Kamara opskura

Cilo misto se toga jutra uzbudilo i diglo na noge jer je netko javio da jednu našu, koja je išla u vlašku i kupila tamo jednoga mladoga i lipoga tovara, nisu pustili na brod

Znanost nikako da izmisli lavur koji bi se mogao akumulirat i komprimirat u boce zimi, kad se nema šta radit i koristit liti

Ja ti, kaže, počnem plakati odmah ujutro čim otvorim oči i shvatim gdje sam. I nakon pola sata, kad popijem kavu i razbudim se već sam druga osoba i puno mi je bolje

Kad se u jednom trenutku ta buka stiša, čujemo našega nonota kako se na glas čudi kako to da ljudi toliko putuju, bogati, ima ih po mistu više nego muha. Mora bit da su strašno nesretni doma, kad im je ovdje tako dobro, kaže

Naša teta, ona koja se nikada nije udavala i zato mora živjeti s nama do kraja svoga života, jer nema nikoga tko će je naslijediti i brinuti se o njoj u starosti, diže se svakog jutra prije svih i vrti se po kuhinji čekajući da se netko drugi digne i upali televizor

Otočanima se smatraju pripadnici ljudskog roda koji su u neljudskim uvjetima uspjeli opstati imitirajući civilizacijske tekovine kopnaša, te iste unaprijediti i pretvoriti u vlastitu kulturu

Od početka smo se čudili i negodovali nad njegovom odlukom da tamo negdje na toplom provede svoje drugo dugo toplo ljeto i nazove ga odmorom koji je zaslužio, jer se ovdje strašno umorio od gledanja svojih gostiju

Oko naše butige u centru mista tolika je gužva i žamor, kao da je božićna rasprodaja u nekoj metropoli. Stari i mladi guraju se i viču unutra, a oni što ne mogu ući guraju one ispred sebe, tako da nitko iznutra ne može izaći

Sutradan smo na našem usamljenom otoku, obilazimo vinograde i maslinike i pokušavamo odvagnuti mogu li oni nadoknaditi osjećaje koji su nas prožimali kad smo prolazili kroz šumu adventskih kućica

Naš otok nam se čini kao neko utočište, kao sigurna kuća u koju hrle svi koji se boje živjeti u ovome nesigurnom svijetu.

Prolazimo rivom koju smo pretvorili u marinu i po milijunti put se pitamo jesmo li htjeli da naš svijet izgleda ovako

Naš nono je prvi prihvatio tu činjenicu i uvjeravao nas da smo samo od škatulavanja ribe prešli na škatulavanje turista. Malo je više otpada, ali tko je vidio proizvodnju bez otpada

Ostavljamo žalo na kojem se zna da često dopliva vreća s izgubljenim blagom. Sjećamo se kako je doplivalo i žalimo što ga nismo ponovo zakopali

Znamo da je svoju plaću, ako se ti pinezi mogu tako nazvat, zaradio u onih pet miseci lita i da sad može s te svoje četiri po zraku mlatit, ali ipak nam je nekako teško gledat kako propada s tim svojim knjigama