Svjetionik | Magazin More

Bijeli bljesak

Blitvenica krije nešto robinzonsko u sebi. Zapušu li zimske i marčane bure ili udre jugo što nikako da stane, nećeš niti na nju niti s nje. Ta nevelika hrid ne pruža zaklona ni mjesta gdje bi sigurno na nju kročio

Usidrena je na toj svojoj stijeni lanterna Blitvenica ravnih 150 godina. Tri milje defora Žirja, u naravi ne
toliko daleko od kopna, usred nautičarskog plovnog puta, okružena ribolovnim poštama, krije nešto robinzonsko u sebi. Zapušu li zimske i marčane bure ili udre ono gnjilo jugo što nikako da stane, nećeš niti na nju niti s nje. Ta nevelika hrid ne pruža zaklona ni mjesta gdje bi sigurno na nju kročio.

Možda bi se tek kakav američki marinac usudio spustiti vitlom iz helikoptera, ali nama plahim smrtnicima to ne bi bilo ugodno niti gledati. Pa nije bilo druge nego onim planerima iz prvih dana Austro-Ugarske Monarhije što se bavljahu sigurnošću plovnih puteva i plovidbe narisati osmerokatnu kulu i kuću za lanterniste. Potom su, sudeći po kamenu, negdje u istarskim kamenolomima, isklesani blokovi, dopremljeni i istovareni i gradnja je mogla početi. Mogu zamisliti kakav je poduhvat to bio, danas bi o njemu i ministri zborili i popovi ih škropili, a mi o tim neimarima gotovo ništa ne znamo. Ali rezultat je tu. Dom usred mora sa svjetlom što se ne gasi i pokazuje put. I stoji tamo gord i stamen kao prvog dana.

Plovio sam pokraj te lanterne mnogo puta navigavajući od Kornata ka Visu, gledao je kad bih isplovio iz Stupice Vele ili Tratinske na Žirju razmišljajući kako bi bilo lijepo kročiti na nju, vidjeti komu je ona sada dom, uspeti se onim uskim zavojitim skalinama na kulu, gore do svjetla, izaći na terasicu što ga okružuje pa pogledati more oko sebe očištem galeba. Ali, nije se dogodilo, sve dok me Mladen, dok smo joj jedne siječanjske noći tražili svjetlo ploveći između Žirja i Kurbe Vele, nije podsjetio da bismo to mogli učiniti. (…) Više pročitajte u 265. broju Mora.

Napisao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe

Između legende i činjenica

Legendarna Savudrija prvi svjetionik u svijetu koji je za rasvjetu koristio plin dobiven destilacijom ugljena

Od najstarijih vremena u pričama o važnim stvarima ispreplitale su se legende i stvarne činjenice. Svjetionici, kako zbog njihove prometne funkcije, tako zbog impozantnosti samih objekata, oduvijek su izazivali divljenje. Tako ih među sedam svjetskih čuda antičkoga svijeta nalazimo čak dva: Aleksandrijski svjetionik i Kolos s Rodosa.

Slično je i s modernim svjetionicima. Tako su, primjerice, o prvome modernom svjetioniku na Jadranu, koji je još uvijek u funkciji, onome u Savudriji, nastale i legende. Jedna od njih je ona o ljubavi s nesretnim završetkom između kneza Metternicha, ministra vanjskih poslova Habsburške Monarhije u vrijeme izgradnje svjetionika, i mlade crnokose Hrvatice. Međutim, taj svjetionik predstavlja senzaciju, i to u svjetskim razmjerima, po tehnološkoj avangardi koju je predstavljao u vrijeme puštanja u rad.

Naime, poznate su okolnosti i osnovne činjenice oko njegove izgradnje. Potreba za izgradnju takvih objekata na krajnjem jugu i zapadu istarskog poluotoka pokazala se uslijed povećanja broja pomorskih nesreća — osobito pri noćnoj plovidbi — brodova koji su plovili prema Trstu: s istočne strane prijetila im je kamenita istarska obala, dok su se s one sjeverozapadne mogli nasukati na pješčanim sprudovima oko Grada (Gradeža). Zna se da je taj graditeljski podvig preuzela Trgovačka burza u Trstu. Poznato je da je savudrijski svjetionik projektirao glasoviti arhitekt Pietro Nobile i da je pušten u rad u noći između 17. i 18. travnja 1818. godine. (…) Više pročitajte u 256. broju Mora.