ipsa1
MOREPosjet

Hram ulja i  vina

Klaudio Ipša, maslinar i vinar pokazuje dokud se može stići strašću, znanjem i tvrdim radom

Stara istarska cesta što od Lupoglava vodi prema Ponte Portonu okružena je ljepotom. Ne znaš bi li svratio u Hum i Kotle, do izvora Mirne i njenih slapova, skrenuo u Buzet, blagovao u Sovinjaku, popeo se do Motovuna pa rasuo pogled na Motovunsku šumu i polje, vrhove Ćićarije na sjeveru ili produžio do Grožnjana… Svugdje naokolo divota pejzaža, gradića i ljudi. Zato kad god mogu, pa i kad brodom vežem u kakvom istarskom portu, nađem načina zaći u unutrašnjost i postati bogatiji za još jedan doživljaj. Ovaj put idemo u posjet Klaudiju Ipši, čuvenom maslinaru i sve boljem vinaru koji sa suprugom Irenom i sinom Ivanom već dvadesetak godina pokazuje dokud se može stići kad se poslože strast, znanje i tvrdi rad.

Do Ipši u kojima živi sedamnaest duša, nije teško doći. Valja samo pažljivo voziti jer kad se s glavne ceste skrene put Livada, a u Livadama na cestu što ih spaja s Istarskim toplicama, posljednji kilometar cesta je uska, zavojita i strma. Da u petnaestak kuća u kojima je nekada obitavalo više od stotinu i dvadeset ljudi nije zamro život i da se nisu pretvorili u kuće duhova ili vikendaško naselje, uvelike je zaslužan Klaudio i njegova odluka da ostane na selu. Imao je stare roditelje o kojima je skrbio i mladu ženu s kojom je želio stvarati budućnost, a imanje, podijeljeno na šesnaest vlasnika dan za danom osvajala je šuma. Mnogi bi u takvim okolnostima odustali od zemlje i potražili neki lakši kruh u gradu, ali Klaudio je imao viziju da mora biti najbolji u onome čega se prihvati. A Istrijani su znali koliko im za turizam i razvoj vrijedi unutrašnjost poluotoka i sve ono što na njoj rađa. Vinarstvo je već bilo na glasu, a maslinari su to tek trebali postati. (…) Više pročitajte u novom, 254. broju Mora ili putem naše mobilne aplikacije Sailing Croatia.

ipsa2

ipsa3

alac1
À LA CARTEMORE

Rijetko smo se gdje tako ugodno osjećali kao na terasi ovog bistroa. A usput smo i jako dobro blagovali.

Nekad sam u Mošćeničku dragu dolazio kod Benita i Johnsona, a sad me tamo privlači Zijavica. U ugodan, mali bistro na samoj plaži, jednoj od ljepših na Jadranu, prvi sam put sjeo kasno navečer prošlog svibnja. S Mladenom Šćerbeom pripremao sam reportažu o zapadnoj obali Istre za More, spavali smo u hotelu u Dragi, bili smo gladni i umorni i za pravo reći nije nam se u jedanaest navečer išlo negdje sjesti. Računali smo da ćemo naići na umorne konobare i gazdu koji nakon čitavog dana jedva čekaju poći kući, a ne dvoriti kasne goste. Još kad smo vidjeli da na punoj terasi nema stola za nas gotovo smo odlučili ne sjesti. Kako bismo grdno pogriješili da smo tako postupili! Jer sljedeća dva sata koja smo proveli u stražnjoj od dvije male sale Zijavice obilovala su ugodom. Upoznali smo gazdu Stivena Vunića, gostili se nizom predjela kao da smo u španjolskom tapas baru La Manchi, posluživao nas je uljudan, prijateljski raspoložen konobar kao da smo mu prvi, a ne posljednji gosti, bez žurbe, objašnjavajući nam sadržaj i smisao svakog jela koje nam je donio na stol. Ostalo je bilo na nama. Odlučio sam odmah doći ponovo pa bude li vrijedilo podijeliti iskustvo s onima koji kao i mi vole otkriti i isprobati nešto novo. (…) Više pročitajte u novom broju Mora.

alac2

alac3