Mitja Zupančić

Mitja Zupančić sasvim je običan Slovenac. A to znači da voli Jadran, osobito otoke, pa još više one najudaljenije, da poštuje život na škoju, zaviruje u povijest kad god može i vjerojatno pomalo zavidi onima što ju izravno baštine

intervju1

Mitja Zupančić sasvim je običan Slovenac. A to znači da voli Jadran, osobito otoke, pa još više one najudaljenije, da poštuje život na škoju, zaviruje u povijest kad god može i vjerojatno pomalo zavidi onima što ju izravno baštine.
A malo je neobičan po tomu što je na svoj osobit način učinio da mu sve to bude dijelom života i kruh od kojeg živi. Nema on, nemojte misliti, nikakvu vilu na Visu ili Lastovu pa da je iznajmljuje, nema ni vinograd ili maslinik niti mu je žena od tamo. Mitja je u nekom trenutku svoga života od mora odlučio živjeti na sasvim drugi način. Plovi, piše, snima, publicira. Napravio je knjigu o svjetionicima od Barcole do Ulcinja, snimio nekoliko televizijskih reportaža o moru – posljednja o komiškim ribarima i falkuši emitirana je prije petnaestak dana – uči ljude sigurnosti plovidbe… Sasvim dovoljan razlog da ga pitamo kako je sve to počelo.
S morem me zarazio otac, kontinentalac. Imao je Biograd sport, crni, malo veći gumenjak a na krmi umjesto Thomosa 4 Chrysler 10. Često smo odlazili na Jadran, u Filip Jakov ili Turanj odakle smo plovili preko na Pašman na pivo. Jednog dana, baš kad se Ždrelac gradio, i još nismo mogli s gumicom kroz njega, morali smo ga prenijeti, pitao me: „Već si velik, hoćeš li ga moći podignuti?“ Nemam pojma kako sam uspio, ali napravio sam to, postao sam veliki momak. Pošli smo do Sali i nazad u Filip Jakov. Usput bi mi govorio: „Znaš, lanterne na moru ti kazuju i smjer u životu. Dok ploviš prema lanterni, moraš razmišljati o svom životu. Gdje ćeš i kako ćeš uhvatiti pravi val.” Od tada sam se uvijek vraćao moru. Kasnije su došli moji brodovi, Maestral 8, pa mali Elanov fisherman koji sam kupio u kitu i uredio. U to doba radio sam u izdavaštvu, publicirao, surađivao s velikim izdavačima. Kad god sam mogao, odlazio sam na more, ono me hranilo. Kad god bih stigao najprije bih morao sjesti, smiriti se i onda bi u meni sve počelo vreti.

Plovili ste malim gliserom?

Da, imao sam crveni Crownline. Onda je došla 1999. godina kad sam doživio pomorsku nesreću. Išli smo preko Kvarnera po lošem vremenu, žena djeca i ja. Došli smo na Unije, zavezali se za mol s tendom preko broda i išao sam zagrijati mlijeko malome jer se potpuno smrznuo. Upalio sam plamenik, ali nisam primijetio da je more razdrmalo bombetu i plin je lagano izlazio van. Čamac je počeo gorjeti, zahvatilo je i kćer. Skočili smo u jedanaest navečer u more i uspjeli ugasiti vatru. Sutradan su nas ribari prebacili na kopno, otišli smo preko Umaga za Klinički centar u Ljubljani i tamo su je operirali.

Tada mi se u glavi sve okrenulo. Već sam se usred neverina izgubio i nisam znao gdje sam, a roneći sam skoro stradao. Shvatio sam da mi more poručuje da ga treba poštovati. Počeo sam proučavati sigurnost plovidbe, baviti se edukacijom, razgovarati s ljudima, organizirati susrete. Za svoj 45. rođendan objavio sam knjižicu Morsko prase, za prijatelje i moreplovce, nisam pojma imao za web stranicu Morsko prase. U njoj sam sabrao iskustva, opisao što sam naučio o moru. Prodala se u 8600 primjeraka, a slovenski Playboy proglasio ju je najviše upotrebljavanom knjigom za more. Tako je počela moja storija s medijima.

Otada živite od toga i za to?

Da, publicist sam i izdavač i zimi držim predavanja i vodim tečajeve sigurnosti na moru, a ljeti plovim, pišem, fotografiram i snimam. Vjerujem da drugujem s morem, da mi svjetionici kazuju put. Kako kažu stari Grci, kad je list od fige prekrio dlan, tad su počeli pasati vjetrovi, tad se moglo obitavati ove otoke, iznad crte plavog horizonta u terri incogniti… To sam ja, tu mi je duša ispunjena.
Odvezao sam kravatu i menadžersku karijeru koja me bila dovela do Bruxellesa da se mogu posvetiti moru. Kad me djeca pitaju koliko smo bogati, kažem da smo beskonačno bogati. Dok možemo normalno živjeti, biti u dodiru s morem, imati plaćene račune i raditi ono što želim, to je ono što me ispunjava. Kad sjednem na rivu s domaćima, ne treba mi ni televizija ni radio. Na rivi se sve sazna.

intervju2