Vedran Kabalin

Početkom jeseni Vedran Kabalin isplovit će u atlantsku treversadu sudjelujući na mini Trnsatu, regati za najodvažnije

Kabalin1

Ovih je dana na Lošinju gužva, u marinama se traži vez više pa je Vedran Kabalin, direktor tamošnje dvije marine, u poslu od jutra do sutra. Trajat će to tako još mjesec i pol i taman kad se sezona približi kraju poći će na neplaćeni godišnji odmor i zaputiti se u avanturu života. Prvog dana listopada startat će na Mini Transatu. Svima onima koji poznaju jedrenje ne treba ništa više reći. Na 6,5 metara dugoj jedrilici valja u dvije etape odjedriti od La Rochellea do 4050 nautičkih milja udaljenog Le Marina na Martiniqueu. Sam s morem i vjetrom, na najmanjoj offshore jedrilici, od komunikacije samo VHF, uz klasičnu navigaciju, pa preko Atlantika. Moraš li biti Superman za to učiniti? Nemam pojma kako na to odgovoriti, bolje to znaju Šime Stipaničev, jedini Hrvat koji je to dosad napravio ili Andraž Mihelin i Kristijan Hajnšek, Slovenci s dva uspješna sudjelovanja, svi u doba dok se jedrilo do Brazila. A opet, ove će godine startati 85 jedriličara, među njima i deset žena. Znači, barem na izgled ne moraš biti Superman, ali to očito moraš biti u glavi. A što nekoga dovodi do toga pokušao sam saznati od Vedrana koji na toj atlantskoj traversadi ipak neće biti tako usamljen. Jer uz njega će startati i Dado Velikić, njegov prijatelj s kojim je zapravo i započeo sanjati o ovome pothvatu. Nitko od spomenutih nije bio značajan sportski jedriličar u malim klasama, svi su se oni navukli na jedrenje od malih nogu, ali na neki drugi način. Izuzetak nije ni Vedran.

Rođen u Rijeci, jedriti je počeo kao klinac u Galebu u Kostreni, malo na optimistima, ali ništa natjecateljski. Puno važnije je bilo rekreativno jedrenje s ocem. Doma su imali malu francusku jedrilicu i s njom po četiri tjedna svakog ljeta krstarili Jadranom. Za bajbot su imali kaić s jedrom od optimista pa su on i sestra po čitav dan jedrili ili veslali. Tu ga je očito jedrenje ”opalilo”. Držalo ga je sve do upisa na brodogradnju u Zagrebu u kojem je izdržao pune tri godine, pa se vratio radi mora na more i dovršio studij u Rijeci. Jedrio je malo u 470, ali ne natjecateljski nego je odlazio u đite po par dana, nešto se natjecao s Bojanom i Vladom Gregom u šljuki. Kad je 2011. došao raditi na Lošinj u marinu opremio je lasera pa je s njim jedrio po friškom jugu. Usput je bio u posadi raznih krstaša od Farra 30 do Maksi Jene i postao predsjednik lošinjskog jedriličarskog kluba. Tu negdje budi se ideja o Miniju. Iznajmljuje ga i zajedno s Dadom Velikićem odlazi na Fastnet. Sponzor je bila i marina. Ali nema nekog plakatnog oduševljenja.

Kabalin2

”Imali smo jednu kvalifikacijsku regatu od 120 milja koja je prošla OK”, priča mi. Tu smo jedrili odlično i onda smo došli na Fastnet gdje smo bili mokri i smrznuti. Puhalo je, bilo je hladno. Kad smo tu regatu završili nisam baš bio oduševljen i mislio sam kako sigurno preko Atlantika nikad neću ići. A onda sam već iduće godine počeo čačkati po oglasima i tražiti Minija. Krajem 2014. sam ga i kupio. To je bilo toliko napeto, hoću li imati novac ili ne, stalno sam nešto zbrajao, nisam imao jednog sponzora nego puno manjih, prijatelja, firmi. A posljednju uplatu dobio sam dva sata prije nego što sam išao po brod. Kad sam ga doveo bio sam sretan ko malo dijete kad bih izašao na jugo jedriti njime. Onda sam ga izvukao van.”

Kabalin3