Toto’s, Sveti Klement

U arboretumu Meneghellovih, tik ponad plaže skrio se Đenkov Toto’s. Taj intimni prostor sve je po malo, restoran, lounge bar i mjesto za predah. Do Đenka me ovoga svibnja put naveo dva puta u svega par dana

DSC06713

Puno je godina prošlo otkad sam prvi put pristao u Palmižani. Bilo je to u doba prije marine. Vezao sam se pasarom u dnu vale, uz još par brodića pa pošao uzbrdo na drugu stranu otoka u Vinogradišće, uvalu za koju sam znao po čuvenju. Sjećam se i danas te ljetne šetnje stazom kroz hladovinu borova, izmiješanih s kaktusima, nekim palmama što ih u životu nisam vidio, stare vile, pa nestvarne terase restorana s koje puca pogled na kulaf, živih boja, slika na vanjskim zidovima kuće, Ede Murtića, s kojim ću se kasnije sprijateljiti za jednim od stolova, vonja ribe s gradela i brujeta. Imao sam ribe i prstaca u brodu, ručak mi tu nije padao na pamet pa sam se spustio do mora, u valu s par usidrenih jahtica, kupao se na pijesku, ronio, zagledao malo u krasna naga tijela i vratio se natrag svjestan da ću opet doći.

DSC06657

U to doba tek sam ponešto načuo o obitelji Meneghello koja je nekad u posjedu imala najveći dio Sv. Klementa i Eugenu Meneghellu koji ga je pretvorio u arboretum i u njemu 1920. godine sagradio Palmižanski dvorac, vilu kraj koje sam prošao, da bi u njoj začeo turizam na ovome otoku. I to ne bilo kakav, nego gospodski, satkan od jedrenja, ribolova, lova… Pretvorio se taj moj prvi dolazak u nebrojene posjete ovom Edenu tada još barem dijelom sačuvane nevinosti. Ušao sam i u restoran, blagovao tko zna koliko puta, svjedočio i štogod napisao o svemu što se događalo posljednjih dvadeset i pet godina. U kojima su se Palmižana i Vinogradišće i prostor između njih u ona tri ljetna mjeseca pretvorili u mjesto na kojem se mora biti. Na koja stižu stotine i stotine brodova i tisuće ljudi koji možda niti ne znaju što ih čeka, ali silno žele snimiti selfie na plaži i jednom od tamošnjih barova i restorana. I ne brinu previše da li mu oduzimaju dušu.

DSC06691