Preko pola svijeta

Ne plovi se svaki dan preko Atlantika
− upravo to je pomislio naš suradnik kad mu se pružila prilika za
avanturu života − u Dubrovniku se ukrcati na katamaran i odvesti ga na Grenadu.

IMG_1952

U ponoć, 20. listopada 2016., Boris i ja sjedamo u bus za Dubrovnik. Čini se kao da idemo do Samobora, a ne na put oko pola svijeta. Nismo ni približno svjesni u što se upuštamo i kamo zapravo idemo. Prepričavamo i dijelimo dogodovštine s nekih prijašnjih putovanja dok zora sviće u Metkoviću. More nije baš prijateljski raspoloženo, ali kad ga gledaš iz busa nije te baš briga previše. Slinavi kišni dan je baš za spavanje, a nikako za pripremu prelaska oceana. Na brodu nas dočekuju Dado i Fosh ubrzani u pripremama. Tu su još i Andrea i Robert, Dadini prijatelji koji će s nama jedan dio puta. Upoznajemo se s Balijem 4.0, katamaranom koji će nam biti dom sljedeća dva mjeseca. U danu se izmjenjuju sunce i kišurina kao iz kabla. Serviseri rješavaju sitne popravke na brodu i spremni smo. Popodne se nalazimo sa Sardijem koji nas ljubazno vozi da obavimo šoping. Stopljeni s vrećicama na zadnjem sjedalu dolazimo nekako do broda.
Ujutro opet neko sivo vrijeme. Fosh kupuje ogromnu VHF antenu u nadi da će na tabletu osposobiti AIS receiver. Šeta okolo i lovi signale. Kupujemo još ribičke opreme i zadnje zalihe i krećemo oko podne. Od kiše je Rijeka Dubrovačka poprimila jednu finu nijansu žute, pa se čini kao da isplovljavamo niz Yangtze. Kratko pristajemo među kruzere u Gruž, radimo izlaz na carini i oko 14 sati krećemo. Čim smo izašli prema Koločepu, zašli za Grebene i uzeli kurs prema peti čizme vidjelo se da će početak biti težak. Mareta od juga je ostavila vala koji nam je ulazio pod 30-ak stupnjeva s lijeve strane i naš Bali je skakao kao ljuti bik u koridi. Vrlo brzo smo svi ušli u mod preživljavanja. Robert je čak pripremio srneći gulaš i svi smo se brusili na ručak, ali volja je vrlo brzo splasnula.
Dan i skoro cijela noć je prošla na rubu. Svi smo tražili najpovoljnije mjesto na brodu gdje se usidriti da vidiš horizont, a da ti ne bude previše zlo. Gvardije nismo odredili već smo spontano svi bili polubudni. Sljedećeg dana vrijeme se smirilo, kiša je prestala i svanuo je sunčan dan. Nažalost bez vjetra, tako da već dva dana motoriramo. Sušimo madrace, jastuke i plahte. Klasična ciganska čerga. Ekipi se lagano razvija apetit, normalno se doručkuje i vraća se boja u obraze. Svi smo vani i upijamo sunce. S desne strane vidimo grad Brindisi i njegove industrijske dimnjake. Plovimo uz petu Italije i prolazimo slavni Otranto. Cijeli dan eksperimentiramo s raznoraznim varalicama na udici. Na najčudniju ribicu koja više liči na moruzgvu se kači palamida od oko dva kilograma.
Ruča se srneći gulaš, dok se palamida soli i priprema u pećnici za večeru. Ah taj kruh sa sedam kora. Brodska zabava je napraviti kuku za ribu od ostiju. I naravno pecanje gdje su apetiti naglo porasli nakon inicijalnog ulova. Naravno da ništa više nismo ulovili iako smo upotrijebili i tajno oružje u vidu svjetleće varalice u sumrak i usporili brod. Bit će bolje. Vjetra još uvijek nema. Gledamo prognozu po kojoj bi nas nakon Messine mogao pogoditi jaki mistral, pa planiramo eventualno stajanje u Cagliariju. Večer provodimo na flybridgeu u romantici uz padajuće zvijezde i trijebljenje koštica. Drugi dan lagana kišica i sramežljivo sunce pokušava probiti teške oblake. Ribe ništa, a neka neman nam je odgrizla malu varalicu na koju smo jučer ulovili palamidu.

slika-4-prije-palme

Prvo tuširanje
Do 15 sati smo izgubili još tri varalice. A ni jedna riba. Popodne konačno razvedravanje. Po desnom boku nam nailazi nešto u moru. Izgleda kao čamac ili nešto manje, ali je neka sumnjiva plutača. Odlučujemo stati i izvidjeti. Fosh gleda prati li nas kakav speedboat i već se razvija priča o mafiji sa Sicilije ili lešu. Na dnu grozda bova zavezana je palmina grana koja djeluje čudno pa bježimo glavom bez obzira dalje. Popodne prolazi lagano na mirnom moru uz motor. Predvečer u separeu na provi gledamo zalazak sunca nad Kalabrijom.
Palo je i prvo tuširanje. Nema boljeg nego se zaliti s desetak kanti mora nakon tjelovježbe. Približavamo se Messini. Mogli bismo vidjeti prijatelje koji sudjeluju na Rolex Middle Sea regati koja baš sad tu prolazi. Ulazimo u Messinski prolaz po mrklom mraku. Od svjetala grada i obale jako slabo vidimo okolne brodove. Svi se skupljamo na flybridgeu i promatramo okolinu u tišini kao da smo na bojnom polju. Svatko želi pogledati kroz dalekozor. Vrijeme sporo prolazi i svi smo na iglama. Brodovi veličine malih kvartova prolaze oko nas, a mi ih prilično loše vidimo. Nadamo se da oni nas vide. Oprezno siječemo separaciju i približavamo se Messini oko 2 sata ujutro. Svima nam je proradio adrenalin i nikome se ne spava. Vjetar diže usred Mesinskog tjesnaca i u pola tri ujutro mi dižemo jedra i lagano jedrimo na sjever. Smijemo se i usudio bih se reći podcjenjivački odnosimo prema našem Baliju, našoj kutijici. Komentiramo kako je sve automatizirano i kako se kod preleta nikakvi konopi ne trebaju povlačiti već samopreletni flok sve odradi sam. Kutijica prima našu poruku i kada na izlazu iz tjesnaca vjetar pojača na 15-ak čvorova juga pokazuje za što je sposobna i elegantno jedri iznad 8 čvorova bez ikakvog problema ili naznake napetosti ili nesigurnosti.

milazzo