alcarte1
À LA CARTEMORE

Vitaceae Trstenik

U plovidbi Mljetskim kanalom ne propuštam priliku zastati u Trsteniku, sjesti na terasu Vitaceae, naručiti riblji objed i čašu vina

Još malo pa će biti deset godina kako sam upoznao Vedrana Grbića, ribara i ugostitelja ili ugostitelja i ribara iz Trstenika na Pelješcu. U to doba mogao sam mu dodati i prefiks ronilac, jer bavio se i ronjenjem. Bio je vlasnik ronilačkog centra S 57 nazvanog po olupini njemačkog torpednog broda potopljenog u Drugom svjetskom ratu uz južnu obalu Pelješca i instruktor ronjenja. Odlasci pod more danas su tempi passati jer su mu ribolov i vođenje restorana uzeli sve vrijeme. Oni su i razlog zašto niti jedne godine kad plovim Mljetskim kanalom ne propustim zastati, vezati uz stari austrougarski kameni mul ili na jednu od tri bove koje je usidrio, pa se nakon opuštajućeg kupanja uspeti na terasu Vitaceae ili sjesti za onih par stolova uz samo more i prepustiti se guštanju u dobro spravljenoj friškoj ribi i čaši trsteničkog vina. Nije Vedran jedini razlog što ovdje dolazim. Privlači me i to ubavo mjestašce, po strani od jadranske hektike i gužve, negdašnji portum vinum iz kojeg se desetljećima izvozilo vino a potom na rivu pristajao trajekt što je plovio do Sobre na Mljetu. (…) Više pročitajte u 267. broju Mora.

Napisao i snimio: Braslav Karlić

alacarte2 alacarte3

ipsa1
MOREPosjet

Hram ulja i  vina

Klaudio Ipša, maslinar i vinar pokazuje dokud se može stići strašću, znanjem i tvrdim radom

Stara istarska cesta što od Lupoglava vodi prema Ponte Portonu okružena je ljepotom. Ne znaš bi li svratio u Hum i Kotle, do izvora Mirne i njenih slapova, skrenuo u Buzet, blagovao u Sovinjaku, popeo se do Motovuna pa rasuo pogled na Motovunsku šumu i polje, vrhove Ćićarije na sjeveru ili produžio do Grožnjana… Svugdje naokolo divota pejzaža, gradića i ljudi. Zato kad god mogu, pa i kad brodom vežem u kakvom istarskom portu, nađem načina zaći u unutrašnjost i postati bogatiji za još jedan doživljaj. Ovaj put idemo u posjet Klaudiju Ipši, čuvenom maslinaru i sve boljem vinaru koji sa suprugom Irenom i sinom Ivanom već dvadesetak godina pokazuje dokud se može stići kad se poslože strast, znanje i tvrdi rad.

Do Ipši u kojima živi sedamnaest duša, nije teško doći. Valja samo pažljivo voziti jer kad se s glavne ceste skrene put Livada, a u Livadama na cestu što ih spaja s Istarskim toplicama, posljednji kilometar cesta je uska, zavojita i strma. Da u petnaestak kuća u kojima je nekada obitavalo više od stotinu i dvadeset ljudi nije zamro život i da se nisu pretvorili u kuće duhova ili vikendaško naselje, uvelike je zaslužan Klaudio i njegova odluka da ostane na selu. Imao je stare roditelje o kojima je skrbio i mladu ženu s kojom je želio stvarati budućnost, a imanje, podijeljeno na šesnaest vlasnika dan za danom osvajala je šuma. Mnogi bi u takvim okolnostima odustali od zemlje i potražili neki lakši kruh u gradu, ali Klaudio je imao viziju da mora biti najbolji u onome čega se prihvati. A Istrijani su znali koliko im za turizam i razvoj vrijedi unutrašnjost poluotoka i sve ono što na njoj rađa. Vinarstvo je već bilo na glasu, a maslinari su to tek trebali postati. (…) Više pročitajte u novom, 254. broju Mora ili putem naše mobilne aplikacije Sailing Croatia.

ipsa2

ipsa3