Pripomoć

Naš nono je prvi prihvatio tu činjenicu i uvjeravao nas da smo samo od škatulavanja ribe prešli na škatulavanje turista. Malo je više otpada, ali tko je vidio proizvodnju bez otpada

senko2

Znali smo da ćemo se jednom prestati čuditi svemu što se događa oko nas i da ćemo sve što smo godinama gubili prihvatiti kao dobitak. Već smo zaboravili kako smo se bunili i grintali na naše lokalne vlasti kad su nam malo po malo oduzimali naše vezove na rivi, premještali i nabijali naše barke u četiri reda, samo zato da bi na tome mjestu mogli naplatiti boravak jahturinama u ona tri ljetna mjeseca. I tu je bilo pinez za cilu godinu plaćat one koji naplaćuju. Tako su oni koji su ostali bez posla dobili novi posao. I sad mi na to gledamo kao da je to jedan pristojan, normalan i društveno vrijedan rad kakav nam je oduvijek trebao u našemu mistu. I našu dicu, ako ostanu ovdje, čeka takvo radno mjesto u proizvodnji naplate. Naš nono je prvi prihvatio tu činjenicu i uvjeravao nas da smo samo od škatulavanja ribe  prešli na škatulavanje turista. Malo je više otpada, ali tko je vidio proizvodnju bez otpada.
Zato sada kad ujutro prošetamo rivom i gledamo te brodove koji su sinoć doplovili i vezali se, zamišljamo kao da obilazimo našu pokojnu fabriku i gledamo koliko je koja plivarica ulovila i hoće li za ovoga ribolovnog mraka moći preživjeti proizvodnja, a onda i cilo misto. Više se ne čudimo bogatstvu i dimenzijama kakve nismo do sada vidjeli, nego sve nekako odmah pretvaramo u škatule koje ćemo prodavati po svijetu. Čudo jedno kako se čovjek brzo privikne na nove stvari i kako im se brzo prestane čuditi. Kao da su oduvijek te stvari i užance bile tu. Sve se opet posložilo dobro, da bolje ne može biti.
Nekidan smo na butigi morali prosvijetliti i o tom našem novom bogatstvu malo podučiti tetu Maru, koja se svaki put kad dođe kupiti pome ili kumpire u butigu, napravi neki burdil. Sada je objavila na sva zvona da joj je dosta toga povrća iz Nizozemske, Španjolske i Italije, da neće to više kupovati jer sa svakim zalogajem žali ove naše koji nemaju posla i koji više ne sade i ne beru. Lijepo i mirno smo joj u toj butigi, pred svima, objasnili da mora još više kupovati te proizvode jer da tako pomaže i Europi koja je sada naša i našima koji su sada u njoj, i to baš tamo na tim poljima, koja bi možda i propala da im mi nismo skočili i pripomogli. Da smo mi ludi, da šta mi mislimo da ti pusti doktori i inžinjeri koji su otišli vanka sade i rade na tim poljima i sade kumpire? A, teta Mare, objašnjavamo još mirnije, jeste li vi kada vidjeli fabriku u kojoj rade samo radnici? A di su vam oni pusti organizatori, ekonomisti, pravnici, tehničari i likari koji se brinu da ti radnici mogu raditi? Tako vam je i u ovome slučaju. Naši su išli našima pomagati, a svi zajedno pripomažu tim zemljama koje su se nekako umorile i malo izgubile u toj silnoj proizvodnji. Tako da možete prestati plakati i sa svakim zalogajem još više guštat, jer pomažete našima u svitu.
Teta Mare je uzela jedan kumpir, dugo ga je pregledavala i odmjeravala u rukama, i pustila na kraju suzu.
– Jadni su onda ti ljudi tamo, kad sami ne znaju ni obični kumpir proizvest – čuli su je neki kako sama sebi govori.