Male

Velike i Male Srakane

Ovi otočići nautičarima poput nas nisu skloni. Nema na njima zakloništa, ali ima ljepote i života

Pedeset i dvije nam je milje valjalo preploviti iz Omišlja za pristati na Vele Srakane. Mogli smo se, doduše, tamo uputiti i iz sedam i pol milja udaljenog Malog Lošinja, ali ne treba u životu robovati racionalnosti. Uz to, u Omišlju nas je čekao i brz Highfield Sport 560 s Yamahom od 130 konja na krmi pa smo nakon malo manje od dva sata plovidbe po zabonacanom moru i omamljeni od srpanjske jare vezali u dno prije dvije godine proširenog brodskog pristana uz maleni Reful Marka Sassa, vlasnika BoraBara iz Rovenske koji se tu došao okupati. Društvo mu čine dva sina Dubravka Balenovića, legende hrvatskog podvodnog ribolova, koji na Velikim Srakanama ima kuću u kojoj provodi nekoliko ljetnih mjeseci. Takvih je na otoku nekolicina i maleno naselje od kakvih tridesetak kuća spasili su od propadanja. Jer većina od njegovih stotinjak stanovnika napustila ga je još tamo pedesetih godina prošlog stoljeća pa ga je stalno nastanjivalo tek par staraca. Napuštene kuće, među njima i škola s jednom učionicom i lijepa palača, urušavale su se iz dana u dan. Da nije bilo ovih kvarnerskih Robinzona, sve bi otišlo kvragu. Ruševna je još uvijek i prva kuća na koju nailazimo penjući se put sela — škola i već spomenuti palac malo dalje, ali crkva sv. Ane do nje obnovljena je i u puno boljem stanju, kakva je većina kuća. Naokolo ni žive duše izuzmemo li dvije ovce.

Život na pijesku

Vele Srakane, kao i susjedne Male, nautičarima poput nas nisu sklone. Nema na njima nikakva zakloništa, a izložene su i buri i jugu koji se ovdje znaju raspuhati tako da otocima onemoguće bilo kakav pristup. Zato vlasnici kuća na njima svoje barke drže izvučene dvadesetak metara povrh obale. Onaj tko bi ovdje htio pristati većim brodom, mora sidriti na otvorenom ili može vezati na pristan pruge makar to nije dozvoljeno. Sumnjam da će ga itko otjerati. No takvih je namjernika poput Mladena i mene malo. Jer na otoku nema ni dućana, ni kafića, ni gostionice, a ni plaže. Tko želi u osamu, na dvije milje su mu tri krasne i sigurne uvale na susjednim Unijama. Ipak, života ovdje još ima, a bilo ga je i od prapovijesti, o čemu svjedoči gradina na šezdeset metara visokoj Veloj straži i ostaci kasnijeg kaštela koji je služio obrani od pljačkaša. Plodne, pjeskovite zemlje na Velim Srakanama je malo. Ima je samo uz jugozapadne obale i južni rt Žaplić, a trska koja iz nje masovno raste, svjedoči o vlazi ili nekakvoj vodi u podzemlju. Ostatak otoka je manje-više gol. Male Srakane znatno su zelenije i plodnije. Teško je danas i zamisliti kako je u doba bez struje, vode i brodskih motora, sigurnih pristana i brodskih veza ovdje preživljavalo skoro dvije stotine ljudi. (…) Više pročitajte u novom, 255. broju Mora.