Žbativeno jaje

Kada je bilo ili otići s ovoga svijeta zbog neke bolesti ili po tankoj niti života pokušati se škapulat, sva ufanja polagana su u žbativeno jaje s dvi kapi prošeka. To je bio lijek iznad
propisanih lijekova

dscn4626

Nadalinu, vjerojatno, znate? A? Ako ne, sve će vam odmah biti jasno. Stihove je napisao Jakša Fiamengo, a na Splitskom festivalu 1980. otpjevali su je Oliver Dragojević i Boris Dvornik. Ma, sigurno je znate, jer znaju je i moji unuci! Istina, nije im baš jasno zašto se odrasli najviše smijulje, smiju i hihoću kad dvojac pjeva kako Nadalina muti jaja, a napose kad ih žbatije! Ništa zato i oni će odrasti, sve u svoje vrime! A sad su taman za žbativeno jaje!

Sama pomisao na žbativeno jaje vraća me u bezbrižno djetinjstvo. Bilo je to vrijeme kad si se bez ikakvih obveza mogao igrati od jutra do mraka. Mogao si plivati, skakati u more, roniti i sve moguće vratolomije izvoditi. Mogao si uz more po sikama trčati, loviti rake i puže (kad smo poodrasli i nešto drugo) bez straha da ćeš nekoga pošpricati ili ne daj Bože nečiju ležaljku prevrnuti. Na žalima su bili prostrani šugamani i nitko se nije bunio što mi djeca tu trčimo. Nije bilo koncesionara! Oko četiri, pet sati poslijepodne kad se maestral već dobro razmahao svratili bismo svako svojoj kući. Tjerao nas je nagon iscrpljenih dječačkih tijela u potragu za kalorijama koje će nam vratiti poletnost i radost ljetnih uzbuđenja. Mame su već znale kad ćemo se pojaviti i uvijek su imale nešto spremno za nas gladuše. Ali, ponekad spremile bi nam pravu feštu od jaj! Znalo je to biti i češće ako je mama procijenila da je neko dijete mršavo, da je prebrzo izraslo, da je bljedunjavo ili da je slabašno i da neće ljetne napore lako izdržati, a i početak škole je bivao sve bliže. E, tada bi nas čekalo žbativeno jaje! Trčeći prema kući iz daleka bismo već čuli specifičan zvuk kako kučarin (žličica) tare o kristaliće šećera stiskajući i mrveći ih uz stjenku oveće debele bijele čikare (šalice). Već smo mogli zamisliti kako se stvaraju mjehuri u smjesi žumanjka i šećera i s gotovo nečujno, tupo puf remete ritam vrtnje. Pogledali bismo u šalicu pa ako je smjesa još bila crveno-narančasto-žuta strpili bismo se još koju minutu. Mama bi ubrzala vrtnju i do malo, smjesa bi postala blijedožuta, a šećer bi se skroz rastopio. Dodala bi malo prošeka (žličicu, možda dvije), još jednom sve zamutila i fešta je mogla početi! Nikada te slastice, koja mi danas oživljava slike djetinjstva, nije bilo dosta, ali i s onih pet, šest slatkih žličica krv bi u žilama naglo uzavrela, gotovo bacila glogoj (provrela) pa je trka i ljetno ludovanje opet ispočetka moglo započeti.

dscn5328