senko2

Znali smo da ćemo se jednom prestati čuditi svemu što se događa oko nas i da ćemo sve što smo godinama gubili prihvatiti kao dobitak. Već smo zaboravili kako smo se bunili i grintali na naše lokalne vlasti kad su nam malo po malo oduzimali naše vezove na rivi, premještali i nabijali naše barke u četiri reda, samo zato da bi na tome mjestu mogli naplatiti boravak jahturinama u ona tri ljetna mjeseca. I tu je bilo pinez za cilu godinu plaćat one koji naplaćuju. Tako su oni koji su ostali bez posla dobili novi posao. I sad mi na to gledamo kao da je to jedan pristojan, normalan i društveno vrijedan rad kakav nam je oduvijek trebao u našemu mistu. I našu dicu, ako ostanu ovdje, čeka takvo radno mjesto u proizvodnji naplate. Naš nono je prvi prihvatio tu činjenicu i uvjeravao nas da smo samo od škatulavanja ribe  prešli na škatulavanje turista. Malo je više otpada, ali tko je vidio proizvodnju bez otpada.
Zato sada kad ujutro prošetamo rivom i gledamo te brodove koji su sinoć doplovili i vezali se, zamišljamo kao da obilazimo našu pokojnu fabriku i gledamo koliko je koja plivarica ulovila i hoće li za ovoga ribolovnog mraka moći preživjeti proizvodnja, a onda i cilo misto. Više se ne čudimo bogatstvu i dimenzijama kakve nismo do sada vidjeli, nego sve nekako odmah pretvaramo u škatule koje ćemo prodavati po svijetu. Čudo jedno kako se čovjek brzo privikne na nove stvari i kako im se brzo prestane čuditi. Kao da su oduvijek te stvari i užance bile tu. Sve se opet posložilo dobro, da bolje ne može biti.
Nekidan smo na butigi morali prosvijetliti i o tom našem novom bogatstvu malo podučiti tetu Maru, koja se svaki put kad dođe kupiti pome ili kumpire u butigu, napravi neki burdil. Sada je objavila na sva zvona da joj je dosta toga povrća iz Nizozemske, Španjolske i Italije, da neće to više kupovati jer sa svakim zalogajem žali ove naše koji nemaju posla i koji više ne sade i ne beru. Lijepo i mirno smo joj u toj butigi, pred svima, objasnili da mora još više kupovati te proizvode jer da tako pomaže i Europi koja je sada naša i našima koji su sada u njoj, i to baš tamo na tim poljima, koja bi možda i propala da im mi nismo skočili i pripomogli. Da smo mi ludi, da šta mi mislimo da ti pusti doktori i inžinjeri koji su otišli vanka sade i rade na tim poljima i sade kumpire? A, teta Mare, objašnjavamo još mirnije, jeste li vi kada vidjeli fabriku u kojoj rade samo radnici? A di su vam oni pusti organizatori, ekonomisti, pravnici, tehničari i likari koji se brinu da ti radnici mogu raditi? Tako vam je i u ovome slučaju. Naši su išli našima pomagati, a svi zajedno pripomažu tim zemljama koje su se nekako umorile i malo izgubile u toj silnoj proizvodnji. Tako da možete prestati plakati i sa svakim zalogajem još više guštat, jer pomažete našima u svitu.
Teta Mare je uzela jedan kumpir, dugo ga je pregledavala i odmjeravala u rukama, i pustila na kraju suzu.
– Jadni su onda ti ljudi tamo, kad sami ne znaju ni obični kumpir proizvest – čuli su je neki kako sama sebi govori.