Znamo tko smo

Prolazimo rivom koju smo pretvorili u marinu i po milijunti put se pitamo jesmo li htjeli da naš svijet izgleda ovako

senko2

Nakon što je naša fameja u zadnjih desetak godina složno zaključila da nas je Evropa upropastila i da bi sve ovo što sada postoji u našoj državi bilo bolje i naše da smo zasukali rukave i sami se prihvatili toga, na dnevni red dolaze naši koji misle da je sve njihovo. Naš je nono za ručkom obnovio naše znanje o svim svecima koje je s neba spustio na stol i uz beštime svakome posebno odredio mjesto i kaznu, nakon što se potužio na koncesionare koji su zagradili njegovu najdražu plažu i rekli mu da od sada mora svaki dan platit ulaznicu ako želi gledat more. I da u borši ne smije imat nikakvu bocu od stakla iz koje bi pio vodu, jer da bi se, ako mu slučajno ispadne i razbije se, ne daj Bože, neko dite koje plaća upola manje, moglo porezat na nju. A taman je teškom mukom prihvatio znanstvenu činjenicu da plastika nije zdrava ambalaža. Kako se on svega na ovome svijetu što nije normalno i po njegovom s lakoćom odriče, tako je i ovoga puta odlučio da više neće do kraja života pogledat more.
I uputio se u brda, prema poljima koja je zapustio jer je odjedanput bilo postalo moderno da se od ljubavi prema zemlji ne može živjeti. Ali na pola puta do tog svog nekadašnjeg maloga raja kojega je kroz muku gradio cijeloga života, netko je bagerom srušio kamene ograde i u zemlju usadio vitke čelične stupove, dobro ih zalio betonom da se slučajno ne bi pomakli ili da ih netko ne ukrade, za njih vezao žicu visoku dva metra i još dva reda bodljikave  poviše, da ne bi nekome palo na pamet da je preskoči. Stara staza kojom su on i njegov tovar svakodnevno prolazili i pokazivali se svima koji su već bili tamo, pozdravljali i razgovarali, ljutili se, svađali i mirili, zajedno marendavali i pomagali jedni drugima kad god je netko bio u nevolji, ta staza i kamena ograda uz nju sada su nestali, a na njenom početku, na početku ulaza u taj svijet sada stoji samo lakirana daska na kojoj crvenim slovima, da se može vidjeti i iz svemira, piše: PRIVAT.  Odmah se okrenuo prema svome moru i svojoj kući, ali se sjetio obećanja koje je sebi dao, spustio glavu do zemlje i tako sagnut, ne gledajući nigdje i u ništa, došao do svoje kuće i do svog otomana. I tek ju je tu, iz svoje sigurnosti, podigao prema nebu, počeo kleti i spuštati te mile svece koji nisu mrdnuli ni malim prstom sada kad su mu najviše trebali.
A šta ti gledaš, viknuo je na nas, nisam te odgajao da šutiš i gledaš, nego da čuvaš naše. Idi u zahod i pogledaj se u zrcalo!
Otvaramo usta, ali iz njih ne izlazi ništa, kao da se odjednom izgubila njihova veza s mozgom. Dižemo se sa stola, ostavljamo te jadne nonotove svece da se i oni bespomoćno koprcaju i pogledavaju za stolom, izlazimo na rivu i tamo tražimo spas. Nismo se ni pogledali u ogledalo, znamo tko smo.
Prolazimo rivom koju smo pretvorili u marinu i po milijunti put se pitamo jesmo li htjeli da naš svijet izgleda ovako. Jesmo li je htjeli pretvoriti u marinu? Jesmo li htjeli živjeti u restoranu? Jesmo li htjeli sve što smo imali pokloniti drugima? Jesmo li htjeli prestati stvarati? Zar je moguće da smo s takvom lakoćom prihvatili da nas netko drugi određuje? Zašto smo tako brzo zaboravili? Zašto se više ne nadamo? Zašto ne mislimo? Zašto se prepuštamo? Zašto neprestano gubimo? Što time dobivamo? Zašto smo se prevarili kad smo mislili da će nas netko drugi spasiti? Jesmo li se spasili od nečega što je moglo biti gore? Jesu li nas spasili? Što će naša djeca, ako slučajno ostanu na otoku, od nas naslijediti? Hoće li mjeriti sreću brojem apartmana i jahti u luci? Što će biti s nama 1. septembra? Hoće li nam ostaviti more i pogled? Hoće li PRIVAT odnijeti svoju tablu svojoj kući?