alcarte1
À LA CARTEMORE

Vitaceae Trstenik

U plovidbi Mljetskim kanalom ne propuštam priliku zastati u Trsteniku, sjesti na terasu Vitaceae, naručiti riblji objed i čašu vina

Još malo pa će biti deset godina kako sam upoznao Vedrana Grbića, ribara i ugostitelja ili ugostitelja i ribara iz Trstenika na Pelješcu. U to doba mogao sam mu dodati i prefiks ronilac, jer bavio se i ronjenjem. Bio je vlasnik ronilačkog centra S 57 nazvanog po olupini njemačkog torpednog broda potopljenog u Drugom svjetskom ratu uz južnu obalu Pelješca i instruktor ronjenja. Odlasci pod more danas su tempi passati jer su mu ribolov i vođenje restorana uzeli sve vrijeme. Oni su i razlog zašto niti jedne godine kad plovim Mljetskim kanalom ne propustim zastati, vezati uz stari austrougarski kameni mul ili na jednu od tri bove koje je usidrio, pa se nakon opuštajućeg kupanja uspeti na terasu Vitaceae ili sjesti za onih par stolova uz samo more i prepustiti se guštanju u dobro spravljenoj friškoj ribi i čaši trsteničkog vina. Nije Vedran jedini razlog što ovdje dolazim. Privlači me i to ubavo mjestašce, po strani od jadranske hektike i gužve, negdašnji portum vinum iz kojeg se desetljećima izvozilo vino a potom na rivu pristajao trajekt što je plovio do Sobre na Mljetu. (…) Više pročitajte u 267. broju Mora.

Napisao i snimio: Braslav Karlić

alacarte2 alacarte3

alac1
À LA CARTEMORE

Rijetko smo se gdje tako ugodno osjećali kao na terasi ovog bistroa. A usput smo i jako dobro blagovali.

Nekad sam u Mošćeničku dragu dolazio kod Benita i Johnsona, a sad me tamo privlači Zijavica. U ugodan, mali bistro na samoj plaži, jednoj od ljepših na Jadranu, prvi sam put sjeo kasno navečer prošlog svibnja. S Mladenom Šćerbeom pripremao sam reportažu o zapadnoj obali Istre za More, spavali smo u hotelu u Dragi, bili smo gladni i umorni i za pravo reći nije nam se u jedanaest navečer išlo negdje sjesti. Računali smo da ćemo naići na umorne konobare i gazdu koji nakon čitavog dana jedva čekaju poći kući, a ne dvoriti kasne goste. Još kad smo vidjeli da na punoj terasi nema stola za nas gotovo smo odlučili ne sjesti. Kako bismo grdno pogriješili da smo tako postupili! Jer sljedeća dva sata koja smo proveli u stražnjoj od dvije male sale Zijavice obilovala su ugodom. Upoznali smo gazdu Stivena Vunića, gostili se nizom predjela kao da smo u španjolskom tapas baru La Manchi, posluživao nas je uljudan, prijateljski raspoložen konobar kao da smo mu prvi, a ne posljednji gosti, bez žurbe, objašnjavajući nam sadržaj i smisao svakog jela koje nam je donio na stol. Ostalo je bilo na nama. Odlučio sam odmah doći ponovo pa bude li vrijedilo podijeliti iskustvo s onima koji kao i mi vole otkriti i isprobati nešto novo. (…) Više pročitajte u novom broju Mora.

alac2

alac3