TRISKA-MORE
Kamara opskuraMORE

Teško je to objasnit

“…bili smo umislili da će se i Slavonija uzorat i kultivirat, da će se nekako vratiti ta naša proizvodnja koja nas muči”

Slabo je ovo lito. Neko vrijeme smo mislili da ćemo se barem jednu godinu spasiti i počet misliti drugačije, da ćemo se nakon što se malo okrenemo samima sebi, nekako reorganizirat i možda početi drugačije živjeti i drugačije gledati na stvari oko sebe, ali šipak, nikoga korona nije mogla zaustaviti kad se fibra počela dizati i more topliti. Evo ih opet po rivi, kao da se ništa nije dogodilo, a evo i nas sa nepresušnim idejama kako da im iznajmimo i prodamo sve što imamo. Našem mlađem smo nekidan zalipili takvu trisku da je neće zaboravit cijeli život, jer mu je palo na pamet da ispred butige u našemu mistu iznajmljuje maske turistima koji su ih zaboravili doma ili ne znaju da se bez njih ne može ništa kupit. Kad smo mu  to zabranili i izderali se na njega, objasnili na lipe da bi to bila sramota za našu fameju, da ne treba živit od tuđe nesreće, niti infetavat ljude sa istim maskama, on mi je odgovorio da nema razlike između maske i lancuna koje peremo i mijenjamo, da je rizik jednak. Onda se dogodilo šta se dogodilo. (…) Više pročitajte u novom, 255. broju Mora.

IMG
MOREOtoci

Oskudijevajući u svemu, čak i u zlatnim vremenima otočani su morali pronaći u svojim djelatnostima ekonomiju golog opstanka

Napisao: Senko Karuza
Ilustrirala: Hana Tintor

Nemoguće bi bilo pobrojiti sve knjige, one znanstvene, istraživačke ili umjetničke koje su napisane s namjerom da se razotkrije ili samo prikaže fenomen otoka i života na njemu. Jednom su to avanture nekog putopisca koji se odvažio na put u nepoznato i daleko, drugi put osebujni prikazi tipičnih slika bure koja povija maslinu ili pak rajsku uvalu s malenom drvenom barkom  koja počiva u bonaci, vezana za  kameni mul ispred jednostavne kamene kućice, treći put su to zapisi nekog gastronomada o zabitima u kojima žive ljudi koji sve rade prirodno, drugačije i bolje, četvrti put to je dojava nekog autentičnog stanovnika otoka, proizvod iz prve ruke, najčešće upućena onima izvan, koji ga krivo i površno doživljaju i bahate se znanjima koja više počivaju na mašti nego na stvarnom iskustvu… Može se nabrajati, ali već vidimo zajedničku poveznicu među ovima i onima koje nismo spomenuli: otok živi kao samostalna oaza ujedno povezana i razdvojena morem s kopnom kojemu, najčešća je zabluda, pripada. Jer drugačiji su običaji, memorija, nevidljive zakonitosti i mjere života već i na onom otoku koji je samo uskim kanalom morem odvojen od kopna, čak i onda kad je on prisilno vezan mostom koji ga spaja s ostalim svijetom.

Svaki stanovnik otoka, jednako kao i svaki onaj koji prvi put stupa preko njega na otok, kao što je slučaj s Krkom ili Pagom, zna da već na njemu počinje potpuno drugačija priča i potpuno drugačije osjećanje, sigurnosti otočaninu, neizvjesnosti putniku, turistu ili istraživaču. Slika je mnogo jasnija kad se zagledamo u život stanovnika pučinskih ili udaljenih otoka. Oskudijevajući u svemu, čak i u zlatnim vremenima najvećeg procvata, otočani su morali pronaći u svojim djelatnostima ekonomiju golog opstanka koji je najčešće bio vezan, ako govorimo o prošlosti, kad su otočki gradovi još bili gradovi sa svojim stanovništvom, uz ribarstvo, poljoprivredu i stočarstvo, dakle uz najosnovnije ljudske djelatnosti. Danas su te vrijednosti koje su stvarale kulturu otoka stjerane s beskrajnim cinizmom u područje ruralnog. To podsmješljivo ruralno je u svojoj nadogradnji razvilo posebne vještine brodogradnje, proizvodnje vina, sira i proizvoda od bilja, lavande, ružmarina i kadulje ili južnog voća, poput smokve, masline i rogača, koji su danas potpuno obezvrijeđeni svrstavanjem u najobičnije atraktivne turističke delikatese, čime je zamrla istiska ekonomska eksploatacija tih resursa, koji su činili osnovu socijalnog i ekonomskog, u pravom smislu riječi, održivog opstanka otoka. (…) Više pročitajte u 252. broju Mora.

IMG_0001