
Kamara opskura – Grabežljivci
“Bogati, kaže on, vi mislite da sam ja lud. Vi da šetate, a ja da radim. Ali mi smo se naradili u životu i sve smo stvorili sa tom zemljom. A zašto onda i dalje ne stvarate s njom, pita i gleda nas u oči, bezobrazno.”
More magazin već je dvadeset osam godina vodeća revija u Hrvatskoj kad je o plovidbi i plovilima riječ. Autori tekstova i fotografija žive i razumiju more.
“Bogati, kaže on, vi mislite da sam ja lud. Vi da šetate, a ja da radim. Ali mi smo se naradili u životu i sve smo stvorili sa tom zemljom. A zašto onda i dalje ne stvarate s njom, pita i gleda nas u oči, bezobrazno.”
“Na kraju kolone je zadnji preostali seljak koji osedlan pomaže svom magarcu da izdrži još malo. Neće dugo trajati. Iza toga pokretni je barbikju sa ćevapima i ostalim dalmatinskim delicijama.”
“Prvi put smo osjetili da smo napravili nešto dobro jer nismo ništa učinili. Jedino je onaj naš najmlađi i najveći neradnik zajaukao da smo mogli i mi te pineze uzet.”
“Vidiš da svi ljudi mogu bit isti ako dobro plate. I to ti je, dušo moja, sva razlika između turista i emigranta. I zato se ja tome čudim.”
“Razmišljamo kako nema nijednog zakona koji bi zabranio gradnju vinarije na plodnom poljoprivrednom zemljištu, a ipak su tu glupost mnogi učinili.”
‘A nama se nekako čini da svi koji kupuju te svoje kuće ili zemlje koje koriste misec dana, nisu ništa donili, nego da su odnili sa sobom nešto naše.’
Naš stariji radi onlajn. I to od rane zore. Diže se prije nas radi onlajn doručka.
Priča mi nekidan jedan stari učitelj koji je došao na naš otok umrit, jer se na njemu rodio, da je kao mladić radio na jednom drugom otoku adriatskom…
Nema više nepravde, nono moj dragi, jer više ništa ne radimo i za ništa nas nije briga, samo čekamo turiste i smrt, ti i ja podjednako.
U gradu se, moj brale, ako niste znali, živi od snova.
Na kraju još jedne velike ljetne bitke s turistima brojimo svoj plijen i računamo na koliko dijelova ga treba podijeliti
“…bili smo umislili da će se i Slavonija uzorat i kultivirat, da će se nekako vratiti ta naša proizvodnja koja nas muči”
Gledamo ispod oka našu tetu kraljicu i sve naše podanike za stolom kao guštiraju i nekako žalimo kad na radiju čujemo kako najavljuju kraj karantene i početak turizma. A baš smo lipo bili počeli živit.