Željko Španjol

Kad otočke šume pohara požar, rijetki stručnjaci poput Željka Španjola znaju što je potrebno da priroda započne ciklus obnove. Alepski bor pokazao se pravim rješenjem, jer će u njegovoj sjeni sunčevu vrelinu preživjeti i manje biljke

DSC_4620_cb

Lako vam se može dogoditi da ga sretnete na nekom jadranskom otoku s notesom i olovkom u ruci sred kakve šume, makije ili gariga. Nemojte pomisliti da je pjesnik ili neki čudak, ne, dr. sc. Željko Španjol je redoviti profesor na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i sigurno je u tom trenu na nekom od svojih istraživanja. Svojim terenskim istraživanjima, pješačenjem po našem kršu, ruši stereotipnu sliku kabinetskog profesora. Osim šume koja mu je profesionalna okupacija, osoba je širokih pogleda te ga privlače mnoga pitanja i intrigantne teme. Logično, bibliofilske sklonosti urodile su bogatom bibliotekom što mu je vrelo znanja, ali i sam kreira i stvara vrela znanja, posebno svojim istraživanjima u šumama krša. Naš je uvaženi ekspert u problematici krških šuma i njihovog krhkog ekosustava. Dogovorili smo razgovor između dva terenska istraživanja pa smo se zaputili profesoru na faks, ali bez indeksa.

DSC_4603

Danas su Vam preokupacija šume na kršu, njihovo očuvanje, zaštita i općenito zaštita prirode. Koji su problemi tih šuma na kršu?

Kroz povijest osnovni je problem bilo sačuvati drvnu masu, jer je za narod i vlasti, koje su se mijenjale, trebala za razne potrebe od građe do goriva, nešto kao danas nafta. Drvo je bilo svepotrebno. Vapnenice su bile veliki gutači drva. A danas je drugo. Danas je pitanje kako je sačuvati prije svega od vatre, da ne izgori u požaru. Pa i taj turizam, koji se implementirao u svaki segment prostora, pa su šume danas turistički brend, pogotovo na nekim otocima, recimo baš Rab, Lošinj, Mljet, i tako šume imaju još jednu potencijalnu opasnost koja ih može u tren pretvoriti u pepeo. Ali vratimo se još malo u povijest. Proučavao sam Kroniku Raba koja datira od 1409. godine, a do iza Drugog svjetskog rata vodio ju je fra Odorik Badurina. Zanimalo me je što je zapisano o šumama i poljoprivrednim površinama. I na kraju, doslovno na kraju poglavlja šumarstva, crvenim perom, tintom, piše otprilike – kad pročitaš Kroniku Raba, vidjet ćeš da šume Raba nije uništila Venecija, nego naš puk, naš narod i to onih zadnjih 150 godina, kako su se države mijenjale, mijenjala se vlast, a narod je to koristio i rušio državne šume! Kakva Venecija?! Vi u doba Venecije imate, prvo u svim statutima i svugdje gdje je vladala Venecija, fantastične katastre šumskih površina, dapače, velika stabla prirodnih šuma, medunca ili crnike kao i voćkarice brojčano su vođeni. Dakle, to je bilo brojčano, upravo zbog drva potrebnog za brodogradnju. Tada nije bilo pašarenja, nego žirovanja, onda su još bile visoke hrastove šume i Venecija je propisivala kad svinje smiju u šumu na žirovanje.

Te šume na kršu bile su nešto drugačijeg izgleda nego danas?

Upravo to. Recimo, konkretno, znam povijest šuma otoka Raba, do prije 150 godina od Mišnjaka prema zapadu to su bile visoke šume, najvećim dijelom. Također, fra Odorik Badurina piše u kronici o nekadašnjoj šumi na Golom otoku, ali nažalost on tridesetih godina prošlog stoljeća sa Lopara broji koliko je još visokih stabala ostalo!

IMG_1381