c10-1
MORETestovi

Test Code 10

S Dušanom Puhom i međunarodnim društvom testirali smo karbonsku regatnu Mađaricu slovenskog dizajnera Andreja Justina

Naš prijatelj Andrej Justin još nas je početkom ljeta pozvao da malo zajedrimo ovom friško dovršenom regatnom jedrilicom kad je prvi put dotakla more u Izoli. Ali kako smo u to doba boravili na jugu Jadrana a Code 10 ubrzo su otpremili na Balaton, prilika je propala. Nova se ukazala par dana nakon ovogodišnje Barcolane na kojoj su bura i organizatori otkazali regatu za sve manje jedrilice uključujući i klasu u kojoj se mješovita slo­vensko-mađarska posada kanila njome natjecati. Tako smo unaprijed ostali uskraćeni za njihovo iskustvo jer Barcolana je trebala biti njen prvi pravi ispit na moru. Jedrilica koju inače gradi mađarski brodograditelj Code Yachts (u gami ima i prvijenac Code 8 sagrađen već u nekoliko primjeraka) namijenjena je i natjecanjima na jezerima, ponajprije na Balatonu, na kojem vrijede prilično posebni uvjeti slabog vjetra i prosječne dubine od svega 3,5 metra dok bi s nešto dubljim gazom i izmijenjenim sail planom trebala biti vrlo konkurentna i na moru. Brodogradilištu je cilj uspjeti među regatnim jedriličarima, oformiti i neku manju one design flotu i naravno već sljedeće godine doći do proizvodnje od tridesetak modela Code 8 i Code 10.

c10-2

Kad su ovakve jedrilice u pitanju, obično glavnu riječ u njihovom isprobavanju ima naš Željko Perović Huck, ali kako baš tog dana kad nam je Code 10 bio na raspolaganju nije bio u Sloveniji sjetili smo se još jednog našeg starog prijatelja, legendarnog slovenskog jedriličara Dušana Puha. Jedan telefonski poziv i sve je bilo dogovoreno. (…) Više pročitajte u 264. broju Mora.

Priredilo: Uredništvo Mora
Testirali: Dušan Puh, Marijan Matevljič i Braslav Karlić
Snimio: Teo Marević

MaxiJena
Brodovi i ljudiMORE

Poznati slovenski dizajner Andrej Justin opisuje kako se mijenjao nautički dizajn u posljednjih 25 godina

Napisao: Andrej Justin
Foto: Arhiva Autora

Kad sam započinjao svoj put kao nautički dizajner, još nije bilo programa za crtanje. Na fakultetu smo sve crtali rukom, a izračune smo također radili na klasičan način. Godine 1990. kupio sam prvi program za projektiranje trupova i optimizaciju performansi, a prvi čamac dizajnirao sam za Elan – motorni čamac Elan 23 Power. S programom sam već napravio linije, ali tu je priči bio kraj. Dobio sam 2D poprečne presjeke, vodene linije i uzdužne presjeke, a zatim sam ih ispisao komad po komad na A4 iglični pisač, složio ih po stolu i precrtao na paus papir. Tako sam nacrtao linije. Za model za izradu kalupa već sam mogao upotrijebiti crtež rebara iz programa. Sve ostalo radio sam na papiru i u 2D-u.

Najveći izazov u tim danima bio je fairing linija trupa. Trupovi plovila složenih su geometrijskih oblika, osobito na jedrilicama. Motorni čamci nešto su jednostavniji, pa je vrlo zahtjevno nacrtati isti objekt u sva tri pogleda. Na ovaj način smanjuješ pogrešku tako da iz presjeka prenosiš udaljenosti u vodene linije i zatim te vodene linije korigiraš, što je prilično dugotrajan i složen posao jer zahtijeva usklađivanje svih točaka u prostoru kako bi se dobile glatke linije. Nakon toga slijedi ponovni izračun istisnine i težišta istisnine, što je tada zahtijevalo mnogo vremena. Bilo je potrebno nekoliko dana kako bi jedan trup bio približno upotrebljiv. S računalom danas testiram 10 trupova u jednom danu i odmah otkrijem koji je brži. Danas si kao dizajner s računalom i programima mnogo slobodniji. Optimizacija prolazi kroz cijeli proces dizajna i možeš utjecati na sve  njegove faze. U posljednjoj fazi također možeš relativno lako zamijeniti cijeli trup. Prije 30 godina morao si iz koncepta odrediti približne dimenzije trupa (težina, dužina, širina…), a ako si ga morao promijeniti, to je značilo mnogo dodatnog posla.  Najprije si morao sve precrtavati, što je u usporedbi s današnjim načinom rada u 3D-u nenormalno mnogo vremena. U 3D-u mijenjaš tijela, a nekada smo mijenjali crte. Međufaza je bila 2D CAD kada si trup radio u programu u 2D-u i pazio samo na to da sve dizajnirano odgovara dimenzijama trupa. To je već značilo znatno manje vremena i napora pri dizajniranju. Na taj način dizajnirao sam 1992. godine jedrilicu Val 302.

FastWave 40 – Viharnik iz 1998. godine, usput rečeno, još osvaja regate, a bio je izrađen od epoksija i PVC pjene, nije još bilo karbona, samo kevlar na izloženim dijelovima i staklo. Jarbol karbonski, vodeni balasti, duboka kobilica. Oko 2000. godine cijela barka projektirala se već u 3D-u. Moja prva barka u cijelosti projektirana u 3D-u bila je Maxi Jena 2002. godine, ali još bez VPP programa (Velocity Prediction Program). Njega sam kupio 2004. godine. Ranije, s jedne su strane bili preskupi, a s druge strane još mnogo manje pouzdani. Maxi Jena je još u velikoj mjeri izrađena korištenjem zdravog razuma. Naravno, crtao sam nagnute vodene linije gledajući kako se volumeni prenose prilikom naginjanja naprijed-natrag. (…) Više pročitajte u 252. broju Mora.

Elan22FL-1