DSC_0132
MOREOtoci

Anatomija otoka

Kako povratiti identitet izgubljen u globalnoj jednoličnosti turističke ponude koja uporno satire svaku posebnost

Poput svakog dobrog otočanina u permanentnoj krizi vješto izbjegavam putovanje na kopno da bih se prebacio na drugi otok. Ovoga puta to je Lastovo, razlog je 9. simpozij Anatomije otoka. Utorkom katamaran iz Visa dodiruje Hvar u ranim jutarnjim satima, a dodiruje ga poslijepodne i onaj iz Splita za Lastovo. Čekanje provodim na trećem otoku, Jeronimu, sa dragim otočnim prijateljima, zajedno tugujući za vremenima u kojima je tzv. otočka transverzala povezivala otoke dok je još na njima bilo otočana, kako se ironično našalio jedan otočanin koji već dugo ne živi na otoku. I eto me kasno navečer na Lastovu, zahvaljujući ostacima te iste isplakane transverzale.

Na terasi restorana u Dobroj luci tridesetak dobrih ljudi, vrhunskih znanstvenika iz Hrvatske i ostatka svijeta čak i za vrijeme večere neumorno dijeli iskustva i znanja iz svojih istraživanja, i ne mogu se oteti dojmu koji na mene ostavlja razlika između njih i nautičara koji su okupirali okolne stolove i večer ispunili smijehom. Nestvarna je bila spoznaja da se na otok ovoga puta netko nije došao odmoriti nego raditi. I to raditi na otoku za otok.

Udruga „Anatomija otoka – centar za istraživanje i razvoj“ osnovana je 2012. godine na otoku Visu i ispostavom u Zagrebu i slijednik je aktivnosti koje je provodila sekcija „Anatomija otoka“ pri udruzi „Lavurat za poja“ iz Podšpilja na otoku Visu. U opisu djelokruga rada udruge stoji da je cilj formiranje međunarodne platforme za istraživanje i razvoj otoka kao aktivnog sudionika u afirmaciji života na otocima, a nastala je iz potrebe proizašle iz nedovoljne posvećenosti razvoju hrvatskih otoka, nedostatnog stvaranja znanja o otocima u znanstvenom i obrazovnom sustavu, nedostatka međunarodne razmjene znanja o razvoju otoka i nedostatka svijesti o nužnosti implementacije novih razvojnih modela koji doprinose zadržavanju stanovništva na otocima. (…) Više pročitajte u 262. broju Mora.

Piše: Senko Karuza
Foto: Arhiva Mora

PHOTO-2021-10-03-12-55-43

inter1
IntervjuMORE

Intervju – Zoran Brajčić

Predvodnik pokreta koji je hrvatsko jadransko kuhanje učinio poznatim i slavnim

Ako ikome osobno dugujem intervju za More, onda je to Zoran Brajčić. Ne zato što ga poznajem otkad znadem za sebe, dakle debelih šezdeset godina, nego zato što je insularnost tog rođenog Zagrepčanina toliko osebujna i bogata i što o svemu što onoga koji čita More zanima, ima što reći. Većina vas ga je doživjela u ulozi vlasnika i vrhunskog kuhara Pojode, viškog ribljeg restorana koji je među prvima počeo u dotad neslućene visine dizati gastronomsku tradiciju Visa i Dalmacije i postao predvodnikom pokreta koji je hrvatsko jadransko kuhanje učinio poznatim i slavnim. I otvorenim svima, od lokalnih gurmana do slavnih, bogatih i poznatih. Ali Zoran je mnogo više. Jedriličar, graditelj brodova, inženjer ribarstva, direktor u velikoj tvrtki, čovjek koji se vratio na otok kad su svi s njega bježali, bitno doprinio njegovom hvatanju koraka s vremenom i nautičkoj preobrazbi… Prednjačio je primjerom u vlastitom poslu, ali i predanošću radom u korist svih. Od onih je koji su zadovoljni tek kad je i drugima dobro i kad je prostor njegova življenja ugodan svima. Zato je čitav život okružen prijateljima pa odlazak u mirovinu i s onog velikog roštilja u Pojodi za kojim je proveo godine neće niti primijetiti.

inter3

Rođen si u Zagrebu, ali u viškoj enklavi…

Da, moglo bi se tako reći. Bilo je dvadesetak Višani i Forani sa kojima su se moji intenzivno družili. Neki su i živjeli s nama, a bilo je i studenata s Visa koji su čitav studij proveli kod nas. S njima se govorilo po višku tako da mi je dijalekt još kao dječaku ušao u uho makar mi je mama Slavonka. Sve su to bili ljudi uronjeni u tradiciju, a istodobno su postigli nešto u životu i vidili svita. Rekli bi Višani: imali su valor. Uvijek su se doma vrtile priče iz viške povijesti, o zanimljivim ljudima. Otac je bio živa enciklopedija otočkih događanja. I mama je ušla u taj đir. Kuhala je brujete, spremala ribu. Tako da je logično da i kad sam gore živio držao sam za sebe da san Višanin. Na otok sam dolazio za školskih praznika i ljeti ali i zimi. Lovili smo ribu. Još dok smo bili kod dida u Lucicu, a pogotovo kad smo prešli u Milnu. Bio je to pravi ribarski život.

Otac ti je iz ribarske obitelji…

Drage su mi te obiteljske priče. Još je moj pradjed, paron Morko, bio dobrovoljac u Austrijskem ratu 1866. godine. Bio je pomoćnik kanoniera, pa su pucali na Taljonce i Taljonci na njih. Izgubi je oko u tom ratu i onda je dobi čak i neku odštetu pa je kupi brod. I moj djed Ivan, zvali smo ga Pampe, je bi u Austrijsku marinu. Učinio je u nju osam godina jer se služilo četiri godine, a on je otišao u ljeto 1910. i taman kad se trebao skinut izbio je Prvi svjetski rat pa je ostao još četiri godine. Bi je matroz erste klase. I časno su služili, a doma su se vratili zadovoljni jer im je ostala uniforma za obuć. Imali su kapot od pana i košulju koje su nosili godinama, možda i desetljećima. Na kraju su te košulje bile toliko tašelane da se od tašeli ni vidi orginalni materijal. Pampe je nastavio živit od ribarenja, imali su mrižu licaru, ribali zimsku tratu i moj otac je iša s njim i družinom još kao dječačić. A kad je imao četrnaest godina Pampe se prilično teško razbolio i nije bilo druge nego preuzeti komandu družinom i tratom. I tako je išlo sve do Drugog rata kad Taljonci okupiraju Vis, a on odlazi u partizane… Taj gen ribara nije ga napustio niti kad seli u Zagreb i postaje uspješan privrednik. Godinama bio jedan od glavnih direktora u INA-i, ali svaki slobodan trenutak se provodio s mrežama i na brodu. Kad bi doša doma nakon posla, presvukao bi se i krpio je mreže na teracu. I to ne samo sebi nego i prijateljima. Čak su mu ih slali sa Hvara. U vrićama pa bi ih on uredi. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora.

mljet1
MOREPlovidbe

Od vječnog zelenila do pustinjskog pijeska

Mljet: Od zaštićenog krajolika do nacionalnog parka, od nautičara do planinara, od kajakaša do biciklista, od duhovne mirnoće do folklorne razigranosti

Vijugajući kroz Kanal sv. Ante za nama se sve više gubio blistavi grad Šibenik, a mi smo s radoznalošću i nestrpljenjem upirali pogled prema jadranskoj pučini. S veseljem započeli smo ovogodišnji veliki vijađ! Prema planu provu broda prvo smo usmjerili prema Visu. Čekao nas je višesatni uhu mili šum valova i vjetra koji nam, nažalost, nije ostavljao mogućnost jedrima iskoristiti njegovu snagu. Nismo negodovali, već uživali. Prema Visu smo se zaputili posjetiti drage prijatelje Brajčiće, a potom zastajući u Veloj Luci produžiti ka Mljetu, provesti u njegovim uvalama četiri dana kako bismo vam opisali što se sve tamo ovih dana događa. Sve skupa kakvih 160 milja, računajući i plovidbu do Dubrovnika gdje smo ostavili brod i vratili se doma.

Prostrana uvala Svetog Jurja dočekala nas je gusto ispunjena brodovima. Bilo ih je barem 250 ili čak 300 na rivama, bovama i usidrenih naokolo. Previše, ali to je tako u ovo doba godine. Uspjeli smo baciti sidro na pola puta između Lučice i Češke vile i vezati krmu za kraj. Večera na brodu, đir Visom, sutradan ručak u Pojodi, ali to je za neku drugu priču. Već je sredina dana davno odmakli, a mi smo se zaputili prema zapadnom dijelu otoka Korčule. Zapuhala je tramuntana pa smo digli jedra i učas stigli gdje smo htjeli. Odredište nam je bila Vela Luka i marina Korkyra. Očito mnogima su se rute poklopile s našim vijađom. Za čas su vezovi bili popunjeni, a vesele posade odlazile u potragu za gastronomskim užicima. Ni mi nismo propustili učiniti tu gotovo ritualnu ophodnju po mjestu pristanka i noćenja ma koliko dobro otprije poznavali Velu Luku.

mljet2

Noćenje u marini je bilo prilično zahtjevno. Naime bibavica nije dala mira brodovima pa je dio posade odlučio spavati u vrećama na čvrstom tlu. Tek pred zoru, kad se more umirilo, uhvatismo još sat, dva sna u kabinama. Ipak Vela Luka nam je, ovoga puta, samo prolazno odmorište. Naš cilj je još dalje pa kad isplovismo iz velolučke uvale usmjerismo provu prema jugoistoku, prema Mljetu, našem konačnom cilju! Polako, kako je odmicao krajolik otoka Korčule a sve više se ukazivao Pelješac, nestajali su i brodovi, brodice i jedrilice iz vidnog nam polja i ostadosmo sami s morem i nemilosrdnim suncem. Opet vjetar traljav pa od jedara nikakve koristi ni u brzini broda ni u nama pružanju hlada. Sunce je sve više na nebu, a nama hladovina borova i iznimno šumovit otok za sada su tek priviđenje pred očima. Čekalo nas je barem pet sati plovidbe do skoro četrdeset milja udaljene Pomene.

Šuma a ne jezera

Mnogi će se začuditi kad doznaju da NP Mljet nije proglašen nacionalnim parkom zbog morskih jezera kao osnovnim prirodnim fenomenom, već zbog iznimne pošumljenosti i to prvenstveno borom Pinus halepensis ali i hrastom crnikom Quercus ilex kao i drugim vrstama koje čine makiju. Posebnu ljepotu napose jezerima daju krošnje borova koje dotiču morsku površinu. NP Mljet je prvo naše zaštićeno morsko područje i obuhvaća zapadnu trećinu otoka površine 5375 ha uključujući i okolno more. Ovo je područje proglašeno nacionalnim parkom 11. studenoga 1960. zalaganjem tada istaknutih znanstvenika i akademika Branimira Gušića i Cvite Fiskovića te Marijane Gušić, a potporu su im dali i Dragutin Alfier i Ratko Kevo.

Stalno nam je pred očima borova hladovina, cvrčanje cvrčaka i namreškano more prekrasnih jezera. Kad se na obzoru ukazala silueta otoka Mljeta, opća malaksalost i bezvoljnost naglo je ustupila mjesto općem poletu i radoznalom iščekivanju. Usmjerili smo provu ravno prema Pomeni! Kažu da je Pomena dobila ime po palmama iako se po današnjem broju palmi to ne bi moglo zaključiti. Istina, postoji i drugačije objašnjenje od lat. fundamentum što bi bilo u vezi s donjim (zapadnim) krajem otoka Mljeta kao pandan suprotnom kraju Vrhmljeća. Tu je Odisej, jedini hotel na otoku, riva koja je u ovo doba godine zakrčena izletničkim brodovima i nekoliko gostionica. Dobro i omiljeno sidrište za one koji žele malo iz daleka promatrati vrevu turista pod obližnjim je otočićem Pomeštak gdje se na sidru i vezani krmom za kraj može ostati i preko noći. I mi smo se tu usidrili i začas se našli u osvježavajućem moru.

mljet3

Ipak ako ćete ovdje baciti sidro, morate biti na oprezu jer struja (kurenat) zna biti kao rijeka, pa ako sidro dobro ne drži naći ćete se u nevolji. Većina nautičara bira neki od vezova na rivicama restorana što se jedan do drugog nižu uzduž istočne obale naselja, a može se i sidriti u uvali Lokva sjeverozapadno od Pomene ili vezati na rivi jugoistočno od glavnog pristana ispred hotela. Svi su ti vezovi poprilično sigurni, osim što je sidrište pod Pomeštakom na udaru nevera sa zapada. Pomena, jednako kao i Luka Polače u cijelosti su unutar granica Nacionalnog parka Mljet, u njima vrijede posebne odredbe o zaštiti, sidrenju i ribolovu, a valja platiti i ulaznicu za plovila. Najbolje je to učiniti na web-stranicama Parka jer se tako prođe nešto jeftinije. Bistre glave odabrali smo restoran prekoputa pa se i privezali na muring pred konobom “Ana”. Dogovorili smo se za večeru i krenuli u osvajanje Mljeta. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora

Piše: Marko Vučetić
Snimio: Mladen Šćerbe

frka1
KnjigeMORE

Vis je spasio 4000 saveznika

Danijel Frka objavio je knjigu koja je važan povijesni dokument otoka Visa i njegove uloge u oslobođenju Europe

Poznati ronilac, istraživač, snimatelj, fotograf, povjesničar i pisac, diplomirani inženjer prometa i povremeni suradnik Mora, Danijel Frka, objavio je knjigu koja je važan povijesni dokument otoka Visa i njegove uloge u oslobođenju Europe. Knjiga Vis — posljednja nada za sad je objavljena na engleskom jeziku te se izdanje na hrvatskom jeziku očekuje do kraja ljeta. Na preko 420 stranica, s više od 350 povijesnih fotografija i 50 ilustracija zrakoplova, prati razdoblje posljednje godine Drugog svjetskog rata, a bavi se čuvenim viškim aerodromom koji su za potrebe savezničkih zrakoplovnih akcija na Mediteranu i Balkanu izgradili Britanci. Visu se pripisuju brojni epiteti, između ostalog i da je ronilački raj. Podmorje Visa bogato je zanimljivim lokacijama za ronjenje, među kojima se naročito ističu lokacije potopljenih borbenih zrakoplova iz Drugog svjetskog rata.

Frka je zahvaljujući bogatom ronilačko-istraživačkom iskustvu dobro upućen u povijest, ratna zbivanja oko tog otoka i njegova podmorja, pa je tijekom svakog svog boravka na Visu posjećivao lokaciju čuvenog aerodroma, te muzej u Batariji u čijem se depou čuvaju poneki artefakti poput naoružanja, volana, dijelova repa zrakoplova i slično. Tijekom jednog posjeta prije nekoliko godina, sinulo mu je da bi bilo zgodno napisati manju brošuru za posjetitelje s engleskog govornog područja. Htio im je približiti značaj, zbivanja i ulogu viškog aerodroma u oslobođenju Europe. Kustos muzeja Boris Čargo podržao ga je u tom naumu, međutim, hrvatska literatura bila je vrlo oskudna, pa je pomoć zatražio od američkih i britanskih arhiva. Poslali su mu što su imali i tada je saznao da postoji golema vojna dokumentacija iz tog doba.

Olupine, dnevnici, ljudi

Frka nam govori kako mu je odmah postalo jasno da to neće biti brošura, već da mora napisati knjigu i to na engleskom i hrvatskom jeziku. Imao je, kaže, sreću da je u dobrim odnosima s arhivima u Engleskoj, gdje je pronađen i dnevnik kontrole leta koji nije bio digitaliziran. (…) Više pročitajte u 260. broju Mora.

frka2

frka3

samoborci1
DogađanjaMORE

Jedrima u planine

Treću godinu zaredom samoborski jedriličarski klub organizira regatu kojoj je cilj u tjedan dana spojiti 100 milja plovidbe s 1 miljom planinarskih uspona

Samobor i Samoborsko gorje dobro su poznati po brojnim planinarskim stazama, domovima, planinarskoj kulturi, ljubiteljima prirode i društva i svega dobrog što uz to ide. Manje je poznato da od 2001. godine podno tih brega postoji Jedriličarski klub Samobor. Najbrojniji kontinentalni jedriličarski klub u Hrvata i jedan od najvećih u Hrvatskoj. Klub broji preko 100 članova, pasioniranih ljubitelja mora i jedrenja, štovatelja kulture, prirodnih ljepota i zdravog načina života.

Znajući da nas ima dosta koji jedrimo, ali i vrlo često planinarimo, predložio sam da povežemo te dvije naše strasti. Godine 2018. održali smo 1. Jedriličarsko-planinarski rally 101 milja mora i planina. Tada smo si zadali nepisano pravilo da u tih tjedan dana moramo spojiti 100 horizontalnih — plavih milja plovidbe s 1 zelenom — vertikalnom miljom planinarskih uspona. U toj prvoj epizodi jedrili smo do Visa, Hvara i Brača, čiji su najviši vrhovi u zbroju dali milju uspona. Iduće 2019. godine tu stotinu i jednu milju pronašli smo u jedrenju do Brača, Hvara i Lastova.

Naši jadranski otoci svojim brojem i raznovrsnošću te položajem i konfiguracijom daju mnoštvo mogućnosti u kojima se može u 7 dana složiti 101 milja za jedriličare koji bi planinarili i planinare koji bi jedrili. Jedrenje kao oblik plovidbe pri tome neznatno i najmanje šteti okolišu pa je savršen izbor za povezivanje otoka i u kontekstu ove jedriličarsko-planinarske ideje. (…) Više pročitajte u 257. broju Mora.

samoborci2
samoborci3

Paiska regata ilust
Novosti

Startala je Pa(V)iška regata

Uz lagani sjeveroistočnjak, startala je 76. Viška regata, koja se ove godine, iznimno odvija na ruti do Starog Grada.

Regatu možete pratiti online u realnom vremenu, putem aplikacije Kwindoo. Iako je aplikacija vrlo precizna, ona nije službeno mjerilo regate, napominju organizatori, niti su svi sudionici obvezni imati aplikaciju. Start regate pomaknut je za sat vremena na zahtjev jedriličarskih ekipa, kako bi svi stigli na vrijeme i opušteno startali.

Prema meteorološkim podacima DHMZ-a, sjeveroistočni vjetar puše brzinom od 4 čvora, a temperatura zraka u Splitu iznosi 16,8 Celzijevih stupnjeva uz umjerenu naoblaku. Ponovimo, 76. Viška regata se ove godine održava na ruti do Starog Grada, kojeg još zovu Paiz, stoga je regata prigodno nazvana Pa(V)iška. Stari Grad je za sve sudionike osigurao besplatan vez u gradskoj luci i sidrištu. Natjecatelji ne moraju platiti ni naknadu Županijskoj lučkoj upravi SDŽ.