Sve će biti dobro

Simbolično posipanje pepela po kobilici novog drvenog broda davno se izgubilo, jer je neumoljiva plastika zauzela glavno mjesto u našem životu

senko2

Penjemo se ovoga jutra prema našoj crkvi ispred koje će zapaliti drveni brod u čast Svetega Mikule, našeg glavnog zaštitnika, kao žrtvu i nadu da će se iz toga pepela roditi neki drugi brod koji će održavati druge živote i, što je najvažnije, produžiti našu ribarsku tradiciju po kojoj jesmo to što jesmo. Ako to nismo zaboravili.  Svaki put kad nešto radimo radi nas samih, trebali bismo biti zadovoljni u toj svečanosti i intimnost. Drugi i slučajni, promatrači i namjernici, bez obzira na razloge zbog kojih su sada ovdje, trebali bi biti samo dragi gosti. Simbolično posipanje pepela po kobilici novog drvenog broda davno se izgubilo, jer je neumoljiva plastika zauzela glavno mjesto u našem životu, ali su folklor i sjećanje ipak ostali kao čuvari od zaborava.
Naše fabrike ribe više nema, brodovi koji su lovili plavu ribu odavno jutrom ne uplovljavaju u luku, a onda izostaje i onaj znatiželjni žamor i šušur svakoga tko se može kretati rivom, čuđenje i uspoređivanje, ushićenost i radost onih koji su ulovili i tuga onih koji te noći nisu imali sreće, ali će se ona sigurno i njima jednom nasmiješiti. Možda već sutra. Ali nema ni onoga što je najvažnije: jezika kojim se sve to komentiralo, dovikivalo, dogovaralo i odgovaralo. Nema tog sigurnog utočišta stvorenog samo za potrebe jednog otoka iz kojeg i kojim se moglo dosegnuti sve izvan njega, jer snaga posebnosti predstavlja jedinu moć kojom se možemo braniti i suprotstaviti svemu izvan nas.
Razveselio nas je i rastužio istovremeno mali librić komiškega jazika koji su napravila djeca iz osnovne škole, nadajući se da će tako oteti od zaborava jezik kojim sve manje govore, koji se nepovratno gubi u napadu globalne ideje o nepostojanju različitosti. Razveselio, jer su to napravila upravo djeca kojoj smo to nasljeđe ostavili samo kao prošlost koju smo zapečatili, rastužilo, jer pokazuje tradiciju koja je na umoru.
I sada dok se penjemo prema tom mjestu gdje će još jedan svjedok našega života nepovratno nestati i iz kojega će nastati samo pepeo s kojim se ništa više ne može učiniti, osim ga možda samo simbolički spremiti u našu memoriju, što je u ovome trenutku najvrjednije čemu se možemo nadati, pada nam na pamet kako je to preklapanje spašavanja tradicije i jezika u nestajanju razlog zašto se krećemo pognute glave, zašto se uporno sklanjamo i sramimo. Nekako smo u ovakvim svečanim trenucima gubitka svjesni da smo mogli, ali da nismo. I da krivac nije nitko od ovih dragih gostiju koji su došli vjerovati da još postojimo, nego da smo to upravo mi, koji sada koračamo pognute glave bojeći se da nas ne prepoznaju.
Ali, sve će biti dobro!