Otok | Magazin More

Između vode i vatre

Kad se u kasnu jesen poslijepodne dućani zatvore, rijetki posjetitelji odu, magla nalegne nad lagunu, Muranezi ostanu sami sa svojim otokom

Završilo je konačno i ovo, nikad dulje bablje ljeto, brodovi se pospremaju, a mi plovimo prema Muranu. Nismo na jedrilici, nego u utrobi vaporeta Alilagune koji tri milje izjaružanog kanala označenog brikolama od Zračne luke Marco Polo do Murana preplovi za dvadesetak minuta. Mrači se, tridesetak putnika kroz zamagljene prozore vidi tek svjetla vodenih taksija koji nam jure ususret. Malo poslije comandante smanjuje brzinu, uplovili smo u Canale degli Angeli i eto nas na rivi. Jedini smo s ruksacima i torbama, nema turista, sezona je došla kraju. To smo i željeli: doći u doba kad otok pripada Muranezima, kad se zatvori u svoju staklenu ljušturu, onako kako to radi već punih osam stoljeća. Zbog straha od toga da česti požari u fornaceama slavnih venecijanskih majstora staklara ne pretvore u pepeo cijeli grad, Veliko vijeće i dužd Pietro Gradenigo odredili su 1291. godine da se sve radionice moraju iz Venecije preseliti na Murano.

Serenissima se u to doba, zahvaljujući umijeću svojih staklara koji su upotrebljavali tehnologije istočnog Mediterana i natrijev pepeo iz Sirije oplemenjujući ih vlastitim tajnim recepturama i umjetnošću, prometnula u glavnog proizvođača predmeta od stakla. Engleski i češki konkurenti mogli su samo sa zavišću gledati kako, uz pomoć venecijanskih trgovaca, vladaju tadašnjim europskim tržištem. Majstori staklari bili su od tolike važnosti da su u novom domu uživali mnoge privilegije. Imali su gradonačelnika, Gradsko vijeće, pravo kovanja vlastitog novca itd. Međutim, otok im bijaše zatvor. Strahujući od toga da će se njihove tajne otkriti, nisu ga smjeli napuštati osim uz dopuštenje najviših venecijanskih vlasti. U slučaju da su to ipak učinili, slijedila je konfiskacija cijele imovine. (…) Više pročitajte u 269. broju Mora.

Napisao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe

MORE Porti

Žutske priče

Oplovili smo kornatski otok koji jednako privlači ljepotom, sigurnošću svojih uvala i silnom privrženošću Murterina, njegovih vlasnika čiji se život odvija na dvije adrese – murterskoj i žutskoj

Svaka plovidba do Žuta vrati me u mislima tridesetak godina unatrag, na početak devedesetih, kad sam prvi put tamo doplovio. Osupnuo me ljepotom, ugođajem, privukle su me dvije betulice u kojima se moglo štogod pojesti. S početkom rata kad se u ACI-jevu marinu preselila Adriatic Nautical Academy koju je tad zajedno s marinom vodio Damir Miloš a prvi instruktor bio moj gimnazijski sudrug Živko Matutinović, vezao sam na njen gat barem pet-šest puta svake sezone. Od ranog proljeća pa sve do kasnojesenskih kiša. Čak sam i jednu Novu godinu, 1995. tamo dočekao. Bijaše to djevičansko doba žutske nautike. Jer makar su otok i njegova sidrišta bili dobro znani nautičarima što su svoja plovila držali u murterskoj, biogradskoj i zadarskim marinama priča se stubokom promijenila kad je u ljeto 1985. godine otvorena ACI marina Žut.

Stotinjak sigurnih vezova, restoran, kupaonice, struja i voda počeli su privlačiti mnogo veći broj nautičara − Nijemaca, Austrijanaca i osobito Talijana koji bi ljeti doplovljavali do naše obale. Privlačili su ih robinzonski ugođaj, mogućnost da se osame u kakvoj uvalici čim se odmaknu s veza i Murterini, vlasnici otoka koji su tamo ljeti boravili. Bilo je to vrijeme kad si još mogao sjesti s njima za stol pred kućom i pojesti jutarnji ulov koji su sebi spravljali za objed pa platiti onoliko koliko si mislio da to vrijedi. A onda je došao rat i rastjerao sve koji su tu dolazili uživati. Ne i vlasnike kućica, maslinika, ovaca i pokojeg magarca koji su se nastavili brinuti za svoje posjede i blago. (…) Više pročitajte u 268. broju Mora.

Napisao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe

À LA CARTE MORE

Objed na Ravi

Ima tome pet godina kako je uvalica Grbavac dobila nove stanovnike, a otok Rava ozbiljan restoran

Kad god plovim uz kopnu okrenutu obalu Dugog otoka, zavučem se u Ravski kanal. Volim baciti pogled na Ravu, taj maleni, ubavi otok, a kad je prilike i ostati dan na sidru u Maloj Ravi, Paladinici ili vezati na rivu Vele Rave. Ovdje se nitko ne žuri. Onih četrdesetak stalnih stanovnika, skoro svi su penzioneri pa im se i djeca, turisti i nautičari kad dođu na otok priklone njihovom ritmu. Ipak, za rivicu u uvali Grbavac prvi sam put vezao ovoga ljeta. Bilo mi je jasno da bi to moglo biti zanimljivo iskustvo. Pred lijepom kućom, u osamljenoj uvalici, pola milje istočnije od Vele Rave, odavno je znao biti vezan pokoji brod, vidio sam par stolova uz more, ali kad sam se raspitao je li to netko otvorio konobu kazali su mi da tamo jedu samo gosti koji borave u kući. Onda su na par godina stolovi nestali, a škure na prozorima ostale zatvorene. Pa je prije koju sezonu opet živnulo. Jahtice na murinzima, usidrene bove, pergola nad terasom, ljudi za stolovima. Opa, imamo nekakav restoran, moram vidjeti prvom prilikom.
(…)

Kroz dosadašnjih pet sezona uspjeli su se profilirati i oni i njihovi gosti. Jede se riba, meso i pašte, a ono što im daje posebnost je krušna peć. Rade isključivo sa svježom ribom, ne nabavljaju je zimi da bi u zamrzivaču čekala ljeto, pa se nudi baš ono što je svježe ulovljeno. Tu su, naravno, i škampi i školjke, a povrće velikim dijelom stiže iz vlastitog vrta. Drže se tradicionalnih recepata koje nastoje obogatiti začinima i nekim nesvakidašnjim dodacima. (…) Više pročitajte u 268. broju Mora.

Napisao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe

Kamara opskura MORE

Nonotova zvjezdica

‘ako toga čovika neko slučajno vidi po mistu, da ga zove kod nas doma da kuša našu spizu.’

Ma ko je taj Michelin, onaj šta dili zvizdice? − pita naš nono za stolom dok mu naša žena vadi govedinu lešo na pijat i stavlja punu kacijiolu guste šalše po strani. Ma to ti je jedan, objašnjavamo mu jednostavnim jezikom da može razumit, iza kojega se sakrilo puno njih iz cilega svita, koji ti putuje od mista do mista i jede po restoranima bez da se predstavi, a ako mu se digod svidi spiza, on im prilipi zvizdicu sa svojim imenom na vratima, tako da se zna da je on tu bio i da mu je bilo dobro. I onda ti svi žele kušat nešto od te spize, pa su ti restorani puni i ujedanput tri puta skuplji od onih u kojima mu nije bilo dobro.

Nono je prestao jest govedinu lešo, što smo vidili prvi put u životu. Ma nemoj mi to govorit, kaže u čudu. A jesi li ti kad vidio toga čovika po rivi, je li čemu, može li mu se virovat? Ma njega ti nitko nikad nije vidio, a ovi se njegovi stalno minjaju, nije ih lako uhvatit. Bogati, onda je on ka Isus, a oni apostoli i popadija, moraš im samo tako virovat, na rič. E, tako nekako, nono naš dragi, na rič, ali to ti je jaka rič. (…) Više pročitajte u 267. broju Mora.

Napisao: Senko Karuza
Ilustrirala: Tisja Kljaković Braić

MORE Porti

Bruške vale

Teško je u jednome oplovu ili u kopnenom ophodu sve obići i upiti što ove uvale pružaju, zato ćemo ponešto ostaviti za drugu zgodu ili još bolje za vaše istraživanje

Tek neznatnih 6 km od grada Hvara smjestilo se malo naselje Brusje. Povezuje ih stara otočka cesta s koje, počevši približno od petog kilometra od Hvara, započinju odvojci koji vode prema sjevernim otočkim uvalama. Prije probijanja ovih cesta i nije bila ni laka ni ugodna “šetnja” do željene uvale. Ipak Brušani su redovito zalazili u te vale, valjda jedini opčinjeni njihovom ljepotom. Svojim posjedima Brušani su preuzeli kontrolu nad uvalama pa su danas poznate pod zbirnim nazivom Bruške vale. Sve su ove uvale otvorene prema sjever-sjeverozapadu do sjeveroistoka. Već prema tome podatku jasno je da u ovim uvalama nemate što tražiti za vrijeme bure. Ipak, njihova ljepota, kristalno čisto more, dobrohotnost stanovništva, iskonski mediteranski otočki ugođaj natjerat će vas da svaki trenutak bez pogibeljne bure iskoristite i zavirite bar u poneku od njih.

Za vaš sigurni boravak u uvalama morate znati da sjeverozapadnjak, maestral ali i jugo pa i južnjak, oštar, mogu prouzročiti poteškoće pri boravku u njima. Ipak, u iskonsko lijepim uvalama nije boravak tek tako nemoguć. Oštar (S) i jugo (SE) nisu u ljetno doba neka bojazan da bi ti vjetrovi izazvali mrtvo more ili bibavicu kao što to čine zimi. Sjeverozapadnjak, pak, nakon nevere ili prolaza hladne fronte, a maestral, bolje rečeno majštralun u pravim ljetnim danima, tjeraju na oprez. Želite li uživati u otočkoj ljepoti, moguće je i ove poteškoće prebroditi. Krenete li brodom od krajnjeg zapadnog hvarskog rta Pelegrin uz sjevernu otočku obalu prema istoku, prema Starome Gradu, smjenjivat će se uvala za uvalom. (…) Više pročitajte u 266. broju Mora.

Napisao: Marko Vučetić
Snimio: Mladen Šćerbe

Novosti

Četvrti Creski kaić

Dani creske pomorske baštine i tradicije „Creski kaić“ obilježit će sedmodnevni program s regatom tradicijskih brodova, turnirima, radionicama, glazbom, zabavom i gastronomskim delicijama

Sedam dana manifestacija Dani creske pomorske baštine i tradicije „Creski kaić“ održat će se četvrtu godinu zaredom od 30. svibnja do 5. lipnja. Uvod u Creski kaić održava se dva dana ranije u Valunu, odnosno događaj „Homo u Valun“ uz bogat zabavni program. Posjetitelji će tamo moći uživati u pitoresknom ambijentu Valuna i smotri tradicijskih plovila, Mori cantadi, briškuli i trešeti, te u zabavnom programu. Održat će se različite radionice, te plivački maraton „Swim for scampi“ duljine 1 km, a valunski će restorani ponuditi posebne menije na bazi kvarnerskog škampa.

Svečano otvorenje Creskog kaiće je u ponedjeljak 30. svibnja, čemu će prethoditi brodograditeljska radionica ispod gradske lože u sklopu koje će se obnoviti stara barka koja će se spustiti u more na samom otvorenju. Ovogodišnji Creski kaić je prepun tradicionalnih lokalnih običaja, pravi domaći ugođaj uz popratne izložbe, nastupe puhačkog orkestra i klape te turnira u boćanju.

Program se nastavlja u utorak kada u cresku luku dolazi brod Nerezinac, pa se program nastavlja uz turnire i degustaciju tradicionalnih creskih jela, te sajmu tradicionalnih creskih proizvoda i suvenira „Creska butega.“ U sličnom tonu program će se održavati do vikenda, a u subotu 4. lipnja slijedi veliko finale ovogodišnjeg Creskog kaića. Sve počinje natjecanjima u podvodnom ribolovu i udičarenju, zatim regata tradicijskih barki u podne. Očekuje se veliki broj sudionika i tradicijskih plovila. U 15 h počinje ukusno natjecanje i degustacija, odnosno Brudetijada. Cijeli program možete pronaći na ovoj poveznici.

„Nakon dvije godine organizacije Creskog kaića pod vrlo izazovnim okolnostima iznimno nas veseli povratak na staro uz puno druženja i dobre zabave. Ove godine pripremili smo vrlo bogat program događanja za sve generacije, a najveće nam je zadovoljstvo što je događanje odlično prihvaćeno od lokalne zajednice i gostiju, kojih svake godine ima sve više,“ izjavio je Marčelo Damijanjević, u ime organizatora Jedriličarskog kluba Reful.

Foto: Robert Sablić

MORE Plovidbe

Plovidba – Mljet

Od vječnog zelenila do pustinjskog pijeska

Mljet: Od zaštićenog krajolika do nacionalnog parka, od nautičara do planinara, od kajakaša do biciklista, od duhovne mirnoće do folklorne razigranosti

Vijugajući kroz Kanal sv. Ante za nama se sve više gubio blistavi grad Šibenik, a mi smo s radoznalošću i nestrpljenjem upirali pogled prema jadranskoj pučini. S veseljem započeli smo ovogodišnji veliki vijađ! Prema planu provu broda prvo smo usmjerili prema Visu. Čekao nas je višesatni uhu mili šum valova i vjetra koji nam, nažalost, nije ostavljao mogućnost jedrima iskoristiti njegovu snagu. Nismo negodovali, već uživali. Prema Visu smo se zaputili posjetiti drage prijatelje Brajčiće, a potom zastajući u Veloj Luci produžiti ka Mljetu, provesti u njegovim uvalama četiri dana kako bismo vam opisali što se sve tamo ovih dana događa. Sve skupa kakvih 160 milja, računajući i plovidbu do Dubrovnika gdje smo ostavili brod i vratili se doma.

Prostrana uvala Svetog Jurja dočekala nas je gusto ispunjena brodovima. Bilo ih je barem 250 ili čak 300 na rivama, bovama i usidrenih naokolo. Previše, ali to je tako u ovo doba godine. Uspjeli smo baciti sidro na pola puta između Lučice i Češke vile i vezati krmu za kraj. Večera na brodu, đir Visom, sutradan ručak u Pojodi, ali to je za neku drugu priču. Već je sredina dana davno odmakli, a mi smo se zaputili prema zapadnom dijelu otoka Korčule. Zapuhala je tramuntana pa smo digli jedra i učas stigli gdje smo htjeli. Odredište nam je bila Vela Luka i marina Korkyra. Očito mnogima su se rute poklopile s našim vijađom. Za čas su vezovi bili popunjeni, a vesele posade odlazile u potragu za gastronomskim užicima. Ni mi nismo propustili učiniti tu gotovo ritualnu ophodnju po mjestu pristanka i noćenja ma koliko dobro otprije poznavali Velu Luku.

Noćenje u marini je bilo prilično zahtjevno. Naime bibavica nije dala mira brodovima pa je dio posade odlučio spavati u vrećama na čvrstom tlu. Tek pred zoru, kad se more umirilo, uhvatismo još sat, dva sna u kabinama. Ipak Vela Luka nam je, ovoga puta, samo prolazno odmorište. Naš cilj je još dalje pa kad isplovismo iz velolučke uvale usmjerismo provu prema jugoistoku, prema Mljetu, našem konačnom cilju! Polako, kako je odmicao krajolik otoka Korčule a sve više se ukazivao Pelješac, nestajali su i brodovi, brodice i jedrilice iz vidnog nam polja i ostadosmo sami s morem i nemilosrdnim suncem. Opet vjetar traljav pa od jedara nikakve koristi ni u brzini broda ni u nama pružanju hlada. Sunce je sve više na nebu, a nama hladovina borova i iznimno šumovit otok za sada su tek priviđenje pred očima. Čekalo nas je barem pet sati plovidbe do skoro četrdeset milja udaljene Pomene.

Šuma a ne jezera

Mnogi će se začuditi kad doznaju da NP Mljet nije proglašen nacionalnim parkom zbog morskih jezera kao osnovnim prirodnim fenomenom, već zbog iznimne pošumljenosti i to prvenstveno borom Pinus halepensis ali i hrastom crnikom Quercus ilex kao i drugim vrstama koje čine makiju. Posebnu ljepotu napose jezerima daju krošnje borova koje dotiču morsku površinu. NP Mljet je prvo naše zaštićeno morsko područje i obuhvaća zapadnu trećinu otoka površine 5375 ha uključujući i okolno more. Ovo je područje proglašeno nacionalnim parkom 11. studenoga 1960. zalaganjem tada istaknutih znanstvenika i akademika Branimira Gušića i Cvite Fiskovića te Marijane Gušić, a potporu su im dali i Dragutin Alfier i Ratko Kevo.

Stalno nam je pred očima borova hladovina, cvrčanje cvrčaka i namreškano more prekrasnih jezera. Kad se na obzoru ukazala silueta otoka Mljeta, opća malaksalost i bezvoljnost naglo je ustupila mjesto općem poletu i radoznalom iščekivanju. Usmjerili smo provu ravno prema Pomeni! Kažu da je Pomena dobila ime po palmama iako se po današnjem broju palmi to ne bi moglo zaključiti. Istina, postoji i drugačije objašnjenje od lat. fundamentum što bi bilo u vezi s donjim (zapadnim) krajem otoka Mljeta kao pandan suprotnom kraju Vrhmljeća. Tu je Odisej, jedini hotel na otoku, riva koja je u ovo doba godine zakrčena izletničkim brodovima i nekoliko gostionica. Dobro i omiljeno sidrište za one koji žele malo iz daleka promatrati vrevu turista pod obližnjim je otočićem Pomeštak gdje se na sidru i vezani krmom za kraj može ostati i preko noći. I mi smo se tu usidrili i začas se našli u osvježavajućem moru.

Ipak ako ćete ovdje baciti sidro, morate biti na oprezu jer struja (kurenat) zna biti kao rijeka, pa ako sidro dobro ne drži naći ćete se u nevolji. Većina nautičara bira neki od vezova na rivicama restorana što se jedan do drugog nižu uzduž istočne obale naselja, a može se i sidriti u uvali Lokva sjeverozapadno od Pomene ili vezati na rivi jugoistočno od glavnog pristana ispred hotela. Svi su ti vezovi poprilično sigurni, osim što je sidrište pod Pomeštakom na udaru nevera sa zapada. Pomena, jednako kao i Luka Polače u cijelosti su unutar granica Nacionalnog parka Mljet, u njima vrijede posebne odredbe o zaštiti, sidrenju i ribolovu, a valja platiti i ulaznicu za plovila. Najbolje je to učiniti na web-stranicama Parka jer se tako prođe nešto jeftinije. Bistre glave odabrali smo restoran prekoputa pa se i privezali na muring pred konobom “Ana”. Dogovorili smo se za večeru i krenuli u osvajanje Mljeta. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora

Piše: Marko Vučetić
Snimio: Mladen Šćerbe

Kamara opskura MORE

Dobro mjesto za umiranje

‘A nama se nekako čini da svi koji kupuju te svoje kuće ili zemlje koje koriste misec dana, nisu ništa donili, nego da su odnili sa sobom nešto naše.’

Nekako smo jutros zamišljeni, šetamo sami rivicom ispod kuće prije nego što se napuni dičurlijom i radošću turista koji probijaju uši tako da bi se čovik najradije ubio. Pokušavamo shvatiti sve one puste pametne glave koje su se izredale sa svojim elaboratima o spašavanju otoka ova zadnja tri dana. Litnja. Ponekad bi nam se učinilo da su cilu zimu proveli u mistu, a digod i da su se motali po našoj kužini i miješali nam se u život. Sve oni znaju bolje od nas, i koliko je hektara pod lozom i koliko je pod maslinama, koliko je poticaja dosad došlo na otok i koliko je stranaca kupilo ili izgradilo kuće sa zatvorenim škurama i još za ne virovat, šta će ti investitori dobroga donit otoku.

Jer očito je, kažu, da se bilježi enormno velik broj ljudi koji su investirali u otok i ovdje imaju svoje nekretnine, napredak je i ditetu vidljiv. Barem onoj nekolicini dice koja su još ostala u osnovnoj školi, a koja bi se lako mogla uskoro zatvorit, ali ne zato što neće više biti potrebe za obrazovanjem u svijetu gdje svi sve već unaprijed znaju, nego zato što ih jednostavno neće više biti na škoju. A nama se nekako čini da svi koji kupuju te svoje kuće ili zemlje koje koriste misec dana, nisu ništa donili, nego da su odnili sa sobom nešto naše. (…) Više pročitajte u novom, 261. broju Mora.

MORE Porti

S Oliba u Ameriku i natrag

Složno ga otkupiše od Zadranina Dunata Filippina i postadoše vlasnici cijeloga otoka što su i dan danas

Isplovili smo još za mrklog mraka. Bilo je hladno. Nikakvo čudo jer pred zoru, bolje rečeno pred izlazak Sunca, najhladnije je razdoblje dana. Bura je očistila nebo pa se sjajilo mnoštvom zvijezda. Dobro smo se zabundali, dvostruke vjetrovke, dvostruke kape, vunena i ona od vjetrovke, rukavice i da ne nabrajamo sve. Svejedno, hladno je. Sve nam se činilo da Sunce presporo izlazi. Nikako da nam zagrije leđa. Zaputili smo se iz Tribunja prema sjeverozapadu i čeka nas dug put.

Neplanirano smo zastali u Biogradu na Moru, ugrijali se uz kavu i sad je već osjetno toplije Sunce. Nismo se dugo zadržavali jer čekalo nas je još druženja s morem, a prema prognozi, i prema kraju dana sa sve jačim vjetrom. Ukupno prema proračunu plovidba je trebala trajati oko 7-8 sati, ali s ovom pauzom za kavu, coffee break, trebat će nam i više. Sigurno se pitate, pa kamo smo se to zaputili? Prema Olibu! Zato nemojte se čuditi ako nam se potkrade još koji engleski odnosno američki izraz. Zašto? Pa, vidjet ćete.

Razapeli smo jedra i iskoristili prvo slab oštrin, a onda i južin koji je postupno jačao. Malo poslije polovice dana jugo je već dobro ojačalo, a nebo se prekrilo oblacima. Uplovili smo u luku Olib u kasno poslijepodne. Pri uplovljavanju u luku, iako je široka, prostrana i dovoljno duboka, zbog okolnih pličina morate itekako pripaziti. Dočekao nas je Ivo Cukar i pomogao nam se privezati bokom uz veliki lukobran.

Na drugom, manjem i starijem lukobranu bio je privezan katamaran koji će ovdje prenoćiti pa ujutro krenuti na svoju svakidašnju prugu obilazeći Silbu i Premudu pa do Zadra. Ivo nas je odmah upozorio — ako zapuše zapadnjak ili dođe nevera sa zapada, ovdje niste sigurni! Na brzinu nam je ispričao pogibeljne događaje koji su se ovdje zbili samo zato što ga umišljeni „skiperi“ nisu poslušali.

Lijepo smo pričali s Ivom, dapače sve jasno i razgovijetno, ali ipak se u njegovim izgovorenim riječima osjećao jedan drugačiji naglasak koji nismo mogli pripisati lokalnom govoru. Domalo se sve razjasnilo. Ivo je povratnik iz Amerike! Vratio se na svoj Olib prije 15 godina. U Americi je imao svoj business i sve je ostavio familiji te se vratio u Olib. I ovdje ima biznis, u koncesiji drži struju i vodu na rivi, a vodi brigu i o vezovima za nautičare. Nekada se brinuo i o petnaestak bova usidrenih pred lukom, ali njih odavno nema.

Kaže da u New Yorku ima oko 600 familija porijeklom s Oliba. Iseljavanje s Oliba trajalo je tijekom većeg dijela 20. st., a najviše poslije Drugoga svjetskog rata. Noću bi cijele porodice isplovile u malom brodiću, uglavnom na vesla ili kakvim jedrom, do Italije. Tamo bi bili nekoliko mjeseci u prihvatnom logoru, a onda uz malo sreće otišli bi za Ameriku. Dogovorili smo se za sutra za detaljniju priču, a Mladen ga je zamolio da prebroji „Amerikance“ koji su sada na otoku. Malo je sumnjičavo vrtio glavom, no obećao je da će se potruditi. Mi smo se razletjeli po mjestu pokušavajući koliko-toliko uhvatiti ritam života na otoku. (…) Više pročitajte u 259. broju Mora.

Novosti

Energetski neovisan otok Cres

Najveći hrvatski otok, Cres, do kraja iduće godine postat će energetski neovisan. Primorsko-goranska županija izdala je lokacijsku dozvolu, a HEP je raspisao natječaj za gradnju najveće domaće solarne elektrane. Gradonačelnik Cresa Kristijan Jurjako za HRT Radio Rijeku je kazao da je trenutno elektrana u fazi projektiranja i izdavanja građevinske dozvole. Od jeseni se očekuje početak gradnje elektrane, a dovršetak je predviđen do kraja 2020. godine na lokaciji Batajna – Trinket, odnosno prije skretanja za Orlec, tako da tu elektranu nazivaju Orlec. Pogon će Cresanima i Lošinjanima davati oko 8,5 bilijuna kilovatsati godišnje, što odgovara potrošnji od oko 2500 kućanstava, sasvim dovoljno za zimsko razdoblje, dok će ljeti služiti za stabiliziranje struje kada je najveća potrošnja. Trenutno im sva struja stiže s kopna preko otoka Krka, pa u slučaju da sustav zakaže, Cres ima problem jer se nalaze na kraju lanca distribucije. Ovom će se elektranom riješiti kritično razdoblje ljeti, kada je potrošnja struje velika, pa će se smanjiti opterećenje distribucije s kopna. Prilikom projektiranja osobito su vodili računa o ekologiji jer je na području gradnje pronađena vrijedna vrsta orhideje, kao i gnjezdišta rijetkih ptica, pa je između nekoliko polja elektrane ostavljen slobodan prostor. Radi se o najvećoj solarnoj elektrani, čak 6 puta snažnijoj od trenutno najsnažnije kraj Županje. Ovakvih projekata na hrvatskim otocima u budućnosti možemo očekivati još, jer se već kod najave creskog projekta javila želja drugih, srednjodalmatinskih otoka za istim tipom elektrane. HEP je u travnju najavio i veliki ciklus ulaganja u solarne elektrane na otoku Visu, Vrlika Jug, a također je otkupljena i elektrana Kaštelir od dosadašnjeg vlasnika. Ukupna vrijednost ulaganja u ovaj oblik energije do 2023. godine je 750 milijuna kuna. Projekt vrijedan 45 milijuna kuna financira državna tvrtka Hrvatska elektroprivreda, a županija besplatno izrađuje projektnu dokumentaciju i izdavanje dozvole, dok su zemlju ustupili creski franjevci na 25 godina. Za sad nije poznato što će biti po isteku tog ugovora.