Vinogradi moji mili

Naši vinogradi su nas i ove godine iznenadili, kao i svake do sada. Ništa ne stižemo na vrijeme, sve smo stariji, bezvoljniji i sve nam je teže biti sagnut pod suncem, dok zemlja nemilosrdno isparava

senko2

Nekidan sam sa svojom tetom koja nikako nije mogla zaspat te noći, gledao neki francuski film koji je govorio o priči jednoga vinara čiji je sin jedinac otišao u bijeli svijet, prekinuo stogodišnju tradiciju, ali se nakon smrti svoga oca morao nakratko vratiti na to krasno imanje negdje na jugu Francuske, samo zato da ga proda i još jednom obezvrijedi obiteljsku ljubav i ulaganje. On je sada poznati svjetski broker koji se kupa u novcu i slavi, zna sve o životu i pravilima, ali ga baš tamo odakle je pobjegao iznenadi saznanje kako ništa dosad nije naučio o ljubavi, ni prema zemlji, ni prema vinu, a najmanje prema ženama. I sve to troje mu se sada ukazuje odjednom i izazove veliku zbrku i nesigurnost u njegovom velikom i slavnom svijetu. I na kraju filma teta i ja zajedno plačemo nad hepiendom, malo zato jer nam je drago što se ta odbjegla duša spasila i vratila na svoje, a malo iz zavisti prema našim životima jer smo ostali uskraćeni za radost povratka, pa nam se ovi naši temelji čine tako teškim i pogrešnim, a oči zasvijetle samo kad gledaju u daljinu.
Naši vinogradi su nas i ove godine iznenadili, kao i svake do sada. Ništa ne stižemo na vrijeme, sve smo stariji, bezvoljniji i sve nam je teže biti sagnut pod suncem, dok zemlja nemilosrdno isparava, a nikako da potpuno ispari, nikako da dočekamo to čudo kad pod nama više neće biti ničega. Stalno nam je ovih dana pred očima slika sretnog vinograda na jugu Francuske i nikako ne možemo dokučiti zašto smo one noći plakali. Odav­no imamo to što je mladi vinar ponovo zavolio, isti mirisi, ista jutra, isti susjedi i isti tovari i traktori, isto vino, iako smo uvjereni da je naše ipak malo bolje, a kad bi malo očistili i obnovili konobu da se ne sramimo kad je netko dođe pogledati, bilo bi najbolje. I mi smo kao i on, cile božje dane sami u vinogradu, pričamo s lozom i s tovarom, jedemo u hladu omendula i divimo se svemu što smo toga dana napravili. Kao i on, osjećamo se poput maloga boga kad s toga proplanka gledamo što smo stvorili i što tu našu imperiju još nikakva bolest nije uništila. Navečer nam je isto: sa svojima sjedimo za stolom, vičemo i ljutimo se na one koji nisu toga dana ispunili svoju obavezu, ljutimo se što sve moramo sami, namršteni šetamo našim malim mistom i svima brojimo greške i mane, i našima i fureštima, ispražnjeni se vraćamo doma i grlimo našu ženu koja je isto kao i ta njegova bila mlada i lijepa tako da ništa drugo od nje nisi mogao vidjeti.
I  nikako ne možemo dokučiti, ma koliko se naprezali, zašto smo onako plakali i zašto nam sada, kad se toga sjetimo, ponovo suze naviru na oči.
Samo plačemo!