senko2

I mi imamo klimu u konobi, samo što je nono ne da paliti jer da je nekidan jedan umro kad se iz hladne kužine iša popišat ispod smokve. I da zašto bi liti ljudi bili po kužinama kad imaju dvore, tako da se svi zajedno parimo i nestajemo u tom našem prekrasnom dvoru. Ne trebamo ni kužinavat, samo stavimo kesicu sa spizom na stol i u pola ure ručak se sam skuha. Jedino se teta uspjela spasiti od te diktature tako da je proglasila migrenu i sad uškuro u kužini gleda serije, ali ton mora biti ugašen da nono ne bi čuo televiziju, tako da je opet nekako nesretna jer ne može čut glumce kako plaču.

Izlazimo iz tog našeg pakla i spuštamo se prema rivi da još jednom provjerimo hoće li se pojaviti bilo kakav lahor da barem malo rasfriška ariju i razbije ovaj nagomilani smrad po štekatima. Tek je šest uri, a već ne možeš naći slobodnu katridu. Ali nije nas puno briga, jer liti ionako ne sjedimo po kafićima i restoranima.

Sjedimo na gredi sa našima koji su kao i mi pobjegli iz kuće, u debeloj smo hladovini, ali iz nas još uvijek curi kao da veslamo po najžešćem suncu, slušamo druge kako uzdišu i šutimo. Gledamo turiste kako naručuju i troše i pitamo se, sa onim malim ostatkom mozga koji se još nije rastopio, da li bi im bilo bolje da su ostali doma i za te pineze nešto kupili za kuću. Cijele godine su radili i štedjeli i sad će sve to isparit za sekundu, a nismo sigurni da se ova muka može proglasiti užitkom.

Ali smo sigurni da mladost iz Yacht Weeka sto posto uživa ispred šanka, sa svojim zelenim koktelima koji ih lagano bude i dižu i pripremaju za još jednu dobru noć. Vlasnik je rasprdio muziku koja više sliči na zvuk dizel motora koji nam je još nekako ostao u ušima kad smo prije sto godina lovili srdele sa plivaricom, i to nam je nekako milo i poznato, kao da bi se mogli sad dignut i zaplesat sa njima. Malo smo ljubomorni na tu sliku, ali smo strašno ljuti kad čujemo komentar sredovječnog para čija djeca gule cvijeće iz jerule, trče okolo stolova i ne daju drugima da žive niti da u miru popiju svoju kavu. Taj bi, da se njega pita, sve ove zatvorio na neki otok pa da se tamo vesele koliko žele. I da više nikad neće doć na ovaj škoj, jer da više ništa nije kako je bilo. Mali koji trči okolo i služi ih, ljutito ih pita zašto su dopustili djeci da izgule sve cvijeće iz jerule, a on odgovara da neš ti cvijeća, ovo malo jada, i da bi mu bolje bilo da onome tamo preko puta kaže da malo stiša muziku, jer da nisu došli na odmor da bi gledali kako drugi uživaju. „Starački dom je u drugome mistu“, kaže mali preko ramena.

Ovi se iz protesta dižu, svađaju se sa djecom koja žele uzeti cvijeće od kojeg su napravili prekrasne bukete. „Ostavite to na stolu“, kaže tata, „to nije naše!“ Djeca plaču, cijeli štekat ih gleda. „Jebeš ovo“, kaže opet tata, onaj tamo dodaje dva zuba više na svom brodskom motoru i mi počinjemo lagano poskakivati na gredi.

Nismo sigurni da li je to od one litre plavca koju smo, onako toplu, ispraznili poslije ručka, ili je to od ove vrućine koja malo iskrivljuje slike koje su nam pred očima, ili od svega toga zajedno, ali osjećamo se kao da smo na plivarici, družina je zdrava i poskočna, baš kao i ova preko puta, ništa joj ne smeta niti može vidjeti bilo što što bi oduzelo radost takvog putovanja. Nije nas briga za ove koji grintaju jer u ovoj gužvi ne mogu naći svoj mir, nije nas više briga ni za vjetar koji bi mogao zapuhati, možda čak malo i strepimo da bi mogao otpuhati ovu sliku apsolutnog užitka i potaknuti svu tu mladost da ostari u jednom trenutku, da se počne sakrivati od sebe i da im bešumnost bude jedina muzika.

I onda nam dođe onaj naš dežurni sveznalica koji je napustio otok, sjeda do nas i odmah pita da li netko zna da li su gradske vlasti nešto poduzele da spriječe ove redikule da divljaju po rivi.

„Ništa ja ne znam“, kaže mu jedan, „i ne pitaj više ništa ako misliš ovdje sjediti sa nama.“