reportaža | Magazin More

Oko svijeta i Novog Zelanda u 24 dana

Za svakog je zaljubljenika u more, otoke, plovidbu i putovanja odlazak na Novi Zeland neprocjenjivo iskustvo koje na njega ostavlja dubok trag

Mnogi čitatelji Mora i naši urednici posjetili su Novi Zeland kako bi izvještavali s nekih od najspektakularnijih regata u povijesti America’s Cupa… Ipak, većina ih je obišla samo Auckland i okolicu. Kako smo o tom natjecanju i atmosferi koja ga okružuje ispisali stotine stranica u proteklih dvadeset osam godina, došlo je vrijeme da obiđemo i opišemo i drugu stranu tih čudesnih otoka dramatična pejzaža, smještenih između Južnog Pacifika i Tasmanskog mora.

Spremajući se za odlazak, znao sam da nas čeka posebno iskustvo i nekoliko intenzivnih tjedana, no uz sve fotografije, filmove, reportaže i priče iz prve ruke, nisam ni slutio koliko je to fascinantna zemlja. Putem smo napravili krug oko zemaljske kugle, vozili tisuće kilometara po krivoj strani, kampirali okruženi jedinstvenom prirodom, natjecali se na regati u gradu jedara, jedrili na staroj America’s Cup jedrilici, uživo izbliza vidjeli kiwije, planinske papige, raže, tisuće stada ovaca i krava, filmske lokacije, golema prostranstva netaknute prirode, moćne oceane, gejzire, glečere, prašume, stepe, rijeke, kanjone, potoke, mostove, beskrajne ceste, zgrade, rive i skijališta, ali najvažnije, doživjeli drukčiju kulturu življenja i odnos prema onome što nas okružuje.

Poput drugih otoka i Novi Zeland ima sporiji ritam, u njemu pulsira život i dobra otočka vibra. Zapravo, pravednije bi bilo reći da ima dvije frekvencije, onu Južnog i onu Sjevernog otoka. U Auckland smo sletjeli sredinom prosinca i odmah shvatili da nam je prtljaga zapela negdje na relaciji Zagreb – Frankfurt. Budući da se nalazimo na suprotnoj strani svijeta, trideset dva sata leta i tri presjedanja udaljeni od Hrvatske, nije bilo smisla gubiti vrijeme i žaliti za izgubljenim, već kupiti novu odjeću i opremu te započeti putovanje. (…) Više pročitajte u 270. broju Mora.

Napisao: Teo Marević
Snimili: Teo Marević i Marina Linardić

MORE Reportaže

Između vode i vatre

Kad se u kasnu jesen poslijepodne dućani zatvore, rijetki posjetitelji odu, magla nalegne nad lagunu, Muranezi ostanu sami sa svojim otokom

Završilo je konačno i ovo, nikad dulje bablje ljeto, brodovi se pospremaju, a mi plovimo prema Muranu. Nismo na jedrilici, nego u utrobi vaporeta Alilagune koji tri milje izjaružanog kanala označenog brikolama od Zračne luke Marco Polo do Murana preplovi za dvadesetak minuta. Mrači se, tridesetak putnika kroz zamagljene prozore vidi tek svjetla vodenih taksija koji nam jure ususret. Malo poslije comandante smanjuje brzinu, uplovili smo u Canale degli Angeli i eto nas na rivi. Jedini smo s ruksacima i torbama, nema turista, sezona je došla kraju. To smo i željeli: doći u doba kad otok pripada Muranezima, kad se zatvori u svoju staklenu ljušturu, onako kako to radi već punih osam stoljeća. Zbog straha od toga da česti požari u fornaceama slavnih venecijanskih majstora staklara ne pretvore u pepeo cijeli grad, Veliko vijeće i dužd Pietro Gradenigo odredili su 1291. godine da se sve radionice moraju iz Venecije preseliti na Murano.

Serenissima se u to doba, zahvaljujući umijeću svojih staklara koji su upotrebljavali tehnologije istočnog Mediterana i natrijev pepeo iz Sirije oplemenjujući ih vlastitim tajnim recepturama i umjetnošću, prometnula u glavnog proizvođača predmeta od stakla. Engleski i češki konkurenti mogli su samo sa zavišću gledati kako, uz pomoć venecijanskih trgovaca, vladaju tadašnjim europskim tržištem. Majstori staklari bili su od tolike važnosti da su u novom domu uživali mnoge privilegije. Imali su gradonačelnika, Gradsko vijeće, pravo kovanja vlastitog novca itd. Međutim, otok im bijaše zatvor. Strahujući od toga da će se njihove tajne otkriti, nisu ga smjeli napuštati osim uz dopuštenje najviših venecijanskih vlasti. U slučaju da su to ipak učinili, slijedila je konfiskacija cijele imovine. (…) Više pročitajte u 269. broju Mora.

Napisao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe

MORE Sajmovi

Cannes, kralj sajmova

Nalazimo se pri vrhu vala optimizma i sve češće se, potiho, postavlja pitanje “Dokle će trajati ovo blagostanje?”

Cannes, nautički sajam, topli rujan, nautička idila. O ovom šestodnevnom događaju možemo pisati u superlativima dovijeka, a možemo se i osvrnuti na trendove i aktualne izazove nautičke industrije. Dokle će trajati blagostanje? Razgovarajući s ljudima koji su i po više desetljeća u nautičkoj branši, svi se slažu oko jedne stvari − nalazimo se negdje pri vrhu vala optimizma i potiho se postavlja pitanje kada će krivulja krenuti silaznom putanjom. Ove se godine, više nego prošle, spominje očekivanje tog pada ili barem usporavanja rasta, kojeg sudeći prema broju narudžbi novih brodova zasad nema ni na vidiku. Negdje 2019. kada su oboreni brojni rekordi poslovanja brodogradilišta, chartera, sajmova, proizvođača opreme i drugih tvrtki u industriji, govorilo se o vrhuncu i oprezno očekivalo 2020., pa nas je nakon prvotnog šoka lockdowna sve iznenadila gotovo apsurdna navala na svaki segment nautike i druge outdoor aktivnosti. Ta navala traje i dalje.

Val optimizma još uvijek se nije prelomio, ali počeo se pjeniti pri vrhu. Pitanje je hoće li se razliti na pučini i formirati u novi val ili će se razbiti o stijenu.

Narudžbe za nove modele brodova uzimaju se šakom i kapom, a najduža lista za koju smo neslužbeno doznali na sajmu narudžba je vlasničkih prekooceanskih katamarana jedrilica Outremer koja sada datira 2026. godinu i za koje se brodove već sada uzima polog u gotovini, s klauzulom varijabilne konačne cijene koja može varirati i do 30 posto. Primjerak takvog katamarana težak je i po 2 i pol milijuna eura. Konzervativnije knjige narudžbi ne prelaze 2024. godinu koja je također prilično daleko. Posebno kada se suočimo s aktualnostima: nedostatak radne snage, poremećaj lanca opskrbe i cijene materijala i opreme, česte izmjene regulative, promjene trendova i jaka konkurencija. Riječ je o izazovima koji pritišću sva brodogradilišta u Europi, ali i u drugim dijelovima svijeta. U Cannesu pak nismo čuli niti jednu službenu referencu na divljanje cijena energenata i na zbivanja u Ukrajini, kao da ne želimo prizivati još problema. (…) Više pročitajte u 268. broju Mora.

Napisao i snimio: Teo Marević

MORE Plovidbe

Čuvari Kornata

Mogu li svi oni izletnici i nautičari što čitavo ljeto ovamo hrle uopće zamisliti ovu zimsku nirvanu u koju smo upravo uplovili

Odlazim doma, nemam više tu što raditi — kazao nam je rezignirano Smiljan Turčinov, dok se sa suprugom ukrcavao u osammetarsku Adrianu i zatvarao kuću u Vruljama. “Do prije dvije godine u ovo doba imao sam pedesetak ovaca i dvadesetak janjadi, a sad imam 18 ovaca i niti jedno janje. Kako se izlegu i zableje, stignu čagljevi i zakolju ih. Pojedu iznutrice, isišu krv i odu. Kad više ne bude janjadi potamanit će ovce, a onda jao si ga maslinama. Ovce u njima brste travu i grmlje, gnoje ih. Kad je prije dvije godine počela nestajati janjad i krenule priče da je kolju čagljevi, smijao sam se i komentirao da je za nestanak sigurno kriva koja bevanda previše… Ah, kako sam bio u krivu. U ribolov ne možemo, ovce nestaju, ostanemo li i bez maslina možemo zaboraviti sve ono radi čega dolazimo i živimo u Kornatima.”

Pratile su nas slične priče čitavog posljednjeg siječanjskog vikenda i naše kratke zimske đite u Kornate, u doba kad rijetki u njih dolaze, izuzmemo li Murterine, Betinjane i Zaglavce, vlasnike krša i kuća po tamošnjim valama. A i njih je u ovo doba malo, manje negoli inače. Spremajući se isploviti iz Betine, uzeli smo telefon u ruke i saznali da na Smokvici trenutačno nema nikoga. Turčinovi su u Murteru jednako kao i Andrija Kero. Nikoga nema ni u Opatu. I Tito Ježina, kornatska legenda, iz Lučica je otplovio na kraj. Nema veze, idemo mi put Ravnog Žakna, znamo da u restoranu uvijek ima nekoga tko ga čuva. Možda je baš sad tamo Nikša Bakulić, chef. Zovemo Nikšu, javlja se odmah pa saznajemo da je kod kuće, ali na Žaknu je Margarita Ježina. Bit će joj drago da nam primi cimu i bude na usluzi. I bila je. Dok smo stigli iz Zagreba i sa Raba, ukrcali stvari i spizu, pala je noć i zapuhala tramuntana. Za razliku od lanjskog siječnja kad smo se smrzavali obilazeći Pašman i Ugljan, ovoga puta nam je grijanje na brodu radilo besprijekorno pa smo jedva čekali doći na rivu na Žaknu, vezati se i u toplom spraviti večeru. A Margarita je, da nam i pri srcu bude toplije, upalila agregat i užgala svu rasvjetu ispred restorana. Dočekala nas je na rivi, primila cimu, pozdravila nas i odjurila natrag gledati rukometnu utakmicu. (…) Više pročitajte u 264. broju Mora.

Napisao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe

MORE Sajmovi

Cannes, grad sajam

Zbog apstinencije međunarodnih sajmova u 2020., povratak Cannesa 2021. dočekan je kao orgazam za nautičku industriju

Da imamo još sto motora, napravili bismo još sto brodova i odmah ih prodali — kazao nam je jedan od zadovoljnih dealera luksuznih talijanskih brodica i ukratko opisao stanje duha na sajmu u Cannesu.

Prije dvije godine Cannes se proširio iz Stare luke gdje su sada samo motornjaci i na Port Canto gdje se njišu jarboli. Zbog apstinencije međunarodnih nautičkih sajmova u 2020., povratak Cannesa 2021. dočekan je kao orgazam za nautičku industriju. Proteklih godinu dana otvoreno se zazivalo povratak velikih sajmova, unatoč svim virtualnim prilagodbama. Dobra prodaja brodova više je bila nastavak dobrih prethodnih godina u kombinaciji s nuspojavama izolacije koja je neodlučne nagnala da se odvaže ispuniti si vlastite želje. Na sajmu je održana 141 svjetska te niz europskih i francuskih premijera koje su izmamile novinare, dealere i posjetitelje iz cijelog svijeta da se prošetaju rivama Azurne obale i srdačno rukuju s ljudima koje običavaju pozdravljati na sajmovima.

Veliki sajmovi su specifični događaji, na koje kao da svi jedva čekaju doći, pa zbog umora ne mogu dočekati otići kući. Mješavina je to osjećaja uzbuđenja, iščekivanja, zadovoljstva, iscrpnih razgovora, poslovnih i privatnih susreta, deseci kilometara pješačenja na dnevnoj bazi, sudjelovanja u različitim slavljima, predstavljanjima, konferencijama i nesvakidašnjim, ali ugodnim podražajima za oči. Čovjek od tog ružičastog planeta na trenutak zaboravi da živi u svijetu gdje nije sve savršeno. Sajmovi su općenito mjesta gdje je površni razgovor jedan od “službenih” komunikacijskih alata, osim kod starih znalaca. Takvi bi se radije sreli negdje izvan sajma. Ipak, razgovori na sajmu u Cannesu su ove godine osjetno drugačiji. Umjesto rezerviranih neslužbenih izjava o uspjehu i neuspjehu, protekloj i nadolazećoj sezoni, te konkurenciji, stekli smo dojam da se nautička industrija izvukla iz novonormalne situacije bez ogrebotina, te su joj sada izazovi odgovoriti na postojeću potražnju. U svim segmentima!

Miriše na novo

Trendovi u brodogradnji šire se poput virusa. Ono što je dobro izgledalo na jednom uspješnom modelu lani, ove godine imaju svi u kategoriji. S druge strane, lijepo je vidjeti da su pojedini brendovi odani sebi i svom stilu te uporno odolijevaju pokleknuti pred kratkotrajnim trendovima koji će za nekoliko godina kazivati da vaš brod nije nov, a možda i točno iz koje je godine. (…) Više pročitajte u 262. broju Mora.

Napisao i snimio: Teo Marević

MORE Plovidbe

Plovidba – Mljet

Od vječnog zelenila do pustinjskog pijeska

Mljet: Od zaštićenog krajolika do nacionalnog parka, od nautičara do planinara, od kajakaša do biciklista, od duhovne mirnoće do folklorne razigranosti

Vijugajući kroz Kanal sv. Ante za nama se sve više gubio blistavi grad Šibenik, a mi smo s radoznalošću i nestrpljenjem upirali pogled prema jadranskoj pučini. S veseljem započeli smo ovogodišnji veliki vijađ! Prema planu provu broda prvo smo usmjerili prema Visu. Čekao nas je višesatni uhu mili šum valova i vjetra koji nam, nažalost, nije ostavljao mogućnost jedrima iskoristiti njegovu snagu. Nismo negodovali, već uživali. Prema Visu smo se zaputili posjetiti drage prijatelje Brajčiće, a potom zastajući u Veloj Luci produžiti ka Mljetu, provesti u njegovim uvalama četiri dana kako bismo vam opisali što se sve tamo ovih dana događa. Sve skupa kakvih 160 milja, računajući i plovidbu do Dubrovnika gdje smo ostavili brod i vratili se doma.

Prostrana uvala Svetog Jurja dočekala nas je gusto ispunjena brodovima. Bilo ih je barem 250 ili čak 300 na rivama, bovama i usidrenih naokolo. Previše, ali to je tako u ovo doba godine. Uspjeli smo baciti sidro na pola puta između Lučice i Češke vile i vezati krmu za kraj. Večera na brodu, đir Visom, sutradan ručak u Pojodi, ali to je za neku drugu priču. Već je sredina dana davno odmakli, a mi smo se zaputili prema zapadnom dijelu otoka Korčule. Zapuhala je tramuntana pa smo digli jedra i učas stigli gdje smo htjeli. Odredište nam je bila Vela Luka i marina Korkyra. Očito mnogima su se rute poklopile s našim vijađom. Za čas su vezovi bili popunjeni, a vesele posade odlazile u potragu za gastronomskim užicima. Ni mi nismo propustili učiniti tu gotovo ritualnu ophodnju po mjestu pristanka i noćenja ma koliko dobro otprije poznavali Velu Luku.

Noćenje u marini je bilo prilično zahtjevno. Naime bibavica nije dala mira brodovima pa je dio posade odlučio spavati u vrećama na čvrstom tlu. Tek pred zoru, kad se more umirilo, uhvatismo još sat, dva sna u kabinama. Ipak Vela Luka nam je, ovoga puta, samo prolazno odmorište. Naš cilj je još dalje pa kad isplovismo iz velolučke uvale usmjerismo provu prema jugoistoku, prema Mljetu, našem konačnom cilju! Polako, kako je odmicao krajolik otoka Korčule a sve više se ukazivao Pelješac, nestajali su i brodovi, brodice i jedrilice iz vidnog nam polja i ostadosmo sami s morem i nemilosrdnim suncem. Opet vjetar traljav pa od jedara nikakve koristi ni u brzini broda ni u nama pružanju hlada. Sunce je sve više na nebu, a nama hladovina borova i iznimno šumovit otok za sada su tek priviđenje pred očima. Čekalo nas je barem pet sati plovidbe do skoro četrdeset milja udaljene Pomene.

Šuma a ne jezera

Mnogi će se začuditi kad doznaju da NP Mljet nije proglašen nacionalnim parkom zbog morskih jezera kao osnovnim prirodnim fenomenom, već zbog iznimne pošumljenosti i to prvenstveno borom Pinus halepensis ali i hrastom crnikom Quercus ilex kao i drugim vrstama koje čine makiju. Posebnu ljepotu napose jezerima daju krošnje borova koje dotiču morsku površinu. NP Mljet je prvo naše zaštićeno morsko područje i obuhvaća zapadnu trećinu otoka površine 5375 ha uključujući i okolno more. Ovo je područje proglašeno nacionalnim parkom 11. studenoga 1960. zalaganjem tada istaknutih znanstvenika i akademika Branimira Gušića i Cvite Fiskovića te Marijane Gušić, a potporu su im dali i Dragutin Alfier i Ratko Kevo.

Stalno nam je pred očima borova hladovina, cvrčanje cvrčaka i namreškano more prekrasnih jezera. Kad se na obzoru ukazala silueta otoka Mljeta, opća malaksalost i bezvoljnost naglo je ustupila mjesto općem poletu i radoznalom iščekivanju. Usmjerili smo provu ravno prema Pomeni! Kažu da je Pomena dobila ime po palmama iako se po današnjem broju palmi to ne bi moglo zaključiti. Istina, postoji i drugačije objašnjenje od lat. fundamentum što bi bilo u vezi s donjim (zapadnim) krajem otoka Mljeta kao pandan suprotnom kraju Vrhmljeća. Tu je Odisej, jedini hotel na otoku, riva koja je u ovo doba godine zakrčena izletničkim brodovima i nekoliko gostionica. Dobro i omiljeno sidrište za one koji žele malo iz daleka promatrati vrevu turista pod obližnjim je otočićem Pomeštak gdje se na sidru i vezani krmom za kraj može ostati i preko noći. I mi smo se tu usidrili i začas se našli u osvježavajućem moru.

Ipak ako ćete ovdje baciti sidro, morate biti na oprezu jer struja (kurenat) zna biti kao rijeka, pa ako sidro dobro ne drži naći ćete se u nevolji. Većina nautičara bira neki od vezova na rivicama restorana što se jedan do drugog nižu uzduž istočne obale naselja, a može se i sidriti u uvali Lokva sjeverozapadno od Pomene ili vezati na rivi jugoistočno od glavnog pristana ispred hotela. Svi su ti vezovi poprilično sigurni, osim što je sidrište pod Pomeštakom na udaru nevera sa zapada. Pomena, jednako kao i Luka Polače u cijelosti su unutar granica Nacionalnog parka Mljet, u njima vrijede posebne odredbe o zaštiti, sidrenju i ribolovu, a valja platiti i ulaznicu za plovila. Najbolje je to učiniti na web-stranicama Parka jer se tako prođe nešto jeftinije. Bistre glave odabrali smo restoran prekoputa pa se i privezali na muring pred konobom “Ana”. Dogovorili smo se za večeru i krenuli u osvajanje Mljeta. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora

Piše: Marko Vučetić
Snimio: Mladen Šćerbe

MORE Porti

S Oliba u Ameriku i natrag

Složno ga otkupiše od Zadranina Dunata Filippina i postadoše vlasnici cijeloga otoka što su i dan danas

Isplovili smo još za mrklog mraka. Bilo je hladno. Nikakvo čudo jer pred zoru, bolje rečeno pred izlazak Sunca, najhladnije je razdoblje dana. Bura je očistila nebo pa se sjajilo mnoštvom zvijezda. Dobro smo se zabundali, dvostruke vjetrovke, dvostruke kape, vunena i ona od vjetrovke, rukavice i da ne nabrajamo sve. Svejedno, hladno je. Sve nam se činilo da Sunce presporo izlazi. Nikako da nam zagrije leđa. Zaputili smo se iz Tribunja prema sjeverozapadu i čeka nas dug put.

Neplanirano smo zastali u Biogradu na Moru, ugrijali se uz kavu i sad je već osjetno toplije Sunce. Nismo se dugo zadržavali jer čekalo nas je još druženja s morem, a prema prognozi, i prema kraju dana sa sve jačim vjetrom. Ukupno prema proračunu plovidba je trebala trajati oko 7-8 sati, ali s ovom pauzom za kavu, coffee break, trebat će nam i više. Sigurno se pitate, pa kamo smo se to zaputili? Prema Olibu! Zato nemojte se čuditi ako nam se potkrade još koji engleski odnosno američki izraz. Zašto? Pa, vidjet ćete.

Razapeli smo jedra i iskoristili prvo slab oštrin, a onda i južin koji je postupno jačao. Malo poslije polovice dana jugo je već dobro ojačalo, a nebo se prekrilo oblacima. Uplovili smo u luku Olib u kasno poslijepodne. Pri uplovljavanju u luku, iako je široka, prostrana i dovoljno duboka, zbog okolnih pličina morate itekako pripaziti. Dočekao nas je Ivo Cukar i pomogao nam se privezati bokom uz veliki lukobran.

Na drugom, manjem i starijem lukobranu bio je privezan katamaran koji će ovdje prenoćiti pa ujutro krenuti na svoju svakidašnju prugu obilazeći Silbu i Premudu pa do Zadra. Ivo nas je odmah upozorio — ako zapuše zapadnjak ili dođe nevera sa zapada, ovdje niste sigurni! Na brzinu nam je ispričao pogibeljne događaje koji su se ovdje zbili samo zato što ga umišljeni „skiperi“ nisu poslušali.

Lijepo smo pričali s Ivom, dapače sve jasno i razgovijetno, ali ipak se u njegovim izgovorenim riječima osjećao jedan drugačiji naglasak koji nismo mogli pripisati lokalnom govoru. Domalo se sve razjasnilo. Ivo je povratnik iz Amerike! Vratio se na svoj Olib prije 15 godina. U Americi je imao svoj business i sve je ostavio familiji te se vratio u Olib. I ovdje ima biznis, u koncesiji drži struju i vodu na rivi, a vodi brigu i o vezovima za nautičare. Nekada se brinuo i o petnaestak bova usidrenih pred lukom, ali njih odavno nema.

Kaže da u New Yorku ima oko 600 familija porijeklom s Oliba. Iseljavanje s Oliba trajalo je tijekom većeg dijela 20. st., a najviše poslije Drugoga svjetskog rata. Noću bi cijele porodice isplovile u malom brodiću, uglavnom na vesla ili kakvim jedrom, do Italije. Tamo bi bili nekoliko mjeseci u prihvatnom logoru, a onda uz malo sreće otišli bi za Ameriku. Dogovorili smo se za sutra za detaljniju priču, a Mladen ga je zamolio da prebroji „Amerikance“ koji su sada na otoku. Malo je sumnjičavo vrtio glavom, no obećao je da će se potruditi. Mi smo se razletjeli po mjestu pokušavajući koliko-toliko uhvatiti ritam života na otoku. (…) Više pročitajte u 259. broju Mora.

MORE Reportaže

Avantura uz obalu Nubije

Sudan ima 650 kilometara gotovo nenastanjene obale s nevjerojatno bogatim podmorjem

Cijelo prošlo ljeto, nakon povratka sa Socotre Nicola Vitali, vlasnik talijanske agencije Wild Sea Expedition za koju radim, govorio mi je kako nema šanse da će ostati u Europi do kraja godine bez obzira na koronu. Stigla je jesen i krenuli smo planirati put na Madagaskar. Plan se naglo i neslavno urušio krajem desetog mjeseca kad je ta zemlja zbog korone uvela zabranu ulaska putnika iz EU. Samo tako, jednom glasovnom porukom na WhatApp-u Nicola mi je rekao: „U redu, ne idemo na Mada, ali idemo u Sudan!“

Kakve su bile okolnosti, nisam vjerovao da ćemo zbilja otići. Trebalo je skupiti najmanje pet klijenata kako bismo pokrili troškove puta. Međutim, to se ipak dogodilo. Ljudi koji redovito putuju na ribolovne ture po svijetu, nakon lokcdowna jedva su čekali nekoga da ponudi nešto što bi ih izvuklo izvan granica njihove zemlje i dalo im priliku uloviti se u koštac s tropskim ribetinama.

Kupili smo karte i poletjeli za Afriku. Na putu iz Milana za Kario prije prijave morali smo ispuniti opsežnu dokumentaciju i dati na uvid negativni test na Covid-19. Zbrka s papirologijom jedina predstavlja neku vrstu kaosa u gotovo potpuno praznim zračnim lukama. Let iz Kaira za Port Sudan bio je predviđen drugi dan ujutro. Prije samog polijetanja našli smo sa svim gostima i odletjeli za Port Sudan. Nakon slijetanja ukrcali smo se u autobus. Kratko smo se vozili do luke, a zatim se čamcem ukrcali na predivan drveni jedrenjak Elegante!

Zbogom europskom zimskom sivilu

Elegante je oko 25 metara dugačak drveni brod. Njegov talijanski vlasnik Claudio koristi ga za ronilačke izlete i ture po Crvenom moru. Doživljaj dolaska na brod s poslugom i lijepo uređenom kabinom s tušem i klima-uređajem bio mi je ugodan šok naspram naše prošle pustolovine na Socotri. Najveće iznenađenje definitivno je bila večera i pripremljena hrana uopće. (…) Više pročitajte u 258. broju Mora.

Tekst i fotografija: Robert Pljuščec

*Tiskano izdanje potražite na kioscima ili digitalno izdanje putem Google Play i AppStore aplikacija, kao i u našem webshopu.

MORE Plovidbe

Dugi otok

Od Telašćice do Pantere pa po kulfu natrag pod klifove i do Taljurića

Podigli smo jedra i provu usmjerili prema Velikom Kornatu. Slab jugozapadnjak povremeno se smjenjivao sa zapadnjakom, što nam je činilo iznimno ugodnu plovidbu. Nebo je bilo bez oblačka, more malo namreškano, tek toliko da se čuo umirujući šum sljubljivanja jedrilice i mora. Trajala je ta idila dobra dva sata, a onda je, srećom, vjetar skroz zamro. Pala je kalma bonaca. Nije bilo druge nego pokrenuti motor. Tek smo tada osjetili kako nas sunce nemilosrdno peče. Najgore je prošao Mladen. Još je danima osjećao posljedice prevare vjetra i sunca. Zamjenu jedara za motorni pogon učinili smo baš podno Magazinove škrile ili kako je još nazivaju – Ploča i Vela ploča. Svi koji su ondje plovili, nemoguće da nisu bacili pogled na ovu veliku kamenu ploču koja je nastala na obroncima najvišeg vrha Kornata, Metline (237 m) i nagnula se prema moru. Prije tri, četiri godine tim znanstvenika odredio je vrijeme nastanka Velike ploče. Dogodilo se to približno prije 2400 godina. Usmjerili smo provu prema Maloj Proversi i tko je mogao, držao se hladovine.
Uski prolaz, širok oko 100 m, između otočića Katina i Dugog otoka, zvan Mala Proversa važan je prolaz za sve manje brodove koje plove ovim otočjem. Istina, s druge strane Katine (jugoistočna strana) je drugi prolaz, Vela Proversa, između Katine i Kornata, ali iako je taj prolaz širi, ipak ono važnije, plići je od Male Proverse. Nekada, ne tako davno Kornat i Dugi otok spajala je Katina u jedinstveni otok. Otud iz latinskoga Katini i ime – karika, lanac. Prolazeći kroz Malu Proversu, uočit ćete na Dugom otoku ruševine koje oplakuje more. To su ostaci rimskih gospodarskih zgrada (villae rusticae) podignutih tijekom vladavine cara Trajana (53.-117.). Pretpostavlja se da su Rimljani prvi probili prolaz, Malu Proversu, ali on nije bio plovan. U naše vrijeme produbljen je do dubine od 4,6 m. Naziv Proversa dolazi od rta Proversa, izvedenog od lat. pridjeva proversus u značenju naprijed okrenut, što mu sasvim dobro odgovara. Hrvatski naziv za taj rt je Čuška. (…) Više pročitajte u novom, 255. broju Mora.

MORE Reportaže

Dalmatinski snovi

Naša grafička urednica, ujedno i alpinistica, svaki slobodni trenutak provodi negdje na nekoj stijeni, a one oko Splita posebna su poslastica svih penjača

Napisala i snimila: Sunčica Hrašćanec

Dalmatinku Ivu Božić upoznala sam još prije 15 godina, kada je sa sestrom Majom i još dvoje prijatelja zaglavila u 300-metarskoj stijeni Anića kuka u NP Paklenica. U predvečerje me kao dežurnu spašavateljicu nazvao tata jednog od njih da odem po dicu jer su cili dan u stini i nešto petljaju, a skoro će mrak. Bila je to jednostavna, brza akcija spašavanja, bez ozljeda, sa sretnim završetkom. Zbog takvih najviše i ulazite u Gorsku službu spašavanja. Iva je tada imala 15 godina, sestra dvije više. I dok je bilo komentara tipa ‘ko je dicu pustio u stinu, meni se svidio njihov haklberijevski entuzijazam i strast da dok njihovi vršnjaci vikendom igraju igrice, oni penju 300 m stijene. Posebno me se dojmila najmlađa Iva koja je dječjom radošću nakon cijelog dana provedenog na stijeni s minimumom hrane i vode, kad je napokon stala na čvrsto tlo, veselo vikala Zemljica, volim te, zemljica!

Možda je za shvatiti taj njihov entuzijazam bitna i činjenica da su Iva i Maja geni iliti kćeri našeg slavnog alpinista Stipe Božića. Iva je danas i sama gorska spašavateljica i odlična alpinistica, a sestra Maja nositeljica je najtežeg hrvatskog ženskog sportsko-penjačkog uspona (8 b+, za one kojima to nešto znači). Strast, entuzijazam i veselje i dalje su tu pa je Iva tako za svoj nedavni rođendan umjesto na tulumarenje, poput većine, otišla na dvodnevno planinarenje i spavala pod vedrim nebom u planini posve sama – u studenom.

Sunce Marjana

Navezale smo se, kako to vole reći penjači, Iva i ja već mnogo puta u zadnjih nekoliko godina i ispenjale mnoge smjerove po Dolomitima i Paklenici i bez obzira na razliku u godinama penjački, a i duhovno, jako dobro kliknule. Za vrijeme zadnjih božićno-novogodišnjih praznika Iva je predložila da svratim u njen kraj u hrvatske dolomite. Prvi dan bile smo na legendarnom Marjanu i Šantinim stinama, do kojih smo od apartmana kraj rive, dakle središta grada, imale 30-ak minuta lagane šetnje. Taman super zagrijavanje za penjanje! Zaista se rijetki mogu pohvaliti da imaju ovakvo penjalište usred grada.

Marjan je idealno zimsko penjalište. Stijene su potpuno zaštićene od bure i obasjane suncem tijekom cijelog dana pa smo se tako penjale u kratkim rukavima, guštajući u toplini poput pravih guštera. Brdo Marjan u cjelini, kao i samo penjalište, bogato je povijesnim ostacima. U stijeni se izdaleka vide antičke građevine gdje su svoj život provodili pustinjaci – eremiti. (…) Više pročitajte u 252. broju Mora.