Nema otočanina sa srednjodalmatinskih otoka čiji pa makar i daljnji rođaci ne žive u Splitu. Tako je bilo i s mojom obitelji. Mamine rodice, za mene su to bile tete, znale su se zaletiti do otoka napose ljeti. Koji dan bi uživale u suncu i moru te guštale u obilju ribe jer u ono doba još se lovilo popovnicama (popunicama), a ribe je bilo na pretek. Najviše su guštale u ribi s gradela jer u Splitu na Manušu i nisu baš imali uvjete za gradeladu. Ali jednoga dana za ručak je bila juha, lešo meso (vjerojatno govedina ili junetina), restani krumpir i šalša od pomidori. Očito rodicama nije bilo po guštu jer jedna je „digla“ nos i onako usput dobacila: „Aaaa… Vi činite šporku šalšu? Ka i Bračani!“ Čulo se kako je nekome ispao perun iz ruke i odmah kontra pitanje: „A šta vi vlaji činite ka čistu?“ Nije na tome stalo: „Škrti boduli, stavljate papriku da ne bi potrošili koju pomu više!“ Samo maminom diplomatskom umijeću može se zahvaliti da nije bilo letećih pjati, teči i razbijenih terini.