Obala, Lopud

Ivo Frka u sedamnaest godina stvorio je na tragovima davne obiteljske gostionice uspješan restoran i pri tomu od pomorca postao kuhar i restorater. Posjetili smo ga početkom ljeta, uživali u razgovoru i objedu.

DSC_6548

Prizor kao s razglednice. More, plaža, šetnica, palme, pod njima stolovi, sjediš i blaguješ opijen elafitskim prizorom sličnim onome kojim se prije pet stoljeća napajao Miho Pracat, jedini pučanin kome je slavna Republika podigla spomenik. Na Lopudu smo, početak je sezone, i nemam dileme gdje objedovati otkada me je prije par godina možda i najbolji jadranski restorater Marko Prižmić, iz susjedne Luke Šipanske, naputio Ivu Frki i njegovoj Obali. Od tada, redovito, jedanput svakog ljeta, dođem k njemu na objed i ćakulu. Češće Postirima, jednim od tri preostala vapora iz slavne Jadrolinijine bijele flote, nego jedrilicom jer ovuda manje plovim, a Lopud i nije neka naročita luka. Posve otvorena sjeverozapadu nije pretjerano udobna za ljetnih maestrala i tramuntane. Sasvim je druga priča za južina ili sve češćih bonaca. Tada je do Obale najljepše doploviti pa usidriti ili vezati na jednu od dvije bove što ih je Ivo postavio. Takvu sam priliku imao ovoga lipnja kad je posjet Ivi bio ucrtan u plan plovidbe Elafitima i Mljetom. Vrijeme je bilo idealno, zabonacano, a za poslijepodne se najavljivao tek dašak maestrala. Makar smo se najavili za dva sata, već u podne bili smo vezani na žutoj bovi, pedesetak metara od stola koji nas je čekao. Nismo nimalo žurili. Čemu, kad je more bilo toplo, sunce žarko, a mi željni kupanja. Uživali smo tako sve dok nije došlo vrijeme za ukrcaj u gumenjak i pravac obala. U doslovnom i onom drugom smislu.

DSC03484

Ivo je ugostitelj zanimljivog puta. Pola radnog vijeka, ravnih dvadeset godina, taj je pomorac po zanimanju proveo navigavajući na brodovima Atlantske plovidbe. Dogurao je do čifa i još je par godina nedostajalo da postane barba, a ti se posljednji iskrcavaju. Dok se nije umiješao prst sudbine. Tu na Lopudu, na istom mjestu pred kojim sjedimo, djed koji je bio brodski kuhar 1938. godine otvorio je gostionicu. Radili su, kaže priča, uspješno, ali kratko. Glavni gosti u to doba bili su Česi. Ali jedva su prošle dvije sezone i došao je rat, prestalo se raditi. Novac posuđen za otvaranje lokala trebalo je vratiti i Humberto, tako mu je bilo ime, vratio se na more. Rat je uglavnom proveo kuhajući na engleskim teretnim brodovima koji su u konvojima prevozili ratni materijal. Preživio je torpediranje i svakojake putešestvije, a kuhanju u svojoj gostionici vratio se i nakon oslobođenja. Kad su obnovili posao i kad je krenulo nabolje uslijedila je nacionalizacija pa je gostionica i prostor u kojem se nalazila završila u lokalnom hotelskom poduzeću, a djed je mirovinu zaslužio kao šef kuhinje u hotelu Grand. Kako to u ovim krajevima biva, niti Ivo niti njegov otac nisu zaboravili djedovinu. Željeli su je vratiti i pola stoljeća nakon što su je izgubili što povratom, što otkupom dobili su je natrag. Odlično, sad će je lijepo iznajmiti, vratiti barem dio uloženog i naplatiti trud. Ali, zainteresiranih nema i Ivo odlučuje sam otvoriti lokal. Isprva navigavajući zimi i vodeći lokal ljeti. U to doba renovirali su se veliki dubrovački hoteli, Excelsior i Argentina, pa se jeftino opremio njihovim starim kuhinjama, ali ključno je bilo prijateljstvo s Tončijem Perčinom, rođakom poznatijeg Zdravka, koji je od njega tih godina preuzeo zagrebačku Karaku. On je donio ugostiteljsko znanje i iskustvo, a Ivo mišiće i volju za učenjem. Dvije su godine zajedno radili i polako razvijali priču. Ubrzo se pokazalo da je riječ o poslu koji zahtijeva posvećenost i svo gazdino vrijeme. Ivo je zagrizao u posao, a Tončiju je ugostiteljstva polako bilo preko glave pa je treću sezonu ostao sam na obali. Partnerstvo je prekinuto, ali on i Tonči ostali su najbolji prijatelji.

IMG_1397-copy