Oskudijevajući u svemu, čak i u zlatnim vremenima otočani su morali pronaći u svojim djelatnostima ekonomiju golog opstanka

Napisao: Senko Karuza
Ilustrirala: Hana Tintor

Nemoguće bi bilo pobrojiti sve knjige, one znanstvene, istraživačke ili umjetničke koje su napisane s namjerom da se razotkrije ili samo prikaže fenomen otoka i života na njemu. Jednom su to avanture nekog putopisca koji se odvažio na put u nepoznato i daleko, drugi put osebujni prikazi tipičnih slika bure koja povija maslinu ili pak rajsku uvalu s malenom drvenom barkom  koja počiva u bonaci, vezana za  kameni mul ispred jednostavne kamene kućice, treći put su to zapisi nekog gastronomada o zabitima u kojima žive ljudi koji sve rade prirodno, drugačije i bolje, četvrti put to je dojava nekog autentičnog stanovnika otoka, proizvod iz prve ruke, najčešće upućena onima izvan, koji ga krivo i površno doživljaju i bahate se znanjima koja više počivaju na mašti nego na stvarnom iskustvu… Može se nabrajati, ali već vidimo zajedničku poveznicu među ovima i onima koje nismo spomenuli: otok živi kao samostalna oaza ujedno povezana i razdvojena morem s kopnom kojemu, najčešća je zabluda, pripada. Jer drugačiji su običaji, memorija, nevidljive zakonitosti i mjere života već i na onom otoku koji je samo uskim kanalom morem odvojen od kopna, čak i onda kad je on prisilno vezan mostom koji ga spaja s ostalim svijetom.

Svaki stanovnik otoka, jednako kao i svaki onaj koji prvi put stupa preko njega na otok, kao što je slučaj s Krkom ili Pagom, zna da već na njemu počinje potpuno drugačija priča i potpuno drugačije osjećanje, sigurnosti otočaninu, neizvjesnosti putniku, turistu ili istraživaču. Slika je mnogo jasnija kad se zagledamo u život stanovnika pučinskih ili udaljenih otoka. Oskudijevajući u svemu, čak i u zlatnim vremenima najvećeg procvata, otočani su morali pronaći u svojim djelatnostima ekonomiju golog opstanka koji je najčešće bio vezan, ako govorimo o prošlosti, kad su otočki gradovi još bili gradovi sa svojim stanovništvom, uz ribarstvo, poljoprivredu i stočarstvo, dakle uz najosnovnije ljudske djelatnosti. Danas su te vrijednosti koje su stvarale kulturu otoka stjerane s beskrajnim cinizmom u područje ruralnog. To podsmješljivo ruralno je u svojoj nadogradnji razvilo posebne vještine brodogradnje, proizvodnje vina, sira i proizvoda od bilja, lavande, ružmarina i kadulje ili južnog voća, poput smokve, masline i rogača, koji su danas potpuno obezvrijeđeni svrstavanjem u najobičnije atraktivne turističke delikatese, čime je zamrla istiska ekonomska eksploatacija tih resursa, koji su činili osnovu socijalnog i ekonomskog, u pravom smislu riječi, održivog opstanka otoka. (…) Više pročitajte u 252. broju Mora.