Intervju: Alex Thomson

Oceanski jedriličar koji je pomicao granice mogućeg odlučio se usidriti na kopnu uz djecu i suprugu

Alexu Thomsonu nisam postavio pitanje je li ga ikada za vrijeme regate strah. Činilo mi se da to jednostavno nema smisla, a i nije pristojno. Sigurno ga je, kao i sve ostale ljude na svijetu, ponekad strah, ali vjerojatno kad se sam na jedrilici otputiš na non-stop regatu oko svijeta i to u kontra smjeru, uđeš u neku drugu dimenziju i kad ti se javi potisneš ga adrenalinom ili već na neki drugi način. Strah ga zasigurno nije naveo da nakon dvadeset i kusur godina odluči ostati na kopnu i posveti se obitelji i drugim oceanskim jedriličarima. A ima im što dati. Jer premda nije ostvario svoj san — pobijediti Vendée Globe, Route du Rhum, Transat Jacques Vabre ili Velux 5 Ocean Race — kad god je došao na cilj bio je drugi ili treći, tek jedanput sedmi.

Ostvarivši pri tomu niz pothvata i rekorda poput najviše prijeđenih nautičkih milja na jednotrupcu za 24 sata. I gotovo nezamislivo drugo mjesto na Vendée Globeu startanom 2016. godine kad je čak 61 dan jedrio bez desnog foila izgubljenog u sudaru s nekim predmetom i zbog toga uglavnom jedreći desnim uzdama na cilj stigao svega 16 sati nakon pobjednika Armela Le Cléac’ha. Svašta mu se događalo na moru, pucali su spojevi buma i palube, otvarale se rupe u trupu, jedanput su ga jedva spasili iz jedrilice koja je tonula… Ali optimizam i vedrina nikad ga nisu napustili.

Englezi i Francuzi su inaugurirali non-stop jedrenje samaca oko svijeta. Koliko su vaši sunarodnjaci Sir Francis Chichester i Sir Robin Knox-Johnston ili Francuz Bernard Moitessier bili važni za vašu odluku da se posvetite oceanskom jedrenju?

Za mene je Robin Knox-Johnston bio jako važan jer mi je dao veliku šansu, dao mi je prvi veliki posao u jedrenju. 1997. godine pridružio sam se Clipper Venturesu i na kraju te godine Robin me pitao bih li otišao na Grenland s njim na ekspediciju kao njegov glavni pomoćnik. Odgovorio sam da bih volio ići, ali da se želim utrkivati ​​oko svijeta, da želim biti skiper u regati koju on organizira. Pitao sam ga misli li da sam mlad za tako nešto, a on je odgovorio da ne zna, neka dođem na Grenland pa ćemo to zajedno saznati. Otišao sam, bio tri mjeseca na probi i kad smo se vratili zaposlio me da vodim i kormilarim jedrilicom oko svijeta. Od tog časa bio je uvijek fantastičan mentor.

Imali ste 25 godina kad ste 1999. godine osvojili Clipper Race. Kakav je bio vaš dotadašnji jedriličarski put?

S jedrenjem na dasci počeo sam kad sam imao 11 godina, s 14 sam jedrio u malim klasama, a na krstašima sam počeo s 21 godinom. Tako sam odradio nauk u školi jedrenja Britannia Events. Tu sam odjedrio svoj prvi Fastnet i pronašao ono što bih volio raditi u životu, otkrio sam da volim biti na oceanu, daleko od kopna, to je bio sjajan osjećaj, neka vrsta poniznosti. (…) Više pročitajte u 263. broju Mora.

Razgovarao: Braslav Karlić
Snimke: AT Racing