Tajna izgubljenog blaga

Ostavljamo žalo na kojem se zna da često dopliva vreća s izgubljenim blagom. Sjećamo se kako je doplivalo i žalimo što ga nismo ponovo zakopali

senko2

U jednoj smo knjizi jednom pročitali da se počnemo brinuti za prirodu  tek onda kad je toliko devastiramo da od nje više nemamo nikakve koristi, ni za oči ni za trbuh. Pročitali smo tu knjigu od korica do korica nadajući se da ćemo naći neku pametnu o društvu i ljudima koji propadaju i kako bi trebalo s njima postupati da opet počnu funkcionirati kako treba, ali tog autora to nije interesiralo. Samo priroda. Strašno nam je to onda smetalo, mislili smo da knjige postoje zato da daju odgovore i savjete kako da se nešto spasi ili popravi, a ne da nam se serviraju gole činjenice koje i sami vidimo.
Sada, nakon toliko godina u kojima smo uspjeli devastirati prirodu i izgubiti ljude, vidimo  da nam je odgovor bio ispred nosa, a mi slijepi kao nojevi u strahu. Vidimo da se o ljudima i društvu može bolje govoriti nabrajajući i opisujući stanje u prirodi bez da se njih i spomene, nego se gubiti u studiranju ljudskih karakteristika.
Shvatili smo to baš danas kad smo pokupili svoje stvari u brod i odlučili se preseliti u našu malu valu u kojoj donedavno nije bilo ni struje, ni ceste, ni vode, ni telefona, ali su uvijek tamo bile dvije-tri fameje ili njihovi posljednji ostaci, sa svojim kaićima, mrižama i dovoljnim ulovima za preživjeti i družiti se. Sada, kada smo se vezali za svoj mulet i ugasili motor, podbočeni rukama na struku, stojimo na provi i gledamo tišinu koja boli uši, jer se ne slaže ni sa čime što vidimo. Vidimo lijepe bijele i kamene fasade, kovane ograde s bečkim ornamentima koji napominju da je vlasnik bogat, bijele satelitske antene koje govore da su kuće nastanjene ljudima koji čeznu za saznanjima, klime za one koji ne podnose vrućine, a to su svi, uređena parkirališta za svakog posebno i jedno ogromno, betonirano za sve koji dođu u vizitu. Sjećamo se dana kada nismo stajali na provi i gledali, kada nismo vidjeli ništa oko sebe, jer bi nas na tom istom muletu obavezno dočekao neko od dežurnih prijatelja kojemu smo donijeli nešto iz mista, kao što bi i on nama donio kad god bi tamo otišao, odmah bi se započela priča i izvještaji o ulovu, na kraju malo i o zdravlju. Ništa nismo primjećivali od te osame i prirode kojom smo bili okruženi.  Predvečer bismo sjedili na teraci, pili, pjevali i pričali o tome što bi napravili kad bi pronašli izgubljeno blago, koje bi nakon nekog jakog juga, umjesto smeća, nekim čudom doplivalo na žalo. Nikada nam nije padalo na pamet da ga podijelimo i otputujemo negdje gdje je bolje, nego smo svi složno maštali o tome da bismo ga potrošili na cestu, struju i vodu, na antene koje su nam onda strašno falile jer smo mislili da gubimo utrku u informacijama i zabavi, sve smo trošili da bi ovo mjesto postalo ono koje ni u ludilu ne bismo napustili, a kojem je, eto, samo to malo falilo da postane rajsko mjesto za život.
I to tajno blago doista je doplivalo na naše žalo, samo ne u nepromočivoj vreći, nego ga je donio onaj koji ga je pronašao za nas, doveo prijatelje koji su također na nekom žalu pronašli neko blago, zajedno kupili zemlju i sagradili kuće, a vlasti su im, vidjevši da s njima nema šale, odmah isporučili infrastrukturu. Bilo je to za nas krasno doba napretka. Sve dok nisu otišli i zatvorili škure i svoje lijepe kuće. Sve dok nisu zaključali svoje lijepe kapije i napravili zabran na mjestima gdje ni prije nismo išli, ali smo mogli. Sve dok nismo  osamu naše male vale zamijenili životom u napuštanom naselju.
Shvaćamo tek sada, na provi našega drvenog broda koji se nikako ne uklapa, jadan, u ovaj okoliš, zašto se kaže za neko urbanizirano mjesto da je napušteno, a za neku netaknutu valu da je osamljena. U ovoj napuštenoj vali usamljeniji smo milijun puta više nego onda kada je bila osamljena.
Ne izlazimo na kraj, ponovo palimo motor, dižemo sidro i vraćamo se svome mistu, srameći se što smo ga bili napustili. Ostavljamo žalo na kojem se zna da često dopliva vreća s izgubljenim blagom. Sjećamo se kako je doplivalo i žalimo što ga nismo ponovo zakopali.