Plovidba oko Balkana (1)

Kako se plovilo prije 45 godina i kako se uopće dolazilo do broda prisjeća se naš suradnik opisujući avanturu oplovljavanja Balkana

feljton3

Na nebu nema ni traga zvijezdama i mračno je kao u rogu. Oko nas divlja Crno more kao da si daje oduška nekakvom svom bijesu. Snažni refuli istočnog vjetra donose gustu, hladnu kišu koja nas neugodno zapljuskuje. Kroz neprozirnu tamu vidi se samo bijela pjena mora koje kipi. Brodić se propinje na vrhovima valova uz očajno stenjanje svake daščice. Unatoč vjetrovkama mokri smo do kože. Marta sjedi na krmi i stišče uza se devetgodišnjeg Jerka da ga val ne odvuče more. On ne želi spavati sam u kabini. Čini se da je sad ipak zaspao i nije svjestan kako smo prepušteni na milost i nemilost podivljaloj vodenoj masi koja nas opasno zanosi prema stjenovitoj obali. Zato palim motor i skrećemo na pučinu što dalje od strme, negostoljubive obale iako nam je taj smjer izvan zacrtanog kursa. Sad se visoki valovi lome uz zaglušnu tutnjavu i prelijevaju preko pramca.

Vjetar sve više pojačava i u strahu se pitam hoće li naša brodica napravljena u samogradnji sve to izdržati. Nitko ne govori. Čuje se samo praskavo lomatanje floka i mukli udarci pramca koji nakon propinjanja tresne u dolinu vala..

feljton1

Kako je počelo?

Priča počinje još u ljeto 1969. Kao članovi planinarskog društva Sveučilišta “Velebit” prošli smo već mnoge krajeve naše zemlje. Uživali smo u putovanjima i pustolovinama koje ona donose. Tako smo tog ljeta krenuli na more autostopom. Za naših planinarskih pohoda naučili smo spavati na neravnom tlu, bez krova nad glavom. To nam je omogućilo da u ljeti s malo novca ‘prokrstarimo’ cijelom našom obalom i mnogim otocima. Oduvijek smo voljeli more, divili se njegovoj plavoj pučini i živopisnom dnu. Razgledavali smo male tihe lučice i puste skrovite uvale. I tada smo u šali poželjeli bilo kakav, makar i posve mali brodić, koji bi bio naša kuća na moru. Kojim bismo mogli polako ploviti od otoka do otoka i uživati.

– Hrvoje, kako bi divno bilo imati onu tamo brodicu – pokaže Marta na neko neugledno plovilo s nevješto sklepanom kabinom.

– Svaki brod je dobar koji plovi, samo… bilo bi lijepo da bar ima jarbol i jedra. Znaš, gorivo za motor košta, a vjetar je zabadava.

Misao izrečena napola u šali nije nas napuštala. Bojažljivo smo se raspitivali među ribarima o cijenama starih, rasušenih leuta. I tu smo zapeli. Ideja je bila isuviše smiona za naše financijske mogućnosti. Vremena su teška, plaće male.

Ljeto je prošlo. Opet smo u Zagrebu i posvećujemo se svakodnevnim obvezama. Ja idem na posao, a Marta se priprema za ispite. Vikendom s ostalim velebitašima odlazimo u špilje i jame nalazeći uzbuđenja u neotkrivenom podzemlju. Na ideju o plovilu privremeno smo zaboravili.

feljton2