Koncesionirana sidrišta

Da li je moguć suživot između koncesionara sidrišta i nautičara
koji u istim uvalama žele slobodno sidriti?

dsc_7149

Lijepa jadranska, dobro zaštićena uvala, brod na sidru, kupanje, zvijezde, mjesec, tišina, čuje se samo šum mora, u kokpitu oni s kojima tu ljepotu želimo podijeliti… Ima li što bolje od toga? Nema, naravno. Prizori su to kojima hranimo dušu svih onih mjeseci dok ne plovimo, o njima sanjaju i oni što plove i oni što to tek kane raditi. Društvene mreže i promotivni plakati puni su takvih idiličnih prizora, ali posljednjih godina stižu i glasovi nezadovoljnih. Bune se da je sve više koncesioniranih uvala, da svugdje moraju plaćati, da ih koncesionari tjeraju, da u nekada mirne uvale znade usidriti Yacht Week ili neka slična družina pa se od buke, vike, preglasne glazbe ne može spavati. I u ovom broju Mora u rubrici Pisma Moru naći ćete protest našeg čitatelja koji se buni na ponašanje jednog koncesionara na sidrištu. Pa, probajmo vidjeti o čemu se uistinu radi.

dsc_6892

Da postoje sidrišta na kojima su bove i da se vez na njima naplaćuje nisam znao sve do tamo negdje 1992. ili 1993. godine kad sam počeo ploviti i sjevernim dijelom Jadrana. Moje plovidbe do tog doba dosezale su do kraja Dugog otoka, a od Dubrovnika do tamo nikad nigdje nisam naišao na bovu koju bi valjalo platiti. Znala je biti usidrena koja ispred poneke otočke konobe, ali kad si se na nju vezao bio si miran. Nitko ti ništa nije ni pokušao naplatiti, eventualno si otišao nešto pojesti. Moj prijatelj Marko Murtić koji je tih godina, najprije Skitnicom, a potom Drugim suncem krstario i krajnjim sjevernim dijelom Jadrana kaže da ni tamo do rata nije bilo niti jednog sidrišta na kojem su bile bove i da se nigdje ništa nije trebalo platiti.

dsc_7204