senko
Kamara opskuraMORE

Kamara opskura: Gušti

U gradu se, moj brale, ako niste znali, živi od snova.

Kao da su nas nekako svi gušti napustili. Ne možemo se naći ni u čemu što radimo, a pogotovo ne u onome što mislimo. Budućnost je za nas nepoznata zemlja, sadašnjost kao da ne postoji, a prošlost smo zaboravili. Kao da ne postojimo. Kaže jedan od mnogih koji se na škoj došao spasit od korone da nikada nije mogao zamisliti da zima na otoku može biti ovoliko lipa. Može izlaziti iz kuće kad i koliko hoće, šetat uz more ili po brdima, sastajat se s domaćima ili s onima koji su kao i on pobjegli iz grada, svaki dan obilazi peškariju i može kupit ribu koju poželi, što preko ljeta ne može ni zamislit, a sprijateljio se i s nekim lovcima pa mu i oni ponekad daju kojeg fazana ili zeca, ukratko, sloboda. E, i još se ne mora dizat prije zore da bi stigao u svoju firmu na vrijeme. Volio bi da uvijek ovako ostane, da je ovdje zauvijek i da može raditi ovako iz daljine. Ništa mu ne bi falilio. Da di mu je pamet prije bila.

Pitamo ga zar mu ne fale prijatelji, kino, kazalište, sve one puste izložbe i eventi di se s pametnima možeš viđat i napričat do mile volje? On nas gleda kao da smo pali s Marsa, zar ne znamo da je sve to samo jadna zamjena za ovakav život koji ima smisla i svrhe, neopterećen stvarima koje ionako ne može imati. U gradu se, moj brale, ako niste znali, živi od snova.  (…) Više pročitajte u 257. broju Mora.

senko
Kamara opskuraMORE

Nostra korona

Gledamo ispod oka našu tetu kraljicu i sve naše podanike za stolom kao guštiraju i nekako žalimo kad na radiju čujemo kako najavljuju kraj karantene i početak turizma. A baš smo lipo bili počeli živit.

Volila bi da ova naša draga korona nikada ne prođe — kaže naša teta danas za ručkom — jer nikad me nitko nije lipše gledao i pazio u životu nego vi sada. Čutin se kao kraljica, i prvi put mi se čini da sam nečija. Ajde, ajde, smiruje je naša žena, još malo i sve će ovo proć. Mi šutimo i gledamo ispred sebe.

Svaki dan smo svi za stolom u isto vrijeme i to nas je nekako vratilo u djetinjstvo kad  je najveći grijeh bio ako nisi u točnu uru bio za stolom. Stol je bio svetinja za svaku fameju koja je držala do sebe, sve dok ga nismo počeli prostirat za druge i od toga živit. Da nije ove drage korone i sad bi bilo tako, rasporedili bi se okolo i strepili hoćemo li na vrijeme pripremit spizu za naše goste, a mi bismo poslije jeli kako koji stigne, sami i uglavnom ono šta njima ostane, a to ne bi bili najbolji bokuni. (…) Više pročitajte u novom, 254. broju Mora ili putem naše mobilne aplikacije Sailing Croatia.

PHOTO-2020-02-06-14-10-16
Kamara opskuraMORE

Dani su prolazili, pio je vodu koja se na dnu broda nakupila od kiše, ali glad je rasla i izazivala neka čudna stanja i slike s kojima nije lako izlazio na kraj

Napisao: Senko Karuza
Ilustrirala:  Tisja Kljaković Brajić

Ovako vam je to bilo, zapravo. Taj jedan, o kojem govorimo, živio je sam sa svojom ženom na tom malom škoju, dica su već bila velika i imala su svoju dicu, i kao i sva druga dica koja su nekoliko godina bila na školama izvan otoka, nisu se nikada više vratila. To dvoje starih nije se puno bunilo ni žalilo, tim više što su starost doživjeli u zdravlju. On se malo više povukao u sebe od nje, malo i ništa je govorio, koju beštimu kad se dižu mriže ili parangali, i kad bi odgovarao na njena pitanja. Jedva je mogao dočekati zoru da se sa svojom malom barkom na vesla malo zavrti po vali, digne svoje orte koje je sinoć bacio i polako dovesla do mulića, njemu najdražega mjesta u vali.

A zapuhala je ta buretina bila iznenada. Unatoč svom iskustvu nije se ni snašao,  a već su vesla plivala u moru daleko od njega, kiša s botama kao kuće zatvarale mu pogled, nosilo ga po tome moru kakvo nikada prije vidio ni mislio da postoji, sve dalje od vale i od škoja, tako daleko, da ga na kraju nije više ni vidio. Držao se grčevito za bande od broda, razapet kao Isus, jedino je rana nedostajala. I trajalo je to taman toliko da izgubi svu nadu i da, kad se nevera slegla i svanuo drugi dan, samo legne na pajole i gleda kako mu pred očima prolaze slike iz cijelog njegovog života. Nije žalio za njim, samo je htio da još malo potraje.

Dani su prolazili, pio je vodu koja se na dnu broda nakupila od kiše, ali glad je rasla i izazivala neka čudna stanja i slike s kojima nije lako izlazio na kraj. Nebo se već bilo spustilo u njega, mislio je. I kad se još jednom zadnjim snagama pridigao da pogleda hoće li negdje u daljini vidjeti konture kopna, vidio je ruke djece koja izvlače barku na pjeskovitu plažu prepunu ljudi. (…) Više pročitajte u 252. broju Mora.