intervju1
IntervjuMORE

Intervju Julijano Sokolić

Pišući o povijesti brodogradnje, pomorstvu i životu na otoku, obogaćuje insularnu svakodnevnicu

Naš je sugovornik u jednome spojio dva života. Gospodarstvenika koji je s obje noge na zemlji radni vijek proveo vodeći najvažnije lošinjske tvrtke i općinu i istraživača, pisca i urednika uronjenog i u istraživanje povijesti brodogradnje, pomorstva, jedriličarstva i uopće života na otoku. A sve ne bi li se jedno s drugim prožimalo i insularnu svakodnevnicu činilo cjelovitijom i bogatijom. Na tom putu meandrira od inženjera strojarstva ka doktoratu humanističkih znanosti na Filozofskom fakultetu. Na svom otoku potiče i organizira bogatu publicističku aktivnost koja nadilazi lokalne okvire. Nalik renesansnim osobama, spada u red lokalnoj zajednici dragocjenih ljudi kakvih je uvijek bilo u otočnim gradićima, a koji su nam i danas nasušno potrebni.

Vas je teško odrediti u jednoj rečenici. Imali ste brojne interese, bili ste pomorac, radili u brodogradilištu, bili predsjednik općine, direktor turističke tvrtke, pisac, urednik, vjerojatno još nešto…

Otočani moje generacije morali su znati i poznavati mnogo toga potrebnog za opstojnost na oskudnoj zemlji, od ovčarenja i poljoprivrede, do ribarenja i plovidbe. Ja sam imao sreću što sam dobio stipendiju od netom osnovane Lošinjske plovidbe za školovanje u Bakru, kad još ovdje nije bila ponovno otvorena Pomorska škola. Kao pomorski strojar plovio sam šest godina i već s 24 godine postao upravitelj stroja. Nisam se mogao pomiriti da ću čitav život ploviti, pa sam nastavio studij i završio za diplomiranog inženjera strojarstva.

intervju2

Tada je brodogradilište u Malom Lošinju nabavilo plutajući dok, proširilo proizvodnju, pa sam se mogao vratiti na otok, u Nerezine. Upoznao sam suprugu, dobili smo stan od brodogradilišta i od tada, od 1976. godine živim u Malom Lošinju. Još na brodu kao časnik morao sam voditi brigu o ljudima s kojima sam radio. Čitav me život to pratilo. Ponekad to bude dosta teško, osobito u vrijeme rata kada su ljudi tu, a posla i novaca nema. Pisao sam u slobodno vrijeme, a započeo kad smo 1978. trebali otvoriti novu školu u Nerezinama. Tim povodom morao sam nešto napisati i reći. Taj referat o povijesti školstva u Nerezinama je moj prvi objavljeni rad u časopisu Istra, koji je tada uređivao Mario Kalčić u Puli.

(…) Imao sam prilike posjetiti Kretu. Tamo je plaža državna, a zatvoreni resorti plaćaju njezino korištenje preko dana, a zatim poslije maknu sve te stvari. Tamo nema ničega, plaža je uvijek čista. Zašto se kod nas moraju graditi kuće na pomorskom dobru? To su te stvari koje mi ne možemo savladati. Zar ne bismo mogli imati otočnu akademiju gdje bi se skupljalo svo znanje tih otoka i otočana i svi projekti koji se rade? Svatko radi nešto za sebe, ali idemo vidjeti što možemo svi zajedno učiniti. Na otocima još uvijek žive ljudi. Taj turizam nas nosi, na otoku se danas može živjeti, internet omogućuje rad s otoka… (…) Više pročitajte u 256. broju Mora.

intervju3