feljton1

Te sam godine bio gost kod N. Stražičića − Ćuše. Ma kakav gost − već za nekoliko dana postao sam takoreći član te četveročlane obitelji, kao i moji koji su došli sa mnom. Toliko su svi bili prijateljski naklonjeni. Oveća kuća bila je tik uz more, a odmah iznad nje cesta koja vodi prema Pomeni i Pristaništu. Spremali su se graditi novu kuću, s druge strane ceste, jer će ubrzo doći snahe, pa djeca, trebat će prostora, već i zbog činjenice da će nastaviti afitavati kako bi namakli novac potreban za gradnju nove kuće.

feljton2

U kući se dobro znalo što tko radi: Niko − Ćuše bio je muška glava obitelji radeći sve ono što zahtijeva takva pozicija, a usto je bio zaposlen u maloj trgovini na Pristaništu; Stefe, e to je posebna priča, sitna ženica sazdana od same dobrote, vrijedna poput pčele radilice i držala
je više od jednog kantuna ove kuće; stariji sin Niko bio je kuhar u Meliti na Velikom jezeru, Andro je počeo navegavati; ni trenutak predaha, radilo se dan i noć, a što se mene tiče, ja sam dokoličario i, naravno, ribario, baš ugodna radna atmosfera.

Stražičići su imali dva plovila, brodica čvrste građe, sa stabilnim motorom, pružala je komod za više osoba, a lagana i okretna pasara bila je vrijedan dodatak, pa kad bismo izlazili na more u punom sastavu bili smo ubojita kombinacija: bacali smo mreže, vrše, parangale, penduližali te udičarili na sve moguće načine. Pun program, još veće zadovoljstvo. A ribe, ribe je uvijek bilo, recimo to tako − dovoljno. No ipak su se događali i krizni dani, kada nije bilo gotovo ništa, brojni najavljeni gosti stižu, svi žele svježu ribu i to onu od kamena. Tada bi Stefe došla pred mene, skrušeno bi me pogledala pa upitala: “Gosparu moj lipi, nestalo nam ribe, a dolazi nam puno gostiju, smijemo li pozajmiti malo od vaše?” Zagrlio sam je i radosno rekao: “Pobogu, Stefe, kakvo je to pitanje, uzmite sve ako vam treba.“ Stefe je malo podigla ruku kao da odbija takvu nerazumnu ponudu, a ja mislio sasvim ozbiljno, znam da će mi vratiti višestruko, na razne načine.

feljtone