednjih četiristotinjak metara spuste pješice do žala. Kako ni Ive Kasandrić, vlasnik ljetnikovca, nije baš najugodnije društvo a obalu ljeti od rta Pelegrin do Svete Nedilje napučuje milijun brodova, zapravo me prolazila volja doći. Sve dok mi prijatelj Marko Vučetić nije spomenuo da je ovog ljeta bio kod Šimeta, svog školskog druga i dobro se proveo, onako po domaću. OK, doći ćemo onda i mi, ali kad padne gužva jer mi se drukčije ne da. Marko je odmah predložio da dođemo kad je čitava obitelj u jematvi ponad Pišćene pa možemo pomoći i onda zajedno obidvati. Dogovoreno, ali kako to obično biva, dok smo se dovukli iz Zagreba sve bijelo je bilo obrano.

Naravno, nije mi niti na pamet palo da do Dubovice dođem drukčije nego brodom, usidrim pa gumenjakom na kraj. Kako nema gužve u vali je sve isto k’o i lani, što bi kazao pjesnik. Kasandrićev ljetnikovac na stijeni, ruševne zidine posjeda obitelji Matković, Šimina konoba, kuća njegovog brata, kapelica Kasandrića, malo šikare, maslinici, vinograd, vila Benedeta i kućica pred kojom ljeti Ivan Levak vodi mali beach bar. Posjed u Dubovici kupio je još Šimin djed 1937. godine jer su ponad susjedne uvale Pišćena imali veliki vinograd. Kasnije je to naslijedio otac, a barba je kupio susjednu kuću. Danas su, što nasljedstvom što kupnjom vlasnici te dvije kuće Šime i njegov brat. Šimu sam zatekao u dvoru iza kuće u kojoj je ljetna kuhinja iz koje zahvaljujući rukama njegove žene Mire izlazi sve što dolazi na stolove. Pitam ga što ima, a on odgovara: „Najdraže nam je reći da nema“, pa nastavljam igru.

„Imate li pomfrit?“
„Nimomo!“
„Imate li špagete?“
„Nimomo!“
„Imate li rižot?“
„Nimomo!“
„Dobro, a šta ipak imate?“
„A ono što smo ulovili jutros!“
„Onda to, i malo biloga.“

Tako je otprilike išla narudžba one pjatance s početka ove priče. Ne znam je li Šimina konoba relikt prohujalih vremena ili nagovještaj nekih budućih — vjerojatno prije prvo nego drugo — ali siguran sam da je takvih kao on malo, a trebalo bi ih biti puno više želimo li ostati svoji i na toj nesretnoj turističkoj karti svijeta nešto značiti. (…) Više pročitajte u 262. broju Mora.

Piše: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe

alacarte2